Piše: Halid Bulić
Teška metalna vrata triput viša od Hamilkara zatvorila su se za njegovim leđima. Dveri Rijase, čiju unutrašnju stranu mogu vidjeti samo odabrani. Jedan službenik Rijase pokaza mu stolicu s lijeve strane i on pokorno sjede. Othuknu dugo, ali jedva primjetno i pogleda udesno. Tamo je već sjedio njegov konkurent Hanibal.
Šteta, pomisli Hamilkar. U normalnim okolnostima mogli bismo biti dobri prijatelji. A teško je naći dobrog prijatelja na ovoj šaci zemlje usred Sredozemlja, zaboravljenoj i od ljudi i od bogova. Zasmeta mu ova misao, jer nije bio trenutak ni za prijateljevanje ni za provociranje božanstava. Kradom pogleda Hanibala. Ovaj je gledao preda se, smrknut, ali miran, kao da je sam na svijetu.
Hamilkar osmotri prostoriju. Mermer, zlato, srebro, dragulji… kamo god se okreneš. Prepozna nekoliko poludragulja i običnih kristala, i to ga, kao, malo zabrinu. Ipak, pomisli na vanjsku mediteransku žegu i ovdašnju temperaturu savršeno ugodnu za osjetljiva klerička tijela i utješi se. Kad se sjeti slavne prošlosti ove zgrade, mudrosti i dalekovidosti odluka u njoj donesenih, Hamilkar osjeti strahopoštovanje i opet se pokaja zbog pomisli na poludragulje.
Nikad nije bio bliži ispunjenju svog sna. Dosad su ga služile i pamet i sreća, a sada se plašio da će ga od uzbuđenja izdati vlastito srce. Želeći se udaljiti od napete sadašnjosti a ne htijući misliti na neizvjesnu budućnost, pogleda veličanstveni vitraž na lijevom prozoru predvorja Rijase. Na staklu se, među mnoštvom biljnih motiva, isticalo nekoliko golubova i koza. Hamilkar se zanese i pusti da mu misli odlutaju u prošlost, kada je kao dijete siromašnih seljaka čuvao koze u malom selu na istočnoj obali otoka.
Živio je u trošnoj kućici s ocem i majkom i očevom drugom ženom, provodeći dane i noći kao što ih provode svi drugi na otoku koji nisu imali sreće da se rode u svećeničkoj porodici. Već petsto godina ovo se društvo dijeli na svećenike i drugi stalež, među kojima je granica stroga i skoro nesavladiva. Hamilkar je već kao dijete vjerovao da će odrasti i ostarjeti radeći što i njegovi stari. Bit će pastir, proizvođač sira, a ako u tome bude baš dobar, postat će jednom trgovac stokom i dovest će porodicu bar za jedan stepen više, prvi put otkad se pamti.
Nije mogao slutiti da ga čekaju mnogo veće stvari. Uprkos želji i trudu oca, majke i sumajke, Hamilkar je ostao jedino dijete u porodici. Majka mu je jedva preživjela porod i danima je bila bolesna i bespomoćna. Nije ga mogla dojiti. Sudbina je htjela da se u blizini zadesi druga žena jednog svećenika, koja je imala dijete od nekoliko mjeseci, i koja je, nadajući se nagradi bogova, dojila malog Hamilkara nekoliko sedmica. Zvala se Didona i bila je veoma blaga, kao da je po tome bila potpuna suprotnost svome mužu i inoći.
Dojenje se uskoro prekinulo jer je Didonin muž Magon unaprijeđen i pozvan da se iz priobalja preseli u prijestonicu. U Rijasi je iznenada preminuo jedan od uvaženih klerika visokog ranga, član Vijeća halkija, najbližih Poglavarovih saradnika. Upražnjeno je mjesto brzo popunio pokojnikov rođak, a Magon je popunio mjesto unaprijeđenog klerika. Tako je Hamilkarova dojilja otišla iz njegova života, ali njegova majka i sumajka nisu zaboravile njenu plemenitost. Često su je spominjale malom Hamilkaru, blagosiljale je i upućivale ga da se moli za njenu dobrobit.
