Izvor: Jugoslovenska pošta, god. 5, br. 441, str. 5, 1931.[1]
I danas, a i prije okupacije porodica Salića, bijaše jedna od najuglednijih u Sarajevu.
Hadži Ibrahim Salić, otac današnjih uglednih trgovaca Hadži Uzejrage i Hadži Mujage, starac od 60 godina, bijaše uvijek rado priman svugdje, a slovio je, kao jedan od najpametnijih ljudi u ono vrijeme. I ako je nuđen više puta, da zauzme razne položaje, nije se nikada htio da primi, nego jedino za volju svojim komšijama, primi se starateljstva nad sirotinjom u svom kvartu (mahali) gdje je živio, a to bijaše današnja Potoklinica, te se je za sirotinju brinuo kao ca svoju čeljad. Inače, u njegovom običnom životu provlačila se je uvijek nit humora tako, da mu je svaka riječ i ako umjesna primjedba i pametna, imala u sebi uzgred i nešto šaljivo.
U borbama proti Austrije učestvovaše i on u četama ustaša, a ponajviše iz razloga, što ne hljede da mu reknu: evo, vala svugdje se izvlači”, ali kad je ocijenio, da su svi napori uzaludni, povukao bi se lijepo, savjetujući i drugima, da se povuku, jer da “sila Boga ne moli”.
U borbama kod Jajca protiv Austrije bijaše u četi juzbaše (komandira) rahmetli Mujage Mašića, oca Sulejman ef. i Bešir ef. Mašića, današnjih posjednika. Prije polaska čete rahm. Mujaga naredi svima, koji su pod njegovim zapovjedništvom, da se opskrbe hranom i đebhanom (municijom) najmanje za 3–4 mjeseci.[2]
– Lijepo govoriš, juzbašo Mujaga, dočeka rahm. Hadži Ibrahim, ali nek ti je biva znano da ti se ja neću opremili ni za jednu heftu, jer vjera je, svi do i jednog ćemo bili brži natrag, nego što idemo tamo, i zato ja neću velika tereta da mogu lakše, brate, bježati, kad dođe do đona.
Tako upravo i bijaše. Austrijanci razbiše ustaše i hametom ih iz topova i pušaka potukoše, a ono što ih i osta nekoliko, među njima i Hadži Ibrahim, jedva žive glave iznesoše.
U toj borbi rahm. Hrustemaga Barčo u onom strahu pri povlačenju, došavši do svoga konja, koliko se je bio izgubio, nije ga umio ni odvezati od plota, nego ga još naopako i zajahao, okrenuvši se licem prema repu, a leđima prema konjskoj glavi, pa tegleći za kuskune, pokušavaše da na konju utekne.
Rahmetli Hadži Ibrahimaga došavši u povlačenju do njeg i videći ga šta radi, priskoči samo i nožem mu konju uzde prereže, nemajući mu vremena ni reći, da pravo uzjaše kako se tvrdi, Hrustemaga je tako naopačke jašući ispod Jajca došo u Odžak (kraj današnjeg Donjeg Vakufa) i ne znajući, da naopako jaši. Za svoj život imao je jedino da zahvali Hadži Ibrahimagi.
Drugom jednom prilikom, kad je Hadži Ibrahimaga išao s vojskom u Hercegovinu, pod zapovjedništvom Hajdarbega Čengića, za pušku kremenjaču, koju su mu dali, da s njom barata, a iz koje je uzalud pokušavao šestnaest puta da opali, reče svom komandiru:
Mjesto ove puške da si ti meni Bog do utovario tendžeru varenih krumpira, prije bi se ja s njima odbranio, nego ovom puškom, jer ako ništa, dušmana bi zabavio dok bi utekao. ■
(I. V.)
[1] Tekst je u izvornom obliku.
[2] Ustaše su se morale sami opskrbljivati. Ponajviše su nosili za jelo: pirinča, jerišče (rezance) i tarhanu, a od hljeba t. zv. “peksimete”. Skoro svaki je imao svoga konja i momka, koji mu je hranu pripravljao i sve potrebštine nabavljao, kući se vraćao i glase donosio.
