Piše: Azra HODŽIĆ-ČAVKIĆ
TEMA BROJA: BOSANSKI JEZIK – HISTORIJSKI RAZVOJ I SAVREMENI TRENUTAK
Drugi broj Sandžačkog zbornika s temom Bosanski jezik – historijski razvoj i savremeni trenutak podijeljen je na uvodnik, uvodna razmatranja i nekoliko tematskih blokova (O jeziku, o bosanskom; Jezik književnog djela; Bosanski jezik u nastavi) nakon kojih slijede osvrti.
Zbornik otvara uvodnik Seada Šemsovića koji nosi naslov Bosnistička jezička politika danas. U njemu nalazimo otrežnjujuće jasno artikuliran status bosnističkih disciplina u kontekstu naslijeđa koje proizlazi iz bivše zajedničke države i njenih naučnih centara. Naslov najavljuje sociolingvističku perspektivu ukazujući na poseban značaj te discipline za bosnistiku i vjerujem da je u njemu žilava nada da će budući istraživači naročito ojačati ovu disciplinu. Međutim, ne treba zaboraviti da se jezička politika vidljiva u teorijskom smislu u svim disciplinama nacionalnih nauka ogleda u eksplicitnoj materijalnoj i simboličkoj podršci vladajućih struktura. Mi kao društvo, nažalost, nismo jasno strukturirani u tom smislu, a ono kako Bošnjačko nacionalno vijeće funkcionira možda jeste poželjni način kako organizirati arhitekturu koja će podržati naučnu aktivnost bosnista. Mislim da je iza nas vrijeme odaziva na to kako nas drugi jezički i naučni centri vide. Na bosnistima je da malo autistično rade u entuzijazmu oglušujući se o to šta neko misli da oni trebaju misliti i kako trebaju raditi.
U Uvodnim razmatranjima Fuad Baćićanin piše o Bosanskom jeziku u Srbiji i nastavi na bosanskom jeziku u Sandžaku. U uvodu svog rada Baćićanin podsjeća na važno konstitucijsko mjesto Bošnjačkog nacionalnog vijeća te kroz niz značajnih odluka i inicijativa rukovodećih ljudi Vijeća ukazuje na kontinuiranu senzibiliziranost na nacionalne potrebe Bošnjaka kao kompaktne cjeline koja stoljećima živi na ovim prostorima. Bosanski jezik kao temeljni element identiteta i prava na autonomno upravljanje svojim nacionalnim bićem i samoniklo iskustvo ni dan-danas nije dovoljno iskorišteno kao pravo svakog Bošnjaka. Zato je uporno podsjećanje na to pravo prilika da se Bošnjaci prozovu za još uvijek nedovoljno jasnu svijest o tome šta ih čini autohtonim i autonomnim. Baćićanin podsjeća na to da osporavanje bosanskog jezika nije samo sudbina sandžačkih Bošnjaka već da se radi o historijskoj nepravdi koju smo dužni ispravljati kao krive Drine već duže od 120 godina. Oba ova rada svjedoče da dok govorimo o bosanskom jeziku, najčešće ga konceptualiziramo kroz borbu. To nije ništa neobično: odabir jezika koji je sam sebe imenovao kao bosanski, što znači da je autokonzistentan, uvijek je kroz historiju bio primjer svjesnog upravljanja i politički akt borbe. Osporavanje bosanskog jezika, nažalost, nije najveća drama bošnjačkog naroda.
U nastavku ovog bloka radova je tekst Sulja Mustafića Ustavno-pravni položaj bosanskog jezika – izazovi, mogućnosti i perspektive u Crnoj Gori. I ovaj rad iznosi niz koraka učinjenih na putu da bosanski jezik postane ustavna kategorija tek u XXI stoljeću, usprkos činjenici da Bošnjaci i prirodni naziv bosanski jezik postoje na teritoriji Crne Gore mnogo duže od te kratke historije. Pored vrijednih dokumentarnih elemenata, ovaj rad ističe da je rad na osvještavanju Bošnjaka i njihovog prava na bosanski jezik proces, a time nužno stoji i konstatacija da se mora zauzeti dinamičan odnos prema njemu.
