Piše: Kanita ŠEHIĆ
Samedin Kadić je autor čije primarno interesovanje nije bila književnost, već filozofija i sociologija, kao što će to biti slučaj i s protagonistom njegovog romana Radio Piton, objavljenog 2021. godine. Riječ je o socijalnom romanu u kome pratimo egzistencijalnu borbu mladog čovjeka koji, uprkos svim kvalitetima i idealima, u neperspektivnom poslijeratnom Sarajevu ne uspijeva pronaći svoje mjesto pod suncem. Roman je, kako navodi Kadić, apel i pripovjedača i autora da se obrati pažnja na nezaposlene Emire Žare, koji nakon završenih studija uzalud traže zaposlenje, dok naši intelektualni, vjerski i drugi autoriteti pričaju o “velikim pričama”.
Protagonist je romana, dakle, Emir Žara – mladić s društvene margine, šehidski sin iz siromašne seljačke porodice koja je u poslijeratnoj borbi za bolji život “sišla” s Bjelašnice u Sarajevo. Završavajući medresu a potom studij filozofije i sociologije, načitani Emir nikada nije pomišljao na moguće probleme sa zaposlenjem. Učiti u medresi da niko ničiju nafaku ne može uzeti te da se od nafake ne može pobjeći, kao ni od smrti, intelektualno se uzdizati čitajući klasike iz književnosti, sociologije i filozofije i istovremeno strahovati od nemogućnosti zaposlenja skoro je nemoguće. Ali kada u konačnoj potrazi za poslom iskorači iz ovog estetskog i intelektualnog svijeta, na njega se obrušava stvarnost koja mu jasno poručuje da je nepotreban svijetu uprkos svim iščitanim “fukoima” i “šalamovima”.
Sa svojim intelektom, odgojem, težnjom za pravdom i dostojanstvom Žara je “generalno prekomjeran”, on je suvišan čovjek u vremenu i društvu u kome egzistira. Jednom će prilikom Husnija efendija, njegov stariji kolega, slušajući Emirov vaz u švicarskom džematu, kazati kako je dobar momak koji se ne krevelji, ne histeriše, ne mlati rukama, zbog čega će teško ostaviti dojam na slušaoce. Ovim ga je opisao ne samo kao vaiza već i kao čovjeka s dobrom mjerom i ukusom, koji ne voli dramatičnost i kič ni u čemu. A onda će se takav čovjek zaposliti na općinskom radiju Zambak, poznatijem kao Piton, čija će osnova, proklamirane vrijednosti i uopće cio koncept funkcioniranja biti oprečan Žarinim vrijednostima. Radio osnovan s ciljem zabavljanja načelnikove majke, a ujedno i unovčavanja promocije tradicionalnih islamskih vrijednosti bio je daleko od onog čemu je težio i gdje je, na kraju, ovakav kakav jeste, i pripadao. Tim više što je spomenuta promocija ponekad išla pod ruku sa zagovaranjem političke religije, nerijetko pokazivala kič i neukus u prezentiranom sadržaju te Bošnjake, kako će to kasnije ogorčeno istaći Žara, pretvarala u veće ovce nego što stvarno jesu.
No, budući da alternative nije bilo, posao na Radiju, uz povremeno honorarno obavljanje imamske dužnosti, činio se kao prilika da se konačno oženi i osnuje porodicu s Amberom. Od početka svog angažmana na Radiju Žara nastoji kvalitetno ispunjavati zadatke koje dobiva od šefa Fedahije. Da bi ponudio slušaocima “onako nešto vjersko” i “onako nešto iz kulture”, Žara ide na teren i traži zanimljive sagovornike i teme, piše kvalitetne tekstove, bisere za Radio prikuplja čak i na hadžu i bračnom putovanju. Anegdote iz službe efendija, hafiza, mutevelija, iskušenja iz života običnih ljudi, priče o Poslanikovoj dlaci, kao i druge prikupljene na bračnom putovanju po Crnoj Gori, na sijelima s prijateljima, na svetim muslimanskim mjestima, intervjui s neobičnim ličnostima kakva je egzorcist Gaib, uzbudljive crtice iz serijala Priče strave i užasa, ramazanski programi i ostali sadržaj koji je Žara nudio slušaocima Radija – sve je to bilo pažljivo filtrirano i pripremano te nemjerljivo kvalitetnije od sadržaja kakvom su Fedahija i načelnik bili skloni, poput preidzbornih razgovora s općinskim službenicima, ramazanskih gostovanja utjecajnih kriminalaca koji su isticali svoje tobožnje muslimanstvo ili projekata kakav je bio Bošnjačka hatma.
Uprkos predanom angažmanu, Emir je nedovoljno plaćen i onim što zaradi jedva podmiruje troškove kirije, režija i osnovnih životnih potrepština svoje porodice. Njegov je životni put obilježen borbom za egzistenciju, kao i težnjom za dostojanstvom i mirom. Borba je teška i mukotrpna, no kako-tako uspijeva na površini životnih talasa održati svoju petočlanu porodicu. Ali željeno dostojanstvo konstantno mu izmiče. Ustupilo je mjesto poniženju još kad mu je efendija u čijem je džematu tražio utočište kao kvalificiranom a nezaposlenom mladiću umjesto preporuke za posao dao sto maraka. Od tada osjeća da je “puko siroče jednog pukog došlje s Bjelašnice”, uzalud poginulog za državu koja njegovom sinu nije u stanju ponuditi adekvatan posao.
