Za Bosnistiku govori Ismail Palić, profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, autor brojnih radova, više knjiga i dvaju tomova djela Gramatika bosanskoga jezika. Sintaksa
Pitanja: Halid BULIĆ
Prošlog ljeta objavljen je prvi, a ovog ljeta drugi tom Vaše knjige Gramatika bosanskoga jezika. Sintaksa, koji predstavljaju kapitalno djelo bosanskohercegovačke lingvistike. Koji je bio najveći izazov u pripremi tog djela?
Prihvatiti se pisanja ovako obimne gramatike koja svojom širinom i dubinom razmatranja gramatičkih pojavnosti daleko nadmašuje deskriptivne gramatike naučni je izazov koji se teško može mjeriti s drugima. Za taj posao bilo je potrebno prije svega iznimno mnogo truda i vremena. Za njega sam se pripremao praktično od početka svoga naučnoga i nastavnog rada, a posebno nakon što sam napisao poglavlje o sintaksi u Gramatici bosanskoga jezika iz 2000. godine. Ta je knjiga imala i još uvijek ima izuzetno značajno mjesto u bosnistici. Međutim meni je, kao (tada) relativno mladom istraživaču, ubrzo postalo jasno da će bosanskom jeziku biti potrebna puno obimnija i u teorijsko-metodološkom smislu naprednija gramatika. Znao sam da je do nje dug put, ali sam uporno i strpljivo išao tim putem proširujući vlastite spoznaje o gramatici i lingvistici općenito, o različitim pristupima opisu gramatičkih struktura, istražujući i prikupljajući jezičke materijale i podatke koji su mi na kraju stvorili dovoljno čvrst i postojan osnov za pisanje ove višetomne gramatike. Pisanje sam započeo prije pet-šest godina i, naravno, bez obzira na tako dugotrajne i temeljite pripreme, opet se suočio s puno teških pitanja i nedoumica koje je valjalo riješiti. Prema tome izazova je bilo mnogo, teško je reći koji je najveći.
Kako u svom pristupu gramatičkom opisu pomirujete tradicionalnu gramatiku s učenjima modernih lingvističkih škola?
Pa rekao bih vrlo lahko, jer sam ja filozofski, naučno i metodološki izrazito sklon eklekticizmu. Kao istraživač ne osjećam se dovoljno slobodnim i kreativnim unutar granica samo jedne teorije ili jednog pristupa. Uostalom šta može biti korisnije od toga da uzimate najbolje od svega? Ja sam, naravno, osnovno lingvističko obrazovanje stekao u okvirima tradicionalizma, ali sam se vrlo rano zainteresirao i da druge teorijsko-metodološke pristupe. Kako sam se upoznavao s njima, shvatio sam da su oni mnogo pogodniji za opis i interpretaciju pojedinih gramatičkih i općenito jezičkih pojavnosti. Gramatika zavisnosti i konstituentska odnosno generativna gramatika npr. vrlo su pogodne za predstavljanje i interpretaciju formalnih gramatičkih struktura, pa sam se vrlo rado poslužio njihovim instrumentarijima. Kognitivna gramatika odlična je, između ostaloga, za opis semantičkih struktura, pa bi bila velika šteta ne iskoristiti je za tu svrhu. Sistemska funkcionalna gramatika i gramatika uloge i referencije nude vjerovatno najbolje modele opisa pragmatičke perspektive sintaksičkih struktura itd. Naravno, u oblikovanju tog svog eklektičkog modela uvijek sam imao na umu da su tradicionalna lingvistička tumačenja u našoj sredini čvrsto ukorijenjena i dominantna. Zato sam se u pristupu opisu gramatičkog sistema trudio napraviti elegantan spoj između tradicionalnoga i modernijih pristupa. Nastojao sam – koliko je god to moguće – olakšati čitanje i razumijevanje ove Gramatike korisnicima koji su naviknuti na tradicionalni pristup. Zato nisam odbacio nijedno tradicionalno tumačenje ako se ono ikako moglo uklopiti u ovaj moj model o kojem govorim. Ali isto tako nisam se suzdržavao od toga da odbacim tradicionalna tumačenja kad god su mi se učinila neutemeljenim, neopravdanim, neuvjerljivim pa i pogrešnim. Nadam se da sam time postigao potrebnu mjeru i koherentnost u opisu.