Azem Kožar u radu Hod po trnju: Muslimani/Bošnjaci od etničke skupine do nacije podsjeća na bolan i mukotrpan proces autonomije Bošnjaka kao etnije ravnopravne drugim etnijama Balkana i žrtve koju je Sandžak, kao višestoljetna cjelina, podnio kao kusur historijskih previranja. Monarhistička Kraljevina Jugoslavija, obilježena centralizmom i srpskom hegemonijom pod dinastijom Karađorđevića, nije zadovoljila interese nesrpskih naroda, posebno Muslimana. Pokušaji preuređenja države, poput Sporazuma Cvetković–Maček, dodatno su marginalizirali Bosnu i Hercegovinu. Tokom Drugog svjetskog rata, prostor BiH i Sandžaka našao se podijeljen između različitih okupacionih režima, pri čemu su Muslimani bili izloženi pritiscima i manipulacijama suprotstavljenih ideologija. Iako je Komunistička partija Jugoslavije u svojim programskim dokumentima zagovarala federalizam i ravnopravnost, odluke AVNOJ-a iz 1943. godine dovele su do kontradikcija: Bosna i Hercegovina je postala federalna jedinica, ali Muslimani nisu priznati kao nacija, čime je otvoren prostor njihovoj nacionalnoj asimilaciji, dok status Sandžaka uopće nije riješen. Negiranje nacionalnosti Muslimana i ukidanje autonomije Sandžaka predstavljaju ključne historijske nepravde koje su proizašle iz političkih odluka tadašnjeg rukovodstva. Ove mjere imale su dugoročne posljedice: Sandžak je podijeljen između Srbije i Crne Gore i ostao nerazvijen, dok su Muslimani bili izloženi pritiscima i migracijama te nisu priznati kao narod sve do 1970-ih. Iako je socijalistička Jugoslavija donijela određeni napredak, puna ravnopravnost nije ostvarena. Tek nakon raspada Jugoslavije i tokom Agresije u Bosni i Hercegovini, uz ogromne žrtve uključujući Genocid u Srebrenici, Bosna i Hercegovina je očuvala svoju državnost, a Dejtonski mirovni sporazum potvrdio je Muslimane (Bošnjake) kao jedan od konstitutivnih naroda u BiH, dok su u Sandžaku ostali u statusu manjine.
Abdulah Mušović u kratkom radu Geopolitički položaj sandžačkog dijalekta savremenog bosanskog jezika uvodi nas u jedno od tematskih polja Drugih naučnih sandžačkih susreta. U njemu je iznesena svojevrsna lična historija rascijepljenosti između imenovanja etnije i imenovanja jezika kojim etnija govori te se upozorava da se pod krinkom zajedništva promiču ideje o “zajedničkom jeziku”. Aleksandar Popov u radu Službena upotreba jezika i pisama – normativa i praksa ističe kako Centar za regionalizam već četvrt stoljeća realizira projekte koji se odnose na zaštitu prava nacionalnih manjina u Srbiji i da je jedna od rijetkih organizacija koja obavlja terenska istraživanja. Tako su ustanovili da se u Tutinu Bosanski jezik sa elementima nacionalne kulture organizira u svih sedam osnovnih škola, a da je cjelokupno administriranje u školama na srpskom jeziku. Također je data primjedba na diskriminatorski odnos pojedinih ministarstava koja odbijaju dokumente napisane na latiničnom pismu, koje je zvanično pismo bošnjačke nacionalne zajednice. Međutim, koristim priliku da nas podsjetim da je i ćirilica naše pismo, pa u tom smislu ne treba nasjedati na provokaciju i otuđivanje ćirilice od Bošnjaka.