Dječak je bio bistar i ljubopitljiv. Veoma je rano pokazao želju za većim znanjem, kakvo nije mogao steći u rodnom selu. Njegov skromni otac naučio ga je svemu što je i sam znao, a kada je dječak htio da uči još više, odveo ga je u biblioteku i zamolio bibliotekarku da uradi koliko može ne bi li obuzdala njegovu želju za znanjem, koju je otac smatrao opasnom. U biblioteci je ostajao satima, a bibliotekarka ga je uputila na najljepše knjige. Često se igrao s njenom kćerkom, koja će mnogo godina kasnije postati njegova prva žena.
Najviše od svega zanimali su ga historija otoka i Sveti svici. Već kao desetogodišnjak znao je sve o tome kako je nakon Trećeg punskog rata nekolicina Kartaginjana koji su umakli Rimljanima, uglavnom zato jer su krenuli na vrijeme, stigla na otok na deset brodova. Rimljani su otok i prije i poslije toga izbjegavali zbog nekakvog svog praznovjerja koje historičari nisu znali objasniti. Zatečene su starosjedioce porobili i asimilirali tako da su nestali svi tragovi njihove materijalne kulture. Njihov se utjecaj na duhovni život otočana sveo na samo jednu religijsku činjenicu. Otočka religija zasniva se na vjerovanju u jedno muško i dva ženska božanstva, a zahvaljujući utjecaju starosjedilaca iz vjerovanja su potpuno isključeni svi oblici i nagovještaji đavola.
Znao je Hamilkar i sve o napadu vikinških pljačkaša, koji su bijedno završili, jer im je brodove progutala najprije vatra pa onda voda, a one koji su doplivali do obale mještani su isjekli mačevima bez mnogo priče. Nekoliko njihovih mačeva i rogatih šljemova izloženo je u Nacionalnom muzeju, smještenom prekoputa Rijase.
Znao je sve o dolasku Arapa, koji su slatkim riječima i još slađim darovima uvjerili otočke vođe da halifi plaćaju za zaštitu i budu njegovi podanici. S radošću je čitao o procvatu zanatstva i trgovine, zamišljao sve te dragulje, zlato, svilu i slonovaču koji omogućavaju razvoj otoka i gradnju veličanstvenih bogomolja i građevina kao što je Rijasa.
Nakon pada Granade, kraljica Izabela poslala je nekoliko brodova čije su posade uglavnom sačinjavali oslobođeni robijaši da preuzmu vlast na otoku. Osvajači su prošli još bjednije nego nekad Vikinzi pa je otok napokon ostao jedino što je od hilafeta opstalo na zapadu Mediterana. Kraljevski historiografi mudro su u svojim zapisima prešutjeli da se išta čudno dešava s otokom i time su svi bili zadovoljni. Svima su pažnju ubrzo odvratile vijesti koje su stizale s druge strane Atlantika.
Nikad se više nikakvi osvajači nisu iskrcali na otok. Napoleon, rođeni Korzikanac, poštovao je stanovnike otoka, vjerujući da su po mnogo čemu slični njemu. U svjetskim ratovima ni jedna ni druga strana nisu pokušavale koristiti se otokom. Zapadni historičari objašnjavaju da su ga uglavnom doživljavali kao teritoriju neutralne Španije. Za vrijeme Frankove diktature u Španiji zemlje Istočnog bloka i Pokret nesvrstanih priznali su otok kao suverenu mikrodržavu.
Sve je te podatke Hamilkar znao još kao dijete i srcem je žudio da zna još više i još bolje. Čitao je Svete svitke iznova i iznova, ne shvaćajući zašto običan čovjek poput njega ne može postati svećenik i uživati u svemu što je svećenicima dostupno. Čitao je rodoslove bivših poglavara, uredbe o pokrajinskim kvotama u Vijeću halkija, kleričku etikeciju, formule prijekora za svećenike koji prekrše neki protokol, uvjete za napredovanje, zakone o miješanju krvi. Predstavnici drugog staleža dužni su se svećenicima obraćati sa kleriče, njihovim ženama sa klerikinjo, a Poglavaru se ne smiju ni obraćati, osim posredstvom nižeg klerika. Pripadnici svećenstva međusobno se jednostavno nazivaju rođacima i rodicama. Sve je to Hamilkar pamtio, ali nikad nije pokazao nikakav bunt. U vezi sa Svicima on je bio pravi iskreni vjernik. Nije želio da obara njihovo učenje. Želio je da pomoću njih postigne nešto više u životu.