“Nastojao sam – koliko je god to moguće – olakšati čitanje i razumijevanje ove Gramatike korisnicima koji su naviknuti na tradicionalni pristup.” (Foto: H. Bulić)
U Vašem istraživačkom opusu često se prepliću deskriptivni i normativni pristup jeziku. Kako uspijevate uskladiti ta dva pristupa?
Pa ne bih se ja baš složio s tom vašom konstatacijom. Možda to vrijedi za Rječnik bosanskoga jezika (2010), čiji sam ja suautor. Ali bosanskom je jeziku jednostavno bio potreban upravo takav rječnik. Gramatika iz 2000. deskriptivnog je karaktera, uz sporadične normativne elemente, što je i razumljivo. Međutim to su lingvistički priručnici. Moj preostali opus uglavnom je naučnoeksplikativnoga karaktera, ali u njemu, svakako, ima i radova koji su posvećeni pitanju jezičke norme. U ovoj višetomnoj gramatici skoro da nećete pronaći nikakve normativne preporuke. Najbliže su tome konstatacije koje se tiču područja upotrebe pojedinih gramatičkih elemenata i struktura (npr. je li nešto upotrebno ograničeno, za koji je tip diskursa karakteristično i sl.). Ali ova je Gramatika posebna po nečemu drugom. Kad čitate klasične deskriptivne (školske) gramatike, vidite da su se njihovi autori jako trudili da jezički sistem i njegovu strukturu maksimalno idealiziraju, pojednostave, da gramatiku predstave kao skup krutih načela i pravila koja se odlikuju općom primjenjivošću itd. U takvim gramatikama vrlo često ne nađete ništa što bi moglo biti problematično, o čemu bi se moglo raspravljati i što bi dopuštalo alternativna tumačenja. To se, svakako, može opravdati pedagoško-metodičkim razlozima. Pišući ovu gramatiku, sâm sam sebe obavezao da ne ostavim postrani ništa značajno što bi moglo biti povezano s pojavnostima kojima se bavim. Odustao sam od kretanja utabanim stazama i sigurnim rutama. Želio sam predstaviti gramatiku kao nešto što je mnogo šire i dublje – a time svakako i zanimljivije – od toga kako se ona obično predočava. Stalno sam imao na umu dva glavna orijentira. Prvi je naučni – da ova knjiga bude relevantna kao izvor u lingvističkim istraživanjima u okvirima bosnistike, južne slavistike i šire. Zato se ova Gramatika ne zaustavlja na pukim definicijama i formulacijama odgovarajućih gramatičkih pravila i principa, što je inače običaj u deskriptivnim gramatikama. Ona ide korak dalje i nastoji objasniti zašto je pravilo takvo kakvo jest, zašto je neki princip na snazi itd. Uvjeren sam da su ovi eksplikativni dijelovi teksta posvećeni značenju i komunikacijskoj upotrebi gramatičkih struktura vrlo značajni i da će privući mnogo pažnje budućih čitalaca. Drugi je glavni orijentir ove knjige praktični – da ona bude upotrebljiva kao univerzitetski udžbenik u nastavi sintakse i gramatike. Velik je izazov kombinirati ovo dvoje, ali sam ja mislio da je tako najbolje. Nisam znao i ne znam hoću li imati vremena i snage nakon ove Gramatike napisati još jednu koja bi bila udžbeničkog karaktera, pa sam odlučio pokušati to dvoje objediniti. Nadam se da nisam pogriješio. Hrvatski i srpski jezik dobili su posljednjih godina vrlo respektabilne višetomne naučne i priručne gramatike, a ja vjerujem da im se u tome ovim knjigama pridružuje i bosanski jezik.