Drugi blok radova počinje člankom Jasmina Hodžića: Temeljni tokovi u razvoju lingvističke bosnistike sredinom XX vijeka. U fokusu ovoga rada jeste pretposljednja standardizacijska faza u bosanskom jeziku, koja je centralizirana simbolički kroz osnivanje Instituta za jezik u Sarajevu. Početkom 1970-ih, paralelno s odstupanjem Hrvatske i Crne Gore od Novosadskog dogovora, Bosna i Hercegovina uspostavlja vlastitu jezičku politiku, osniva Institut za jezik u Sarajevu i afirmira se kao treći lingvistički centar uz Beograd i Zagreb.
Rad Srednjovjekovna Bosna kao temelj bošnjačkog etničkog i jezičkog identiteta Edina Mutapčića bavi se analizom uloge srednjovjekovne Bosna kao ključnog historijskog, kulturnog i jezičkog temelja u formiranju bošnjačkog identiteta, s posebnim fokusom na njenu institucionalnu samosvojnost, duhovni kontinuitet i jezičku tradiciju. Kroz primjere poput Povelje bana Kulina, razvoja bosanskog jezika i pisma bosančice, kao i kulturnih spomenika poput stećaka, rad pokazuje dugotrajnost i kontinuitet identitetskih obrazaca na prostoru Bosne i šireg bošnjačkog etničkog prostora, uključujući i Sandžak. Posebna pažnja posvećena je i transformacijama vjerskih i političkih struktura, koje nisu narušile osnovnu identitetsku koheziju, već su je kroz različite historijske faze dodatno oblikovale i učvrstile.
Rad Alena Kalajdžije O građi i nominaciji bosanskog jezika na prostoru Crne Gore istražuje percepciju i prezentaciju spomenika bosanskog jezika u obrazovnom sistemu Crne Gore, gdje je ovaj jezik institucionalno priznat, s ciljem da pruži stručni pregled dokumenata koji potvrđuju njegovu historijsku prisutnost na tom prostoru. Analizirana građa obuhvata kontinuitet od srednjovjekovnih spomenika, preko osmanskog perioda i alhamijado književnosti, do savremenih naučnih izvora, čime se potvrđuje trajnost i razvoj bosanskog jezičkog naslijeđa. Poseban naglasak stavljen je na potrebu adekvatnije klasifikacije i interpretacije tih spomenika te njihovog kvalitetnijeg uključivanja u nastavni proces, kako bi se osigurala bolja zastupljenost i razumijevanje bosanskog jezika u obrazovnim institucijama.
Azra Hodžić-Čavkić u radu Frazeološko-frazeografski značaj Sandžačkog frazeološkog rječnika Abdulaha Mušovića: Pozdravi kao frazeološki izvor pokazuje da je rječnik nadišao značenje teritorijalne dijalekatske oznake koja stoji u njegovom naslovu te postao suštinski najznačajniji frazeološki rječnik bosanskog jezika zbog metodološkog pristupa, odnosa prema građi i njenom obimu. Iako rutine, iz pozdrava često izostaje metaforička komponenta koja bi osigurala idiomatičnost navedenih struktura. To se, međutim, premošćuje primjerima koji pokazuju da je potrebno pozdrave razumjeti kao pragmatičke idiomske skupine budući da kod njih prirodno dominira perlokucija. Time se motivira aktualnost izbora navedenog autora i njegova snažna uronjenost u jezičku praksu govornika.
U radu koautora Bjelak – Bjelak Bosanski jezik i bošnjačka književnost u akademskom diskursu: Slučaj Novopazarskog zbornika analizira se uloga Novopazarskog zbornika u afirmaciji bosanskog jezika i bošnjačke književnosti kroz kvalitativnu obradu brojeva iz posljednje decenije (2015–). Rezultati pokazuju da je bosanski jezik stabilno prisutan kao jezik izražavanja, ali nedovoljno zastupljen kao predmet naučnog istraživanja, dok je bošnjačka književnost prisutna fragmentarno, s naglaskom na usmenu i religijsku tradiciju, a savremena produkcija gotovo izostaje. Takvo stanje više odražava ograničen interes i angažman istraživača nego uredničku politiku, iako Zbornik, kroz interdisciplinarni pristup, ipak značajno doprinosi očuvanju i interpretaciji bošnjačkog kulturnog identiteta. Zaključno, naglašava se potreba za većim uključivanjem akademske zajednice i sistematičnijim pristupom ovim temama, kako bi se dodatno ojačala uloga Zbornika kao platforme za razvoj i vidljivost bosanskog jezika i književnosti.