Danas se konačno tome približio više nego ikad prije. Sve bi bilo jednostavno da nije konkurenta koji sjedi na desnoj stolici.
Palača Topkapı u Istanbulu (autor fotografije: A. Duranović)
Hanibal je gledao preda se i izgledao mnogo zabrinutije nego što bi se očekivalo od takvog pustolova u takvoj situaciji. Mišićav i visok, ali pogrbljen, zbog čega je izgledao sitniji. Tužan. Njegova dosadašnja životna putanja bila je vijugava u svim smjerovima, a nerijetko se spuštala i u podzemlje.
I on je, kao i Hamilkar, rođen u drugom staležu. Kao dječak nije pokazivao veliku strast za učenjem, ali je uvijek imao ambiciju da nadraste svoj rodni stalež i priobalni gradić na istočnoj strani. Njegov je otac, uz pomoć dviju supruga, vodio gostionicu, koja je nerijetko poslije zatvaranja postajala okupljalište kockara. Rastući u takvoj sredini, Hanibal je uspio naučiti osnovne lekcije ulične škole i napravio plan kako da ostvari svoje ambicije.
Odlučio je da napusti otok i obogati se doslovno na brzu ruku. Radio je kao džepar i šibicar po Majorci, Malti, Sardiniji i Siciliji, ali takav mu život nije donio bogatstvo. Uspijevao je zaraditi dovoljno za preživljavanje i kartu za bijeg dalje, ali njegova ambicija i glad za uspjehom postale su još veće. Što mu je ambicija bila veća, bio je spremniji na niže udarce. Kockanje, pokušaji varanja na kocki, nekad i uspješni, postali su mu novi način života, dok jedanput, na Siciliji, nije uhvaćen u prevari od igrača vještijih od sebe. Tada je stekao ožiljak na obrazu. Tješilo ga je što se ožiljak nekako dobro uklopio na licu i dao mu izraz ozbiljnosti i dostojanstva. Tješila ga je i činjenica da je nakon tučnjave protivnik imao gadniji ožiljak.
Deset je godina prošlo otkad je napustio otok. Tada je odlučio da se vrati. Porodici i okolini pričao je kako je bio u Legiji stranaca i kako je sad ozbiljan veteran, skoro pa ratni heroj, sa mnogo vojnih zasluga i podviga, o kojima ne smije govoriti jer su vojna tajna. Posmatrajući kockare i goste hotela po kojima se motao, naučio je i malo drukčije manire od onih iz očeve gostionice pa je uz pomoć očeva novca i ukusnog odijevanja imao šansu da se predstavi kao pravi otočki gospodin. Uskoro je započeo vezu s jednom starijom djevojkom, koja je godinama strpljivo propuštala prilike za udaju jer nikome nije željela biti druga. Bila je iz svećeničkog staleža, mada iz prilično otančale i zapuštene loze, koja već generacijama nije dala utjecajnog klerika, ali dobro dokumentirane i zaista autentične. Ubrzo su se vjenčali, ali dugo nisu mogli imati djece. Supruga Lea radila je u prodavnici suvenira i bila je veoma posvećena kući i mužu.
Hanibal nikad u životu nije pomislio da će imati drugu ženu. Pravo govoreći, rijetko je pomislio i da će imati prvu ženu. Njegova ranija lutanja dovodila su ga u razne moralno dvojbene situacije, uvijek povezane s novcem i nasiljem, ali nikad nije padao u bludna iskušenja. Brak s Leom učinilo mu se kao prirodno stanje do koga je trebao doći.
Ambiciju da se brzo obogati zamijenio je pojačanom duhovnošću. Zahvaljujući braku sa ženom iz svećeničke loze, stekao je pravo da se upiše na Sjemenište, jedinu vjersku školu na otoku. U tu se školu mogu upisati samo odabrani, jer je ona bila temelj na kome počiva opstanak staleškog sistema.