Koliko se savremeni bosanski jezik u sintaktičkim strukturama razlikuje od drugih južnoslavenskih jezika?
Pretpostavljam da mislite na hrvatski, srpski i crnogorski jezik. Bosanski se jezik od njih razlikuje tek neznatno. Zato mislim da ova Gramatika nije doprinos samo bosnistici nego i kroatistici, srbistici i montenegristici.
Kakav je danas, po Vašem mišljenju, položaj bosanskog jezika u obrazovnom, medijskom i kulturnom prostoru Bosne i Hercegovine?
Kratak odgovor na to pitanje bio bi da njime ne možemo biti zadovoljni. Duži odgovor nije baš jednostavno elaborirati u okvirima ovakvog razgovora. Ipak pokušat ću istaknuti ono što smatram najvažnijim. Što se obrazovanja tiče, mislim da je ono u Bosni i Hercegovini općenito zapušteno, što jednako vrijedi i za Bosanski jezik kao nastavni predmet. Više je tu problema. Možemo krenuti od statusnih pitanja koja se tiču jezičkih prava. Znamo svi da je bosanski jezik u Republici srpskoj praktično zabranjen. Također svi znamo koliko truda ulažu eksponentni tzv. građanske ideologije koja zagovara “neosrpskohrvatski” jezik pod nazivom “bhs”, o čemu sam u više navrata govorio i pisao braneći svačije pravo na vlastiti maternji jezik. Osim toga sam proces poučavanja bosanskoga jezika u osnovnim i srednjim školama suočen je s brojnim izazovima na koje nemamo prave odgovore. Naše su kolege nastavnici i profesori uglavnom prepušteni sami sebi. Ja sam u posljednje vrijeme sa svojim saradnicima organizirao nekoliko stručnih seminara na kojima smo s nastavnicima razgovarali o načinima provedbe kurikularne reforme, o inovativnim didaktičko-metodičkim pristupima, o poteškoćama tzv. inkluzivne nastave itd. i uvjerio sam se koliko je tu još potrebno raditi. Ne vidim da se neki zavod, institut ili nešto slično bavi time na pravi način. Kad su posrijedi mediji i uopće javna riječ, svjedočimo, nažalost, velikoj jezičkoj nekulturi. Neki mediji (npr. jedna vrlo gledana i utjecajna televizija u Sarajevu) uopće nemaju lektore, što je skandalozno. Naše kolege lektori u medijima i lektori općenito, tamo gdje ih ima, ne mogu raditi svoj posao kako treba jer im to ne dopuštaju šefovi kabineta, urednici, novinari itd. koji nemaju nikakve stručne lingvističke kvalifikacije i čije je jezičko znanje krajnje upitno. Oni vrlo često određuju “mjeru” bosanskoga u medijima. Naravno da je takvo što neprihvatljivo, ali je to isto tako i jako teško promijeniti. Sve se ustvari svodi na nepoštovanje jezičke struke kojoj se niko ne obraća za mišljenje i savjet. Zato je u Sarajevu npr. doskora postojao most u čijem ste nazivu mogli nabrojati četiri-pet pravopisnih grešaka. Srećom, sad je, koliko znam, preimenovan (iako je motiv preimenovanja vrlo tužan).
“Ova se Gramatika ne zaustavlja na pukim definicijama i formulacijama odgovarajućih gramatičkih pravila i principa, što je inače običaj u deskriptivnim gramatikama. Ona ide korak dalje i nastoji objasniti zašto je pravilo takvo kakvo jest, zašto je neki princip na snazi itd.” (Foto: H. Bulić)
Koliko politika, ideologija i društveni konteksti utječu na lingvistička istraživanja u Bosni i Hercegovini i susjedstvu?
