San mog oca ili o svim našim nepravdama
otac je noć prije mog odlaska
sanjao da sam izgubila ličnu kartu
i da putem medija tražim
poštenog pronalazača
ujutru me za doručkom zaboravio upozoriti
i otišla sam
vjerujući da će odlazak biti dovoljan da
riješi sve naše nesporazume
strah sam savladala muzikom
koja je potisnula
moje misli o samoubistvu
filmovi su kazivali da je čovjek
zapravo budan jedino dok sanja
a snove sam prekidala dozom tableta
za umirenje
nakon nekoliko godina
vratila sam se kući umorna od vožnje
otac je kazao kako je noć prije nego sam otišla
sanjao da sam izgubila ličnu kartu
i da nudim nagradu onom ko je pronađe
zašto mi nisi kazao?
pitam i okrivljujem njega za sve
naše nesporazume
vjerovao sam da je obrnuto
i da je san nagovještaj sreće
kaže otac i iziđe iz kuće
Trećeg kraja svijeta neće biti
kad sklopim oči iz moje glave izlijeću miševi
i trče po sobi sluđeni
vjerujem samo onom što vidim
govori protagonista filma Decision to leave
i u oči kapa tekućinu da izoštri vid
čovjek s druge strane svijeta šalje mapu svojih putovanja
žena bilježi datume sasvim odlučna da do susreta dođe
tek kroz par godina
nemoj spavati, probudi se zauvijek, jednom zasvagda
govori miš iz ćoška sobe
tablete me omamljuju i rasipaju snove kao đerdane
a ljudi oko mene se sve glasnije smiju
uprkos tome što je smak svijeta sve bliže
Posljednja pjesma o sreći
kad sklopim oči ulazim iz jedne sobe u drugu
i tako kružim satima u stanu iz kojeg su otišli ljudi
ne ostavljajući ni fotografije o sreći
mrak postaje sve gušći
dok se ulična rasvjeta probija kroz spuštene žaluzine
svjetla tržnog centra kao u američkim filmovima
prate pokrete žene
tvoje usne su usne onog dječaka
koga sam prije dvadeset godina propustila upoznati
i poljubiti
pored televizora, na stolu, na policama, pored uzglavlja
i na krevetu u satenskoj postelji
stoje moje knjige
muškarac koji sjedi prekoputa mene tako me nastoji
upoznati
u međuvremenu smo propustili cijeli jedan život
koji bi se dao smjetiti u knjigu
mjesecima kasnije muškarac otključava vrata
na vidnim mjestima zatiče moje knjige
počinje uvjeravati sebe da sam postojala
i da ovo nije déjà vu
Melida Travančić doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove. Objavila je pet knjiga poezije: Ritual (2008), Svilene plahte (2009), Sjenka u sjenci (2019), Veo nad rijekom C (2022) i Moja majka hrani mrtvog psa (2023) te knjige proze Smrt u ogledalu (2019) i Ulaz u prazninu (2021). Autorica je studijâ Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019), Rekonstrukcija stvarnosti: ogledi o savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti (2021) i Žena u tekstu: Književne opservacije (2023).
