Piše: Luka BOŠKOVIĆ
Izraz “ex cathedra” danas obično koristimo kad želimo kritikovati obrazovni sistem i način održavanja nastave. On podrazumijeva nastavu u kojoj nastavnik ili profesor samo priča gradivo učenicima i studentima koji pasivno slušaju i pasivno bilježe s nadom ili strahom da će poslije biti vrijeme pitanja i odgovora. Danas se smatra da nastava treba biti interaktivnija, da predavač aktivno upravlja diskusijom u kojoj učestvuje zajedno s učenicima koji su došli donekle pripremljeni. Nastavnik, koji zna više, usmjerava učenike i studente da razmišljanjem i diskusijom dođu do razumijevanja nastavnog gradiva. Naravno, postoji i odbrana za neinteraktivnu nastavu. Učenici nemaju uvijek spremnog predznanja za diskusiju na nastavi, a i u salama gdje ima preko stotinu slušalaca oblik nastave “ex cathedra” realan je i praktičan.
No, ovdje nećemo ulaziti u raspravu kakva je nastava najbolja i kakvi kriteriji određuju kakav oblik nastave primjenjivati. Ovdje se vraćamo u prošlost, tačnije, vraćamo se u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno u vrijeme šestojanuarske diktature. Još preciznije, vraćamo se u Bihaćku gimnaziju i učeničke internate “Gajreta” i “Prosvjete”.
Prije toga, podsjetimo se da izraz “ex cathedra” u izvornom značenju predstavlja papine propovijedi. Ne obične propovijedi, nego one nepogrešivog sadržaja. Kasnije je taj izraz dobio negativno značenje kojim se predstavljaju svi sadržaji koji se ne smiju propitivati i čije se tvrdnje pozivaju ne na logiku ili argumentaciju, nego na autoritet samog govornika. “Ex cathedra” je jednosmjerna komunikacija, monolog bez interakcije, publika samo treba da ponovi, zapamti i slijedi ono što je rečeno. Očigledni su razlozi zašto se u demokratijama (a to Kraljevina Jugoslavija nije bila) ne gleda na nastavu “ex cathedra” pretjerano veselim očima.
U prošlost se vraćamo jer su danas učionice ravne: stolovi nastavnika i profesora su na istom nivou kao i učenički stolovi. Ponekad nastavnici i profesori imaju veći sto, ali to je više-manje da imaju prostora za svoje nastavne resurse. Nastavnici i profesori ponekad tokom predavanja i hodaju kroz učionicu kako učenici ne bi bili sasvim pasivni slušatelji. Nekad prije bilo je drukčije, a Avdo Humo u svojim se memoarima “Moja generacija” prisjeća:
“Taj kolektiv mladih ljudi, koji diše nezdrav vazduh i pravi se da sluša svaku riječ, prostirao se ispod podijuma sa katedrom i bio je posmatran uvijek odozgo sa visine Olimpa na kome sjedi bog. Po nadmenom držanju profesora svaki član tog đačkog kolektiva je osjećao kao da nije ništa drugo nego običan broj koji mehanički ustaje kad čuje svoje ime. A svaki je pojedinac koji se nalazio ispod profesorovih nogu imao svoj život, svoje preokupacije, misli o mnogim stvarima, ali to se nije ticalo škole i njenih predstavnika, nego samo onog koji je u sebi razmišljao.”
Izvor: UMI
Diktatura u državi prenijela se na diktaturu u učionici. Kao što kralj sjedi na svom prijestolju ili kao što posmatra narod s balkona svoje palate, tako i u fizičkom prostoru učionice katedra je tada bila uzdignuta. Nastavnik je bio nedodirljiv, nastavnik je bio “bog i batina”. Režim koji nije omogućio slobodu mišljenja i izražavanja održao se u izgledu tadašnje učionice. Da političari ne smiju biti propitani, učenici ne smiju znanje doživjeti drugačije od bubanja i ponavljanja. Što se manje razumije gradivo nastave, manje se razumije i stanje društva. Još bolje po diktaturu ako učenici nikad ne razviju sposobnost izražavanja i hrabrost postavljanja pitanja. Zašto da diktatoru ljudi govore o svom iskustvu i dovedu u opasnost da njihova interpretacija sopstvenog života ne odgovara nametnutom viđenju političke dogme?
Izgled takve neravne učionice možemo vidjeti u filmu Nenada Dizdarevića “Magareće godine”, snimljenom po istoimenoj knjizi Branka Ćopića. Film je sniman tokom 1991. godine, a zbog rata je premijera održana tek 1994. godine. Dizdarevićevo nastojanje da otkrije sudbinu djece glumaca i da ih dovede na premijeru u Sarajevo pod opsadom prikazano je u dokumentarnom filmu “Četvrti dio mozga”.
U filmu “Magareće godine”, Smrdonja predaje Prefektu “crnu knjigu”, bilježnicu sa svim disciplinskim prekršajima učenika, i Prefekt s katedre na podiju kolektivu učenika navodi grijehe i izdaje kazne. U tim scenama učionica više podsjeća na sudnicu bez advokata odbrane nego na prostor posvećen prenošenju i razvoju znanja. U diktaturama znanje na jezicima ljudi ne smije biti veće od onog znanja u glavama diktatora, a obično nije teško postići dovoljno veliku količinu znanja da se diktator uzbuni i osjeća ugroženim.
Iako je Humo, kao i Ćopić, gimnaziju završio u Bihaću, citat iz “Moje generacije” je preuzet iz opisa vremena kad je Humo bio učenik gimnazije u Mostaru. U Bihaću je tad francuski jezik predavao pjesnik Oskar Davičo. Prema sjećanjima Hume, Davičo je mimo običaja svoja predavanja započinjao iz stolice među učeničkim redovima i nastavljao tumačenjem književnosti pomoću socijalnih ideja i objašnjenjem historije pomoću života pisaca i ideja prisutnih u njihovom djelu. Daviča je kasnije režim i uhapsio. To je bilo vrijeme zabranjenih knjiga, vrijeme kažnjavanja učenika i nastavnika ako razgovaraju o politički neodgovarajućim temama, vrijeme u kojoj se samo smije slušati “ex cathedra”. U takvom vremenu, revolucionarni nastavnici i profesori poput Daviča razumjeli su koliko učenici lakše i više uče iz razgovora iz blizine, a ne iz propovijedi s visine.
Zanimljivo je da Humo u svojim memoarima ne navodi Ćopića. Pisac je samo godinu dana mlađi od političara. Ne navodi ga ni kad govori o naprednoj omladini iz Prosvjetinog internata. Navodi ga samo kad uz Ziju Dizdarevića spominje i Ćopića kao pisca čije su pripovijetke uspjele izaći u književnoj rubrici beogradskog lista “Politika”. Ali u tom se dijelu Avdo Humo navodi u trećem licu kao dio uredničkih timova različitih časopisa, pa se postavljaju pitanja na koja odgovore može donijeti samo tekstološka anliza Huminih memoara. Mnoga su znanja izvan rigidnosti “ex cathedre”. ■
Luka Bošković (Sarajevo, 1997) bakaleurat je komparativne književnosti i informacijskih nauka. Trenutno je student drugog ciklusa na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i studentski volonter u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje.
