Za Bosnistiku govori Alena Ćatović, profesorica na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i prevoditeljica s turskog jezika
Pitanja: Halid BULIĆ
H. B.: Šta Vas je prvobitno privuklo turskom jeziku i kako je tekao Vaš profesionalni put do profesorice i prevoditeljice s turskog jezika?
A. Ć.: Moje zanimanje za turski jezik javilo se tek tokom studija orijentalne filologije, na koji sam se upisala u vrijeme Opsade Sarajeva. Oduvijek sam voljela učiti strane jezike, ali turski me je fascinirao svojom strukturom, posebno sintaksom, koja je toliko drugačija od sintakse indoevropskih, pa i semitskih jezika. Potom me je postdiplomski studij iz turske književnosti, koji sam pohađala u Ankari, zauvijek vezao za turski jezik i kulturu. Ta me ljubav obilježila i intimno i profesionalno te potaknula na akademsko usavršavanje u oblasti turske književnosti, kako klasične tako i moderne. Zanimanje za prevođenje javilo se nešto kasnije, 2014. godine, kada me kolegica Sabina Bakšić pozvala da zajedno prevodimo roman Orhana Pamuka i potaknula da se okušam u književnom prevođenju. Od tada do danas zajedno smo prevele deset romana, a potom sam i samostalno prevela još dva djela iz savremene turske književnosti.
H. B.: Koliko je, po Vašem mišljenju, bosanskohercegovačka publika danas zainteresirana za tursku književnost i kako na to utječu historijske i kulturne veze između dviju zemalja?
A. Ć.: Možda na to pitanje bolje mogu odgovoriti izdavačke kuće nego sami prevoditelji. Naime, izdavačka kuća Buybook, s kojom sarađujemo već dugi niz godina, bilježi zaista veliko zanimanje čitalačke publike za djela iz turske književnosti. Posljednjih godina pojedina djela turskih autora ubrajaju se u najprodavanija u Bosni i Hercegovni. Naravno da tome doprinosi naše kulturno naslijeđe i zanimanje čitatelja za tursku kulturu, koje je posljednjih petnaestak godina u porastu ne samo u oblasti književnosti već i TV programa, gastronomije, turizma i dr. Percepcija Turske u posljednjih se dvadesetak godina značajno promijenila ne samo u BiH već i u Evropi, pa i cijelom svijetu.
H. B.: U posljednje vrijeme zapažamo sve veći broj prijevoda djela turskih autora na bosanski jezik, a posebno onih koja se ubrajaju u žanr detektivskog romana. Za neke od njih zaslužni ste i Vi. Da li je trend kriminalističkog romana aktuelan i u savremenoj turskoj književnosti?
A. Ć.: Premda u novijoj turskoj književnosti ne možemo govoriti o većem broju autora koji su se profilirali kao autori kriminalističkih romana, potrebno je istaći Ahmeta Ümita, autora koji je za turske čitatelje postao sinonim za kriminalistički žanr. Naime, spomenuti autor, iako afirmiran u oblasti dječije književnosti i esejistike, od kraja devedesetih etablirao se kao autor detektivskih romana, u kojima je protagonist najčešće osebujni i pronicljivi “detektiv” – inspektor Nevzat. Ümit je u Turskoj danas jedan od najprodavanijih autora, ali i jedan od najprevođenijih na svjetske jezike. Navodi se da su njegova djela prevedena na više od 25 stranih jezika. Svjedočimo i njegovoj iznimnoj popularnosti na Balkanu, prijevodima Ümitovih romana na bosanski, hrvatski i srpski jezik. Kada je riječ o prijevodima na bosanski jezik, u izdanju Buybooka objavljena su dva njegova djela: roman Vrata tajni 2023. godine te nedavno zbirka pripovjedaka Agatin ključ. Navedena zbirka naslovljena je prema prvoj pripovijeci, koja se naslanja na stvarne događaje, tačnije boravak Agathe Christie u hotelu Pera Palas u Istanbulu krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ipak, autor oko lika Agathe Christie plete fikcionalnu priču o prijateljstvu engleske spisateljice i mladog Turčina koji je želi zaintrigirati svojom spremnošću da počini “savršeno ubistvo”. Osim naslovne pripovijetke u zbirci se nalazi još 14 kratkih priča, koje najčešće prate inspektora Nevzata dok istražuje ubistva pripadnika različitih slojeva savremenog turskog društva.