Podrška lingvističkim (i uopće naučnim) istraživanjima u Bosni i Hercegovini vrlo je slaba. Mi smo uglavnom ograničeni na javne pozive kantonalnih i entitetskih ministarstva za nauku i obrazovanje koji nude vrlo mala finansijska sredstva. Uz to su procedure prijavljivanja jako komplicirane, a odluke o dodjeli sredstava ne donose se prema relevantnosti prijavljenih projekata, nego su dobrim dijelom politički motivirane. Moju je Gramatiku npr. odbilo finansijski podržati Ministarstvo nauke i obrazovanja Kantona Sarajevo jer nije prepoznalo njezin značaj. Šta reći? Kad bi moj motiv bio novac, a ne naučna znatiželja i osjećaj potrebe da se bude društveno koristan, naravno da ne bih radio ovakve stvari. U susjedstvu je to puno bolje. U Hrvatskoj npr. naše kolege imaju vlastite novčane fondove iz kojih mogu finansirati različite naučnoistraživačke aktivnosti. Ti se fondovi pune prema postignutim rezultatima, što je sasvim u redu. Osim toga Hrvatska zaklada za znanost izdvaja vrlo značajna sredstva za naučnoistraživačke projekte koja su za nas nepojmljiva, a tu su, naravno, i fondovi Evropske unije. Mi se, nažalost, u tom pogledu s njima ne možemo porediti, u mnogo smo nepovoljnijem položaju, pa je svako naše postignuće time mnogo vrednije.
Šta čitatelji mogu očekivati kao vašu sljedeću knjigu?
Treću knjigu iz sintakse u ovoj Gramatici, ako Bog da. U njoj će biti opisana koordinacija, složena rečenica i još neke teme. Nadam se da će i ona izići u skorije vrijeme.
Kako vidite ulogu lingvista u očuvanju i afirmaciji bosanskog jezika, posebno u vremenu globalizacije i engleskog kao dominantnog jezika?
Lingvisti jednostavno trebaju raditi svoj posao naučnog istraživanja bosanskoga jezika u svim njegovim oblastima. Treba kazati da je od 1990-ih godina, otkad je bosanski obnovio svoj status standardnog jezika, do danas urađeno zaista mnogo. Međutim potrebno je nastaviti još više i još bolje. Najjaču podršku bosanskom jeziku pružit će nauka, odnosno lingvisti koji će se njime ozbiljno baviti, iako je, razumije se, potrebna i druga vrsta podrške – pravna, politička itd. S druge strane globalizacija i dominacija engleskog jezika pojava je koja nadilazi moć zaštitnika, rekao bih, bilo kojeg drugog nacionalnog jezika. Ujedinjeno Kraljevstvo npr. nije više u Evropskoj uniji, ali engleski je i dalje ostao glavni jezik te zajednice. Prema tome ne možemo mi tu puno učiniti. Možemo i trebamo voditi politiku zaštite vlastitog jezika u svim slučajevima nakaradnog angliziranja, pogotovo u sferi leksika i gramatike. U ostalome nema razloga za brigu: bosanskoga će biti dok je njegovih govornika.
Koliko se može učiniti za održanje i promociju bosanskog jezika izvan Bosne i Hercegovine?
Može se učiniti puno, ali se bojim da se čini vrlo malo. Naš narod u dijaspori, a pogotovo u državama bivše Jugoslavije, treba našu pomoć. Morali bismo se puno aktivnije uključiti i pomoći u planiranju, profiliranju, organiziranju i izvođenju nastave iz bosanskoga jezika i drugih nacionalnih disciplina koje su važne za očuvanje identiteta našeg naroda izvan Bosne i Hercegovine. To se posebno odnosi na stručno osposobljavanje i usavršavanje nastavnika i profesora te na izradu odgovarajućih udžbenika i priručnika. Tamo ima mnogo vrijednih ljudi koji potpuno razumiju ovu stvar i koji imaju potrebnu energiju, ali im treba naša podrška. Prošle sedmice imao sam jedan sastanak s predstavnicima Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj na kojem smo razmatrali ova pitanja i dogovarali modele buduće saradnje. Institucije u državi matici Bosni i Hercegovini koje bi se trebale time baviti ne rade dovoljno ili ne čine ništa, zbog čega mi kao pojedinci ili udruženi pojedinci moramo pokazati više odgovornosti.