Rad mlade frazeološke nade Ajle Mrgude pod naslovom Poredbene frazeme u sandžačkom govoru na odabranim primjerima iz Sandžačkog frazeološkog rječnika Abdulaha Mušovića pokazuje da je navedeni autor bio najpopularnije ime na prošlogodišnjim susretima, s razlogom. Mrguda objašnjava simile s obavezno ekspliciranim članom u poredbenoj čestici, kao u primjerima: azgin kao pazarska bivolica, ponašati se kao uprviče, buljiti kao Pešterac u kačamak, jesti kao dalga.
Druga mlada nada bosnistike Aldina Šaljić napisala je rad Neke odlike sjeničkog govora (na izabranim primjerima). Rad daje pregled ključnih fonetskih, morfoloških i sintaksičkih osobina sjeničkog govora, ističući specifične reflekse jata, česte vokalske i konsonantske promjene (sažimanje, gubljenje i dodavanje glasova), kao i naglasne osobitosti. Na morfološkom nivou uočene su posebnosti u oblicima imenica, zamjenica i glagola (npr. nastavci, enklitike, varijante futura i perfekta), dok sintaksički nivo pokazuje odstupanja u padežnoj upotrebi, poput akuzativa umjesto instrumentala i lokativa. Sve ove osobine potvrđuju jezičku posebnost i složenost sjeničkog govora u okviru šireg dijalekatskog prostora, kojim se dijalektolozi uglavnom nisu bavili u novijoj historiji.
Autorski dvojac Sadiković – Sadiković predstavili su opsežan rad Nastanak bosanskog književnog jezika i njegov razvoj do XV vijeka.
Treći blok radova u Zborniku bavi se jezikom književnih djela. On počinje radom Genetska slojevitost leksike bošnjačkog epskog stvaralaštva Tarika Ćušića, koja je proizašla iz njegovog dugogodišnjeg bavljenja navedenom temom. Sliku genetske stratifikacije leksike bosanskog jezika vjerodostojno odražavaju kako naslijeđene, tako i posuđene riječi na primjeru epskih pjesama bošnjačke provenijencije. Naslijeđene riječi jesu sve one riječi koje potječu iz praslavenskog jezika, ali na temelju dublje etimologije naslijeđenih riječi razlikuju se one koje su se razvile iz praslavenskoga, a izviru iz indoevropskoga, npr. brat, dan, noć, noga, od onih koje su posuđene u praslavenskome, kao što su germanske posuđenice, npr. crkva, kralj, pop. Postojani i brojni utjecaji raznih kulturno-civilizacijskih krugova na bosanski jezički prostor sačuvali su se u leksici bosanskog jezika, što potvrđuje bošnjačko epsko stvaralaštvo. U tom stvaralaštvu susreću se turcizmi turkijskoga (npr. beg), perzijskoga (avaz), arapskoga (fes), grčkoga (avlija), latinskoga (fistan), hebrejskoga (amin), njemačkoga (baljemez), sanskrtskoga (šećer) i ruanruanskog porijekla (han / kan), zatim italijanizmi (avizati, boca, cekin, dužd, gvardijan), germanizmi (birtija, flaša, general, glida, kuga), grecizmi (anđeo, despot, drum, evanđelje, hartija), hungarizmi (doboš, hastal, huncut, husar, kočija), latinizmi (bisage, ekselencija, kruna, mandat).
