Posijao si sjeme krivnje
u moja prsa, i rekao
Čekaj,
možda će se poput mraka
namnožiti
u hladu osamovine,
poput jata, s hiljadu krila
okružiti tvoju predaju.
Čekaj me,
iako, možda,
ne kanim sjesti
u taj voz
što vrletima vrline vrluda.
Isporučio nisi sve činjenice.
Zatajio si gordost,
hroničnu boljku
žuđenja novog.
Zatajio si da stalnosti
nikad nisi bio odan,
da prividom
svijet sebe lišavaš.
Ko si dlanovima
sa sebe
dok odguruješ nebesa?
Obećao si,
možda,
da ćeš mi zakriti oči
od smutnje.
Stići na prave koordinate
gdje stječu se odrazi
svih zrcala svijeta.
Darivao si mi oči
prozirnim velom
pod kojim krivica više
ne činjaše se mojom.
Izašao si na prvoj stanici
prijetvornika,
lažnih sapatnika.
Rukama bez integriteta
usiljena smrtnika
hvatao si za vrat.
Rastezao si spokoj
kojim trebalo je
ponosno da vladam.
Razvukao ga na neprimjerenu mjeru
pustoši
u koju naselila sam
sve utvare tvoga odsuća.
Grizle su mi kožu
na mjestima
gdje duša najprije počinje
da truhli.
Palile mi otiske stvarnosti
i izmaglicama kadile
sobe nijeme, kažnjive privrženosti.
Strugale imena s vrata,
iza kojih su me dozivale
da kročim
kamo nikad
kamo nikad
ne bih pošla.
Jer za razum se držim
kao za svetost
što će me
ostaviti na životu. ■
Amina Bulić magistrirala je komparativnu književnost i doktorska je kandidatkinja na studiju “Književnost i kultura” Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Piše naučne i stručne radove, eseje, poeziju i prozu. Njen poetski prvijenac zbirka Podrhtavanja objavljen je 2021. godine.
