Piše: Refik BULIĆ
Hadžismajlovićev film “Dva zakona”, koji je posvećen djeci i njihovim problemima, snimljen je 1969. godine u Stuparima kod Kladnja i stuparskoj okolici. To je jedan je od onih Hadžismajlovićevih dokumentarnih filmova koji su doprinijeli tome da njegov filmski stvaralački opus bude prepoznatljiv i izvan Bosne i Hercegovine te da autor bude značajan predstavnik Sarajevske škole dokumentarnog filma.
Jedan drugi njegov film iz 1966. godine, također o đacima, s naslovom “Đaci – pješaci”, bio je možda i poznatiji od filma “Dva zakona”, a toj je popularizaciji, po mome mišljenju, doprinijelo njegovo uvrštavanje u “Filmsku čitanku” autora Petra Ljubojeva, koju je 1970. godine objavio Zavod za izdavanje udžbenika Sarajevo.
Gledanjem ovih dvaju dokumentarnih filmova u nekom savremenom trenutku većina gledalaca možda i neće naći pravu poveznicu među njima. Većina će za đake – pješake imati sažaljenje zbog njihova dugog pješačenja od kuće do škole i nazad, dok će za đake iz “Dva zakona” osjećati sažaljenje zbog postupka njihovih roditelja ili će možda sažaljenje nadvladati osuda postupaka roditelja koji svojoj djeci “ne daju ići u školu”.
U uvodu za scenarij filma “Đaci – pješaci” Vefik Hadžismajlović je zapisao:
“Svaki put kada sam automobilom putovao asfaltnim drumom od Srednjeg prema Kladnju, viđao sam dječake koji sa svojim školskim torbama i domaćim radovima, izrađenim od kartona, pješače od kuće do škole i obratno. Saznao sam da su ta djeca dobri đaci, da su hrabri, odvažni… Bilo mi je žao što niko ne zna za te njihove svakodnevne muke i napore. Ako im ne mogu pomoći, – mislio sam, – onda bar da ih izvučem iz anonimnosti. Da se zna da postoje takva djeca, da se zna za njih!… Onda sam razgovarao sa njima, pitao njihove nastavnike i počeo da pravim filmsku priču o ovim izuzetnim dječacima.”
Dakle, “Đaci – pješaci” je film o dječacima. “Dva zakona” je film o djevojčicama (i njihovim roditeljima). Moglo bi izgledati tematski suprotno. Ali, nije.
Zašto u filmu “Đaci – pješaci” nema djevojčica pješakinja?
Zašto u filmu “Dva zakona” nema dječaka koji “ne žele” ili kojima roditelji “ne daju da idu u školu”?
Mnogi će na osnovu filma “Dva zakona” pogrešno zaključiti kako se radi o zaostaloj sredini u kojoj, eto, iz čista mira roditelji ne daju ženskoj djeci da idu u školu, ali ovdje treba precizirati da su djevojčice završile četiri razreda pa im roditelji “ne daju da idu u više razrede osnovne škole”. Situacija slična stuparskoj bila je u mnogim mjestima širom Bosne i Hercegovine, ja bih rekao u onim mjestima u kojima nije bilo škole od petog do osmog razreda.
Do sada sam na internetu vidio mnoge komentare koji se odnose na film “Dva zakona”, u kojima ljudi ružno govore o roditeljima iz filma, a to je zbog toga što na to gledaju iz savremene perspektive, kad su škole gotovo svima blizu, osim nekih povratničkih mjesta u Republici srpskoj i možda još poneke škole u Federaciji. Danas neki đaci imaju (samo) đačke autobuse ili se voze “javnim prijevozom” a svi imaju besplatan prijevoz za udaljenosti veće od dva kilometra, tako je barem u Tuzlanskom kantonu a, vjerovatno, slično i u drugim.
Ako su autori komentara mlađi od đaka pješaka samo desetak godina, a kamoli više, onda i ne pamte to vrijeme. Film “Dva zakona” snimljen je 1969. godine i od tada je proteklo pedeset i šest godina. A bilo je to vrijeme kada je trajala akcija “100 škola u Bosni i Hercegovini”. Nemam podatak o tome je li napravljeno svih sto škola u Bosni i Hercegovini, ali jesu mnoge, i stanje se u pogledu školovanja djevojčica znatno popravilo u svim dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima je napravljena škola, ali i u drugim mjestima, jer su se mijenjali uvjeti života i shvatanje važnosti obrazovanja.