Amina Bašić u radu Ikavski govor i leksika u usmenoknjiževnoj zbirci Narodne umotvorine (iz Dervente i okolice) posebno je predstavila govornu sliku derventskog kraja te njene dijalekatske odlike, s posebnim osvrtom na ikavski govor. Značajniji dio rada posvećen je leksici orijentalnog porijekla, uz kratki uvod o leksici stranoga porijekla.
Ersan Muhović radom Princip kooperativnosti i kreiranje implikatura u dramskim dijalozima zaokreće discipline Zbornika prema popularnoj pragmalingvistici. Ovaj rad predstavlja pokušaj objašnjenja ključnih razlika između semantike i pragmatike u okviru filozofije jezika, s posebnim osvrtom na teorijske postavke komunikacije u okviru teorije intencionalnog značenja. Njegov je značaj utoliko veći ako uzmemo u obzir činjenicu da su razmatrane drame iz bošnjačke književnosti, a analiza pokazuje koherentnost s pragmatičkim načelima.
Nihada Ibrišimović u radu Ime i identitet u Ibrišimovićevim djelima – kognitivnoonomastički pristup bavi se analizom imena u književnim djelima Nedžada Ibrišimovića s obzirom na njihovu identifikacijsku funkciju. S obzirom na obimnost korpusa, analiza se temelji na izboru literarnih imena iz Ibrišimovićeve poezije i proze, kao reprezentativnom uzorku. Autorica zaključuje da se ime u Ibrišimovićevom književnom tekstu promatra kao polifoni jezični znak s nizom konotativnih implikacija, uključujući historijske, kulturološke, religijske i druge koncepte s identitarnim ishodom.
Još je jedan rad koji se bavi sjeničkim govorom, što daje nadu da u bliskoj budućnosti neće ostati neistražen. Naime, Dino Lotinac u radu Refleksije starog sjeničkog govora u drami Ramiza Muhameda Abdagića aktualizira i važnu temu i važno ime naše književnosti. Okušavši se i u polju drame, Abdagić je Ramizu jasno odijelio od svojih prethodnih djela – oslanjanjem na autentični zavičajni govor, na tradiciju i kulturu pamćenja, pa ova drama nosi snažnu kulturološku i jezičko-semantičku vrijednost.
Aida Šehić zadržava nas u književnosti Muhameda Abdagića radom Turcizmi u djelu Muhameda Abdagića. Analiza u ovom radu pokazuje da Abdagić turcizme koristi kao upečatljivo izražajno sredstavo u dočaravanju ambijenta, mentaliteta, karaktera i unutrašnjeg svijeta svojih junaka.
Frazeologija je i dalje u prednosti te je oplemenjena još jednim prilogom Dženise Mujević: Strukturno-semantičke odlike poredbenih frazema u romanu Rod i dom Safeta Sijarića. Autorica ističe njihovu veliku zastupljenost, raznovrsnost i važnu stilsku funkciju. Najčešće su trodijelne glagolske frazeme s poredbom putem čestice “kao”, koje služe za opis fizičkih, karakternih i emocionalnih osobina likova, posebno protagonistkinje. Frazeme potječu iz dijalekatske frazeologije Bihora i Sandžaka, često uključuju autorske modifikacije i elemente orijentalnog porijekla te odražavaju kulturne obrasce i društvene norme. Zaključno, one predstavljaju ključan ekspresivni i stilistički alat koji obogaćuje narativ i potvrđuje značaj frazeologije u književnom jeziku. U svim frazeološkim radovima u Zborniku primjećuje se zaokret prema upotrebi termina idiom.
