Biohantas je volio pjevati. Ljudi su plakali dok su ga slušali. Svojim neartikuliranim glasovima stvarao im je bol u srednjem uhu i jaku mučninu praćenu obamrlošću čela, tjemena i sljepoočnica. Zatvorili su ga u samicu nakon što je tri dana odbijao zašutjeti strpan u zatvorsku ćeliju udaljenu dugačkim hodnikom od zapadnog krila, gdje su dodatnu kaznu njegova uznemiravajućeg deranja podnosili zarobljenici presuđeni za teške zločine. Iz samice njegov glas nije pronalazio put vani, nadzornik je dao obložiti zidove i vrata višestrukom zvučnom izolacijom u trenutku odluke da ga protjera u tišinu.
Biohantas ipak nije odustajao, odolijevao je samoći dosežući virtuozne visine kreštavosti, istražujući dušeparajuće dubine svoga glasa. Jednu noć proveo je stojeći na glavi s nogama naslonjenim na zid pjevajući o srcima ljudi koja su se skršila pod osvetama. Dirnulo ga je to pa je ujutro odlučio pjevanjem natjerati um da napusti zidine koje su ga obrglile.
Ljudi su bili zadovoljni što se Biohantasova štetna navada uklonila daleko od njihovih ušiju. Živjeli su po urneku. Noću su spavali, danju odlazili na posao. Brzo su i zaboravili na mukobne Biohantasove arije i stropoštavajuće vokalne kaskade. Ništa ih nije boljelo.
Biohantas se, međutim, nakon izvjesnog vremena zasitio pjevanja. Samica mu poče djelovati strogo i prijeteće. U njoj ništa nije zvučalo kako je znalo zvučati van nje. Pomislio je i na nepravdu, a potom na pravdu. U bunilu jedne noći, stade gubiti pojam o granicama među njima. Odbijao je hranu, vodu i naposljetku zrak. Čuvari su ga sprva molili da diše. On ih nije htio ni čuti. Uprava zatvora sazvala je hitnu sjednicu s jednom tačkom dnevnog reda. Trebalo je Biohantasa, ipak, održati na životu.
Zatvorski psiholog preklinjao ga je da mu nešto otpjeva, ali ovaj nije ni doživio psihologovo prisustvo, jer se snažno fokusirao na odbijanje disanja. Kuhari su mu donosili bravurozne delicije ne bi li vratili iskru želje u njegove zjene ili stomak, ali ništa nije uspijevalo, pa čak ni simfonijski orkestar koji je zatvorski načelnik smjestio u samicu s Biohantasom i ostavio ih da tako nagurani jedni preko drugih, drugi preko instrumenata, instrumenti preko i jednih i drugih, sve do plafona popunjavajući svaki milimetar svakog ćoška prostorije, sviraju, kako bi izazvali Biohantasa samo da zapjeva.
Njemu je sada samo bilo lakše ne disati, pa čak i kad bi se preispitivački zdvojen pred odlukom da ne diše potrudio uvući trunčicu zraka, od tih silnih ljudi, njihovih tjelesa i gabaritnih instrumenata, nije mogao ni raskriliti nosnice, a kamoli bar mrvu otvoriti usta. Orkestar je, međutim, svirao, doduše, ograničenim kretnjama i, doduše, smanjenim mogućnostima kreiranja zvuka usljed ubrzanog usisavanja zraka i, posljedično, njegova skoroga fatalnog nestanka.
Ujutro je Biohantas ležao spljošten, prikliješten ispod velikog čela, čeliste i dvije violinistkinje, na kojima je dalje bila naredana duhačka sekcija orkestra. Kada su čuvari otvorili teška vrata samice, iz nje je silovito nahrupio bijesluđen Biohantasov muk, koji je sravnio sve što je čovjek ikada sagradio na planeti. ■
Amina Bulić magistrirala je komparativnu književnost i doktorska je kandidatkinja na studiju “Književnost i kultura” Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Piše naučne i stručne radove, eseje, poeziju i prozu. Njen poetski prvijenac zbirka Podrhtavanja objavljen je 2021. godine.
