Piše: Munir DRKIĆ
Knjiga Rječnik farsizama u bosanskom jeziku autorica Đenite Haverić i Amele Šehović (Univerzitet u Sarajevu – Institut za jezik, Kulturni centar Ambasade IR Iran u Sarajevu, 2025) leksikografsko je djelo i svjedočanstvo višeslojnog utjecaja perzijskog na bosanski jezik. Sastoji se iz 326 stranica teksta podijeljenih na uvodni dio, u kojem su objašnjeni sadržaj i metodologija istraživanja, i dvije cjeline u kojima je navedena leksika perzijskog porijekla. Prvu od dviju cjelina čine opće imenice i druge vrste riječi, a podijeljena je dalje na riječi perzijskog i riječi diskutabilnog porijekla. Drugu rječničku cjelinu čine perzijska lična muška i ženska imena te imena sa sastavnicama perzijskog, arapskog i turskog porijekla. Na kraju rukopisa nalaze se popis izvora i literature te kraće bilješke o autoricama.
Knjiga je dopuna ranije objavljenoga istraživanja pod naslovom Riječi perzijskog porijekla u bosanskom jeziku (Sarajevo, Institut za jezik, 2017). U novoj su knjizi dodane nove osnovne riječi i izvedenice te ona obrađuje ukupno 1.929 osnovnih riječi i izvedenica, od čega 862 osnovne riječi. Autorice su još u novome izdanju dodale ukupno 250 muških i ženskih ličnih imena.
Osnovni leksemi nastali su od riječi čiji je korijen perzijskog porijekla, složenica s barem jednim dijelom perzijskog porijekla, te riječi sa sufiksoidima ili sufiksima i prefiksima perzijskog porijekla. Primjenom istoga kriterija, znatan broj tih osnovnih riječi jednako bi mogao biti svrstan u leksiku arapskog ili turskog porijekla, ali je ovakav kriterij valjano postavljen i dosljedno primijenjen u ovoj studiji. Preostalih 1.067 riječi jesu izvedenice nastale u bosanskom jeziku od istih osnovnih riječi stranoga porijekla.
Ovdje želim posebno naglasiti kompleksnost etimologije i puta leksike od perzijskog do bosanskog jezika. Uglavnom je perzijska leksika u bosanski jezik dolazila preko turskoga. Prepreku je predstavljalo to što su brojne riječi u turski prešle iz govora koji se razlikuju od standarda perzijskog jezika te ih je u tim oblicima moguće pronaći tek u specijaliziranim rječnicima, ako se uopće navode. Osim toga, izvorne perzijske riječi nastavile su se mijenjati u izgovoru ili značenju nakon što su prešle u turski te potom bosanski jezik, a većina ih leksikografskih izvora ne navodi u ranijim oblicima. Stoga je trud uložen u pronalazak tih oblika posebno hvalevrijedan.
Autorice su kao korpus koristile brojne etimološke, enciklopedijske i opće rječnike te brojna književna djela pisana na bosanskom jeziku od XVI do XX stoljeća, što je rezultiralo s oko 9.000 novih primjera upotrebe predmetne leksike. Istraživanje je ravnomjerno podijeljeno na iranistički i bosnistički aspekt. Kao iranist, naglašavam da su kolegice Haverić i Šehović pedantno pristupile utvrđivanju etimologije svake riječi pretragom u relevantnim etimološkim rječnicima perzijskog i turskog jezika; time su napravile korak dalje u odnosu na ranija leksikografska djela sličnoga karaktera, u prvom redu Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku iz pera Abdulaha Škaljića (1966). Iskorak je još vidljiviji u bosnističkom dijelu budući da Haverić i Šehović navode brojne nove ustaljene izraze i frazeme s riječima perzijskog porijekla u bosanskom jeziku.
O živosti i značaju jezičkih kontakata i utjecaja svjedoči činjenica da značajan broj pobrojanih riječi u Rječniku farsizama čiji je barem dio perzijskog porijekla nisu potvrđene u perzijskom jeziku (npr. abdesthana, akšam, akšamčiček, peškir…); razlog je to što su, dodavanjem afiksa, tek u turskom jeziku dobile oblik koji je kasnije iz turskog prešao u bosanski jezik. U takvom se pristupu ogleda kompleksnost utjecaja između triju jezika koje popularno nazivamo orijentalnima – arapskog, perzijskog i turskog. Tako često susrećemo riječi čiji je jedan dio arapskog a drugi perzijskog porijekla; međutim, one su potvrđene tek u osmanskom turskom i u tom su obliku prešle u bosanski jezik. Haverić i Šehović raspetljavaju ovo zamršeno klupko i raščlanjuju leksiku na dijelove iz pojedinih jezika. Pritom navode oblike u perzijskom i osmanskom turskom jeziku zajedno s njihovim značenjima, a sve to olakšava praćenje promjena oblika i značenja perzijske leksike u bosanskom jeziku.
Ukratko, knjiga Rječnik farsizama u bosanskom jeziku vrijedna je dopuna studije prethodno objavljene u izdanju Insitututa za jezik, premda na ovakva istraživanja prirodno ne može biti stavljena tačka te ostaje prostor za dalje dopune. ■
Munir Drkić je redovni profesor na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