Enver Ujkanović priložio je rad Hilmi Husein Taslidžali Bosnevi i njegovo rukopisno djelo. Hilmi Husein Taslidžali Bosnevi jedan je od brojnih Bošnjaka koji su svoje radove pisali na arapskom jeziku. Uzimajući u obzir cjelokupan opus Hilmije Huseina Bosnevija, može se zaključiti da je riječ o istaknutom i svestrano obrazovanom islamskom misliocu koji se u svojim djelima bavio vjerskim i društvenim pitanjima Bošnjaka u prijelomnom razdoblju pred kraj osmanske vlasti i tokom austrougarske okupacije Bosne. Njegovi radovi danas predstavljaju vrijedan izvor za proučavanje religijskih, političkih i društvenih prilika tog vremena. Kroz svoje rukopisno naslijeđe pokazao je duboko poznavanje islamskih disciplina, nastavljajući tradiciju bošnjačkih intelektualaca koji su stvarali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku.
Semir Rebronja u radu Komparativna analiza motiva ljubavi i ljubavnog bola kod uzritskog gazela i sevdalinke donosi komparativnu analizu motiva ljubavi i ljubavnog bola u sevdalinci, kao autentičnom obliku bošnjačke usmene lirike, i uzritskoj poeziji, dominantnom pjesničkom izrazu u islamskom periodu u VII vijeku. Obje tradicije, iako prostorno i kulturno udaljene, dijele slične poetske obrasce u izražavanju erotske žudnje, čežnje i patnje izazvane ljubavlju.
Četvrti blok: Bosanski jezik u nastavi posjeduje jedinstvene uvide u problemska pitanja na terenu koja često svjedoče da je mrtvo slovo na papiru paravan za stvarnu nesenzibiliziranost. Ema Miljković autorica je rada Potreba za sistematskim obrazovanjem nastavnog kadra za izvođenje nastave na bosanskom jeziku u Republici Srbiji. Muhedin Fijuljanin predstavlja rad Bosanski jezik – od pravnih pretpostavki do prakse, koji srdačno preporučujemo zbog preciznosti u dokumentarnom pristupu problematici. Zećir Ramčilović autor je teksta Bosanski jezik u Sjevernoj Makedoniji, sa fokusom na njegovu upotrebu u obrazovanju, koji nam ukazuje na to da Bošnjaci u Sjevernoj Makedoniji već duže vrijeme vode borbu za afirmaciju bosanskog jezika u obrazovanju, ali su rezultati ograničeni: redovna nastava na bosanskom jeziku zadržana je samo u nekoliko škola, dok se u većini sredina izvodi na makedonskom, uz izborni predmet Jezik i kultura Bošnjaka. Iako postoje brojni problemi poput nedostatka kadra, udžbenika i institucionalne podrške, ključni izazov ostaje slab interes dijela roditelja, koji zbog brige o nastavku školovanja djece na makedonskom jeziku češće ne biraju nastavu na maternjem jeziku. Muljaim Kaćka piše tekst Bosanski jezik u Sandžaku kroz nekoliko izvora u kosovskim salnamama, koje su značajan historijski izvor za razumijevanje jezičkog, kulturnog i društvenog identiteta prostora Sandžaka u periodu 1877–1912. godine. Ahmed Bihorac predstavlja Komparativni prikaz čitanki za srednju školu na bosanskom i srpskom jeziku te zaključuje da sadržaji proučenih čitanki upućuju na to da njihovi autori nisu dosljedno pratili nastavni plan i program, a dodaje da je metodičko-didaktička aparatura mogla biti kvalitetnija. Selena Seferović donosi prilog s naslovom Bosanski jezik u Americi, stogodišnje iskustvo, 1906–2006. i nudi zanimljive uvide u četverogeneracijski odnos prema bosanskom kao maternjem jeziku.
Zbornik zatvaraju Osvrti: Esad Džudžo s temom Bosanski jezik ili pravo na identitet, čiji naslov jeste meta koju svojim angažmanom sandžački intelektualci nastoje pogoditi, i Džavid Begović s podsjećanjem na temeljnu standardološku vrijednost Sandžačkog rječnika, čiji je koautor.
Zbornik srdačno preporučujemo za čitanje zbog njegovog mnogostruko važnog značaja za temeljnu odrednicu bošnjačkog nacionalnog bića. ■
Azra Hodžić-Čavkić docentica je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