“Jezička pitanja nisu i ne mogu biti samo stvar zanimanja uskoga kruga stručnjaka naprosto zato što jezik ima krucijalni značaj za svakog čovjeka.” (Foto: H. Bulić)
Koliko je, po Vašem mišljenju, važno da se lingvistika približi široj javnosti, a ne ostane samo unutar akademskih krugova?
To je izuzetno važno. Jezička pitanja nisu i ne mogu biti samo stvar zanimanja uskoga kruga stručnjaka naprosto zato što jezik ima krucijalni značaj za svakog čovjeka. Mislim da je posebno značajno da javnost razumije praktičnu stranu lingvističkih istraživanja. Lingvistika pomaže čovjeku da razumije na koji način jezik utječe na našu percepciju, na naš identitet, pa čak i na našu sposobnost da donosimo odluke. Kad ljudi npr. razumiju barem osnovne elemente jezičke konceptualizacije, kako se konstruira značenje, kakva je uloga metafore i metonimije u tome, oni će, sasvim sigurno, značajno napredovati u svome kritičkom i kreativnom mišljenju i komunikacijskim sposobnostima. A nije potrebno govoriti o tome koliko je to važno čak i u svakodnevnom životu svake osobe, a da ne spominjemo profesionalne aktivnosti. Popularazicija lingvistike, da tako to nazovem, pomoći će i u boljem razumijevanju jezičke varijabilnosti – odnosa organskih govora, standardnog jezika i drugih oblika neorganskih idioma – čime se otklanjaju različite jezičke predrasude i nesporazumi o tome šta je npr. u jeziku “pravilno”. Lingvistika također može pomoći običnom čovjeku da shvati kako se manipulira jezikom, te ga zaštiti od toga da bude žrtva prevare. To je posebno važno u ovo digitalno doba, jer digitalnu pismenost nije moguće steći bez jake jezičke svijesti. Prema tome, otvaranje lingvistike prema javnosti i promoviranje rezultata lingvističkih istraživanja nije povezano samo s formalnim obrazovanjem, već je puno više od toga.
Šta smatrate ključnim elementima dobre univerzitetske nastave lingvistike danas? Koliko su studenti radoznali i zainteresirani za gramatička istraživanja?
Gramatika, najblaže rečeno, nije na dobru glasu, i to ne samo među studentima nego ni među lingvistima. Pogledajte koliko se njih danas bavi ovom disciplinom, a koliko drugim lingvističkim disciplinama? Prvi je razlog što je zbilja riječ o izuzetno zahtjevnoj materiji koja po prirodi stvari teško može biti atraktivna. Morate proniknuti vrlo duboko u gramatiku, daleko ispod razine forme i formalnih struktura, da bi vas ona privukla. Pogotovo je malo takvih gramatičara. Prema tome u univerzitetskoj kao uostalom i u školskoj nastavi gramatike moramo se truditi da je koliko god možemo oslobodimo formalizma. Dobar je recept, svakako, uključivanje semantike i pragmatike koje pomažu da se objasni stvarna priroda i svrha gramatičkih struktura, ukratko da se gramatika što je više moguće približi jeziku u upotrebi odnosno komunikaciji. Tako sasvim sigurno postaje puno zanimljivija studentima i učenicima. Oni će biti radoznali uglavnom onoliko koliko ih mi kao profesori i nastavnici zaintrigiramo i motiviramo, tako da je manje-više sve na nama. Evo ja od ove akademske godine uvodim u nastavu novu Gramatiku, znam da će biti izazovno, radujem se tome i nadam se najboljem. ■