H. B.: Kada se u turskoj književnosti javlja zanimanje za kriminalistički žanr i da li su se istaknuli još neki autori?
A. Ć.: Zanimanje za spomenuti žanr donekle se može zapaziti već krajem deventnaestog stoljeća, kada se turska književnost otvara prema Zapadu i na turski se jezik počinju prevoditi djela evropskih klasika pa i neka djela kriminalističkog žanra. Premda su se pojedini turski autori okušali u tom žanru, on će svoj veći zamah doživjeti tek osamdesetih godina prošlog stoljeća s detektivskim pričama Çetina Altana, čiji je protagonist inspektor Riza. Također, i neki postmoderni autori s kraja 20. stoljeća unose u svoje romane elemente trivijalne književnosti, odnosno kriminalističkog žanra, pa će i turski nobelovac Orhan Pamuk za neke svoje romane ustvrditi da ih je koncipirao kao kriminalističke, odnosno u fokus njihovog zapleta stavio istragu ubistva (prisjetimo se njegovog romana Zovem se crvena). Kada je riječ o kriminalističkom žanru u turskoj književnosti danas, svakako je nezaobilazan već spomenuti Ahmet Ümit. U posljednje vrijeme pažnju privlače i mlađi autori, među kojima je i Hakan Sökmen, koji je svoje kriminalističke romane obagatio vlastitim iskustvima i znanjem iz oblasti arheologije, historije umjetnosti i religija. Bosanskohercegovačkim čitateljima dostupni su prijevodi njegovih romana Izgubljena lobanja Mimara Sinana i Ključ Sudnjeg dana, objavljeni u izdanju Buybooka (2025).
H. B.: Kakva su vaša iskustva prevođenja turskih detektivskih romana u odnosu na prijevode klasika?
A. Ć.: Iako se isprva čini da su tekstovi kriminalističkog žanra manje zahtjevni u pogledu vokabulara, dužine opisa i rečenica te naizgled mnogo dinamičnijih i jednostavnijih dijaloga, oni itekako mogu biti izazovni za prevoditelja. Mada su duge i kompleksne rečenice koje nerijetko zauzimaju čitave paragrafe i kakve često nalazimo kod Orhana Pamuka u krimićima rijetkost, ponekad je veoma teško u vlastiti jezik prenijeti pojedine žargonizme i naizgled banalan govor ulice i kriminalnog miljea. Ipak, pojedini tekstovi kriminalističkog žanra često su obremenjeni kulturološkom, historijskom i religijskom faktografijom koja od prevoditelja zahtijeva pomno istraživanje radi pronalaženja ekvivalenata u vlastitom jeziku za pojedine pojmove.
H. B.: Prevođenje nije samo prijenos riječi, već i značenja, konteksta, kulture. Kako pristupate “prevođenju kulture” s turskog na bosanski jezik? Koliko posao prevodiocu olakšava, a koliko otežava osmansko naslijeđe prisutno u bosanskom jeziku?
A. Ć.: Da, to je vrlo zanimljivo pitanje, jer je naša pozicija u Bosni i Hercegovini dosta kompleksna. Naime, naše kulturno naslijeđe donekle nam osigurava da na tursku kulturu gledamo “iznutra”, a opet, razvojni put koji je prošla naša književnost 20. stoljeća, kao i naš književni ukus i lektira na kojoj su odrasle brojne generacije, uključujući i moju, značajno se razlikuje od kanonskih djela turske književnosti prošlog stoljeća. Ipak, novija djela turskih autora koja bi se mogla okarakterizirati kao postmoderna i koja često tematiziraju historijske događaje, posebno one iz osmanskog perioda, osobito su privlačna našoj čitateljskoj publici. Razloge za to svakako možemo tražiti u zajedničkom kulturnom naslijeđu, odnosno pripadnosti “istoj kulturi”, ali i općem interesu za historijske romane. S druge strane, iako je u našem jeziku prisutan popriličan broj turcizama koji su još uvijek u upotrebi, njihovo je značenje u nekim slučajevima izmijenjeno u odnosu na ono koje ima u savremenom turskom jeziku ili je, pak, upotreba pojedinih turcizama u bosanskom jeziku dosta arhaična kada se radi o savremenom kontekstu, posebno onom detektivskih romana.
Često se susrećemo i s izrazima koji nemaju izravan prijevodni ekvivalent u bosanskom jeziku. U takvim slučajevima prevoditelj pristupa opisnom prevođenju ili, pak, korištenju fusnota u kojima objašnjava pojedine pojmove. Međutim, možda najveći izazov predstavljaju pojmovi, najčešće turcizmi koji su prisutni u bosanskom jeziku, ali u izmijenjenom značenju u odnosu na ono u turskom. Zanimljivo iskustvo imali smo s honorifikom “efendi”, koji je u savremenom turskom jeziku doživio semantičko pomjeranje u odnosu na osmanski jezik. Naime, u osmanskom jeziku titula “efendi” koristila se u oslovljavanju vrlo cijenjenih osoba, pa čak i državnika i uglednika s osmanskog dvora, dok je danas mnogo manje u upotrebi i koristi se kao “drugorazredni” izraz poštovanja za pripadnike nižih društvenih slojeva u odnosu na termin “bey”, koji je ekvivalent našoj riječi “gospodin”. U bosanskom jeziku, pak, imamo turcizam “efendija”, koji svojim značenjem danas ponajviše upućuje na profesiju vjerskog službenika – imama. Stoga je u prijevodu na bosanski jezik teško, zapravo nemoguće zadržati honorifik “efendija” uz ime uličnog prodavača ili nekog lika s margine društva u pojedinim romanima. Također, honorifik “bey”, od kojeg je nastao naš turcizam “beg”, ima izmijenjeno značenje u savremenom kontekstu te bi ga bilo pogrešno prevoditi sa “beg”. Tome smo svjedočili prilikom prvog prijevoda romana Orhana Pamuka Cevdet Bey ve Oğulları, koji je umjesto Gospodin Dževdet i sinovi, kod nas prvobitno preveden kao Dževdet-beg i sinovi, premda govori o životu urbane, trgovačke porodice u Istanbulu u republikanskom periodu, a ne feudalnom društvu.