Osnovna škola u Stuparima (izvor fotografije: veb-stranica škole)
Školske 1979/80. godine, samo deset godina nakon snimanja filma “Dva zakona”, radio sam u Osnovnoj školi “Petar Marković Pejo” u Stuparima, istoj onoj u vezi s kojom je snimljen film “Dva zakona”. Omjer dječaka i djevojčica u razredima bio je kao i u gradskim školama, kako u petom tako i u osmom razredu. To znači da se stanje pri upisu djevojčica u peti razred promijenilo za pet godina nakon snimanja spomenutog filma. A uvjeti pješačenja su bili isti – u kasnim jesenjim danima nastava se u višim razredima osnovne škole, kako onda tako i danas, završavala oko 18 sati, a to je početkom decembra vrijeme od gotovo dva sata poslije zalaska sunca. A onda su đaci pješačili svoje kilometre do kuće. Povećanju broja učenica nije doprinio film “Dva zakona”, već poboljšanje uvjeta života i veća briga roditelja za obrazovanje djece i veće njihove obaveze – mnogi su sačekivali svoju djecu ili izlazili pred njih kako bi se osjećala sigurnije.
Svjedočim i da je škola u Stuparima u to vrijeme imala izvanredno uspješnu žensku rukometnu ekipu.
Škola u Stuparima počela je s radom još 1938. godine, a u vrijeme snimanja filma imala je područna odjeljenja do četvrtog razreda u Tarevu, Majdanu, Matijevićima i Olovcima. Sve te područne škole udaljene su preko pet kilometara od centralne škole u Stuparima. Mjerenje razdaljine konopcem koje se vidi u filmu vjerovatno kod mnogih izaziva smijeh, ali ne treba, jer seljaci su mudri kao i Koćićev David Štrbac, iako im namjere nisu iste, jer David Štrbac ismijava vlast, a oni se bore za pravdu, i znaju da “geometarska dužina” uzbrdice i nizbrdice nije ista “onoj utvrđenoj konopcem”.
Film “Dva zakona” ne treba shvatiti kao svjedočanstvo zaostalosti mjesta gdje je snimljen, a do takva zaključka neće se doći ako svako sebe privremeno “smjesti” u vrijeme nastanka filma.
Ljudi u Stuparima i okolici zaslužuju poštovanje, svjedočim to svojim iskustvom iz rada u tome mjestu. U stuparskoj su školi obrazovanje stjecali mnogi važni ljudi u društveno-političkom i kulturnom životu. U stuparskoj je školi osnovno obrazovanje stjecao i nekadašnji član “ratnog” Predsjedništva Bosne i Hercegovine akademik Mirko Pejanović, čije su zasluge za Bosnu i Hercegovinu velike.
Dokumentarni film “Dva zakona” autora Vefika Hadžismajlovića, snimljen 1969. godine u Stuparima kod Kladnja i stuparskoj okolici
O autoru filma Dva zakona
Režiser Vefik Hadžismajlović rođen je u Sarajevu 25. septembra 1929. godine. Studij historije umjetnosti završio je u Beogradu, nakon čega se bavio filmskom i likovnom kritikom.
Režijom filmova bavio se od početka šezdesetih godina proteklog stoljeća, a počeo je s lutkarskim filmom Izlog, koji je završen 1962. godine, da bi 1964. godine završio crtani film Nokturno. Nakon toga je snimio dvadesetak dokumentarnih filmova i bio jedan od izrazitih predstavnika Sarajevske škole dokumentarnog filma. Neki od njegovih najboljih dokumentarnih filmova su: Ćuprije (1965), Smjena (1966), U kafani (1969), Na objedu (1972), Drugi dan (1973), Đaci pješaci (1966), Neka druga ruka (1967), Dva zakona (1969), Dvije polovine srca (1970), Sanjari (1971), Ugljari (1973), Prijateljstvo (1974). Za svoja dokumentarna ostvarenja više puta je nagrađivan.
Od igranih filmova poznati su mu filmovi Mećava (1974; prema pripovijeci Petra Kočića) i Dvije polovine srca (1982).
Najveći dio njegova filmskog stvaralaštva posvećen je djeci.
Umro je 9. decembra 2014. godine. ■
Refik Bulić redovni je profesor u penziji. Autor je petnaestak knjiga, među kojima su Bosanski pravopis i Bosanski pravopisni priručnik.