Događaji koji važe za najsretnije u čovjekovom životu kod njega su obilježeni poniženjem – od svadbe kao “puste revije jada i čemera”, sirotinjskog kućenja u iznajmljenom stanu punom žohara, do bračnog putovanja u Trebinje, gdje će im intimne trenutke u vakufskom stanu kamenovanjem i pljuvanjem prekidati lokalni Srbi. Poniženja se još jačim intenzitetom nastavljaju nizati na Radiju. Prvo je, svakako, sergija u domaćim džematima kojom će se isplatiti radnici, potom nešto naprednije verzije sergije u vidu posjećivanja i animiranja bošnjačke dijaspore, koja bi nakon odslušanih toplih vazova i ilahija trebala novčano darovati goste, uposlenike Radija Zambak, potom i projekt Zambakovih ahbaba. Čak je i Žarin odlazak na hadž lišen dostojanstva i uzvišenosti kakva je tipična za ovakvo putovanje. Tamo ga šalje šef Fedahija, kako bi ugušio njegovu moguću pobunu zbog loših uvjeta na Radiju. Uprkos tome, ne oslobađa ga “radijskog jarma” čak ni na svetim mjestima, pa Žara, umjesto neprekidnog ibadeta, uz brzinske dove prikuplja sadržaj za slušaoce Zambaka. Prehrambeni paketi, vrećica zimnice, angažman na ponekom mevludu ili dženazi još su neki od Fedahijinih ponižavajućih načina da isplati Emira. Čak i da nije bilo svega navedenog, Žarino dostojanstvo stradalo je pri samom druženju sa šefom prostakom, čovjekom bez manira i takta, pa čak i osnovne kulture, koji se, između ostalog, nije libio ispuštati vjetrove ili zbijati šale sa seksualnim aluzijama pred bilo kime.
Ni žuđeni mir Žara ne uspijeva pronaći. Nije ga kao medreslija a poslije student našao u učenju Kur’ana napamet – “svetopisamske kovrdže harfova” ustupile su u njegovom srcu mjesto “lepršavim golubicama” Filozofskog fakulteta. Činilo se da se primirio u džamiji, dok ga efendija s onih stotinu maraka nije protjerao i iz Božije kuće. Uznemiren je na nogometnim rekreacijama s prijateljima, na porodičnom putovanju u Ulcinj, pa čak i u svetoj Meki. Porodica nije njegova mirna luka – od nestašne djece ne uspijeva ni namaz obaviti skrušeno i u cijelosti, a kamoli čitati, spavati ili gledati utakmicu. Sve ga to dovodi do rastrojenosti i ludila, koje primjećuju svi oko njega, a Ambera se sažaljivo pita hoće li joj suprug ikada pronaći zasluženi mir. Nezadovoljstvo “ciganijom od života”, ogorčenost i sluđenost zbog nepovoljnih životnih okolnosti, neostvarenih ideala i iscrpljenosti od gole borbe za egzistenciju, Žara, kad već ne vidi drugu opciju, pretače u alegorijsku radijsku priču o podvaljenom životu, kojom roman i završava.
Iako je roman smješten u jedan, rekli bismo, religijski kontekst, budući da i autor i protagonist, pa i likovi uopće, dolaze iz “hodžinske supkulkture”, kako ju je opisao sam autor na promociji u Sarajevu (19. 7. 2021), oslobođen je moraliziranja i propovijedanja. Emir je vjernik, musliman koji ispunjava svoje vjerske dužnosti, ali istovremeno krajnje iskreno i realno ogoljava svoje misli i dopušta da uočimo njegovu zapitanost nad Božijom pravdom. Gorka i mučna životna svakodnevica ne dopušta mu da skrušeno uzleti u visine duhovnosti pa on i na najvećem muslimanskom svetištu umjesto dove za oprost i vječni Džennet traži od Boga dostojanstven posao i oslobođenje od radijskog poniženja.
I ostali likovi spušteni su na nivo običnih, grešnih ljudi koji na putu zadobijanja Božije milosti mnogo puta padaju, na mnogim iskušenjima pokleknu, pa nanovo ustaju i nastavljaju borbu sa sobom i svijetom oko sebe. S tim je u vezi Kenan Efendić dobro primijetio da je u romanu stvarnost islamske duhovnosti spuštena u narod te da je ta duhovnost stalno u opreci s brutalnošću političke i društvene moći. Umjesto kitnjastih poetiziranih molitvi i promišljanja o ovozemaljskim iskušenjima, kroz kakva prolazi Žara, kao sredstvima čišćenja i pripreme za bezgranično uživanje u eshatološkoj perpektivi, sveznajući nas pripovjedač konstantno intrigira svojim savršenim smislom za humor, ironiju i sarkazam, ne samo u Žarinom odnosu s Bogom već i u svim temama o kojima roman posredno ili neposredno govori. U ovaj realan i ogoljen svijet običnih i grešnih vjernika iz Žarinih emisija kao i njegov svijet, obilježen cinizmom, ogorčenošću i borbom za goli život, sasvim su se dobro uklopile i povremene psovke i vulgarizmi, iako su možda neočekivani u djelu koje dolazi iz spomenutog konteksta.
Na kraju treba se osvrnuti i na kocept radija, koji je, osim što je doprinio kreiranju zanimljive i neuobičajene kompozicije, autoru poslužio kao idealan umjetnički okvir u koji će smjestiti i tako ovjekovječiti kvalitetne autentične priče ranije prikupljene kao usmena predanja. ■
Kanita Šehić je magistrica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti naroda Bosne i Hercegovine.