H. B.: Da li posebne izazove prevodiocima stvara činjenica što bosanski i turski imaju različite sisteme gramatičkih rodova? Pojavljuju li se u vezi s tim kakve komplikacije ili anegdote prilikom prevođenja?
A. Ć.: Da, svakako. Prevođenje otežava odsustvo gramatičkog roda u turskom jeziku, posebno ukoliko se u djelu ne navode imena likova. Također, poteškoću predstavljaju i turska vlastita imena koja mogu biti i muška i ženska, najčešće ona koja su se ustalila u novijem periodu, kao što su Deniz, Evrim, Devrim i sl., ali i ona arapskog porijekla poput Hikmet, Fikret, Servet i sl., za koja u bosanskom jeziku imamo muške i ženske varijante (Hikmet / Hikmeta, Fikret / Fikreta, Servet / Serveta i dr.). Stoga je ponekad potrebno pročitati nekoliko stranica djela kako bi se iz konteksta ili oslovljavanja shvatilo da li se radi o muškom ili ženskom liku.
H. B.: Koliko savremene tehnologije mijenjaju svakodnevicu profesionalnog prevodioca? Naziru li se posljedice primjene novih tehnologija u prevođenju u budućnosti?
A. Ć.: Pristup internetu svakako olakšava prevoditelju sam proces prevođenja, jer mu neposredno postaju dostupni različiti korpusi i rječnici u kojima može pronaći određene frazeme i žargonizme koji nisu prisutni u standardnim rječnicima. Također, zahvaljujući mnoštvu podataka s interneta prevoditelj može provjeriti ekvivalente u bosanskom jeziku za nazive određenih geografskih i historijskih pojmova, državnih institucija ili strukovnih termina. U skorije vrijeme sve više prevoditelja koristi umjetnu inteligenciju (UMI) prilikom prevođenja i često se prevodilački rad pretvara u korekturu prijevoda koji je sačinila vještačka inteligencija. Korištenje UMI pokazalo se korisnim u prevođenju dokumenata i konvencionalnih, rekla bih “šabloniziranih” tekstova, ali u književnom prevođenju još uvijek ne može zamijeniti ljudsku kreativnost. Teško je predvidjeti šta nosi budućnost i da li će nas UMI u potpunosti zamijeniti, kao i to da li će nastati nove generacije stasale na tekstovima vještačke inteligencije, koje više neće biti u stanju razlučiti vrijednost i razliku između umjetničkog i UMI teksta.
H. B.: Iako se bavite prevođenjem, prvenstveno ste profesorica. Kako ta dva različita zanimanja povezana s turskim jezikom utječu jedno na drugo?
A. Ć.: Naravno da se ta dva zanimanja prepliću i nadopunjuju. Iskustvo u nastavi, osobito analiza i prevođenje tekstova sa studentima, doprinosi razvoju posebnog senzibiliteta za pronalaženje i propitivanje bosanskih ekvivalenata pojedinih turskih izraza u današnjem kontekstu i svijesti mladih generacija. Također, istovremeno bavljenje prevođenjem i rad u nastavi poticaj su da se stalno bude u “formi”, odnosno u dodiru s turskim jezikom i kulturom i ne posustaje u istraživanju te beskrajne riznice.
H. B.: Ako biste mogli preporučiti jedno tursko književno djelo koje smatrate ključnim za razumijevanje Turske danas – koje bi to djelo bilo i zašto?A. Ć.: Vrlo je teško odabrati samo jedno djelo. Svakako bih mogla preporučiti romane turskog nobelovca Orhana Pamuka, koji tretiraju mnoge društvene i kulturne fenomene današnje Turske i predstavljaju svojevrsne “muzeje” turskog kulturnog naslijeđa. Ako govorimo o političkom miljeu Turske, onda bi to mogao biti Pamukov roman Snijeg, koji daje jezgrovitu sliku političke podvojenosti Turaka u periodu Republike. S druge strane, želimo li razumjeti proces urbanizacije i propitivanja porodičnih vrijednosti i običaja Turaka u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, kao i preobrazbu koju je doživio sam grad Istanbul tokom posljednjih desetljeća, onda bi bilo dobro pročitati Pamukov roman Čudne misli u mojoj glavi i biografiju, odnosno memoare Istanbul – Grad, sjećanja. ■