Tri su načina na koja se može postati član svećenstva: putem krvi, mlijeka i škole. Pritom je krv važnija od mlijeka, a mlijeko od škole. To su dobro znali i Hamilkar i Hanibal. Jedino krv je sigurna. Mliječnu je vezu teško dokazati, a u školu je skoro nemoguće stupiti. Hanibal je u školu pristupio kao Lein muž. Upisao se kao vanredan učenik. Bio je stariji od redovnih učenika i učio je na daljinu. Obaveze su mu bile veće, cijena školovanja veća, ali kad završi Sjemenište, postat će klerik. Doduše, nisko rangiran, s malom šansom za napredovanje i ozbiljnu službu, ali ipak klerik.
Tako je i bilo. Nakon četiri godine učenja postao je klerik, a Lea mu je istog dana saopćila da će dobiti dijete.
Hamilkarov put do kleričkog statusa bio je drukčiji. Nakon završene osnovne škole krenuo je s ocem u prijestonicu da se upiše u trgovačku školu, ali sudbina je htjela da usput sretnu Didonu, Hamilkarovu dojilju. Otac ju je prepoznao i ona se svim srcem obradovala što je upoznala svoje dojenče. I Hamilkar je bio sretan što je sreo ženu zahvaljujući kojoj je živ i za koju je bogovima uputio bezbroj molitvi. Nakon što se preselila u prijestonicu, povjereno joj je mjesto pomoćnice direktora Sjemeništa. Budući da je kao punopravna pripadnica svećeničkog staleža bila Hamilkarova dojilja, i on je imao pravo upisati se na Sjemenište. Najveći problem s mliječnim srodstvom je činjenica da ga je teško dokazati, jer se inače ne bilježi na potvrdama niti rodoslovima. Hamilkarova je sreća bila što je Didona sama bila sudionik njegove mliječne veze, ulaznice na Sjemenište. To je shvatio kao znak od bogova i upisao se na Sjemenište bez oklijevanja. Bio je najbolji učenik i za četiri godine bio je mladi klerik početnik. Nekoliko je godina potom živio u roditeljskoj kući, pomažući u porodičnom poslu, nadajući se kleričkom namještenju. Kada se oženio starom drugaricom iz biblioteke, preselio se u prijestonicu, gdje je ona radila u Nacionalnom muzeju. Ona ga je ohrabrila da završi studij historije, koju je uz nju zavolio više nego ranije. Na studiju je još bolje upoznao prošlost otoka i smjene pravnih sistema kroz koje je prošao. Dvije godine nakon studija objavio je knjigu Nitkovi renesanse.
Onda se desilo. Iz Velike Rijase objavljeno je da traže pomoćnika glavnog sekretara. Traženje radnika putem konkursa u Rijasi je prava rijetkost i uvijek je znak da je posao koji budući zaposlenik treba obavljati pretežak. Lakši poslovi dodjeljuju se rođacima u skladu sa stepenima srodstva ili slučajnim prilikama, koje se tumače kao volja bogova. Na konkursne poslove javljaju se samo klerici koji nemaju boljeg izbora ili osobe čiji se klerički status teško može shvatiti ozbiljno. I ovaj put prijavilo se desetak kandidata, a nakon provjere porijekla i drugih uvjeta, službenici Rijase objavili su da su u najuži izbor ušli samo Hamilkar i Hanibal, svršenici Sjemeništa.
Dok je sjedio u predvorju Rijase, Hamilkar je dobro znao da osim škole ima i dokazanu mliječnu vezu, a da Hanibal osim škole ima bračnu vezu s klerikinjom. Ali bračna veza, prema Svicima, nije ni mliječna ni krvna i ne može biti uzrok Hanibalove prednosti. Hamilkar nije znao da je Lea trudna. Zahvaljujući trudnoći, Hanibalova je vrijednost podignuta na nivo koji je negdje ispod krvne, a iznad mliječne veze. Hamilkar je slutio da postoji takva mogućnost, ali čekao je bilo kakav znak, bilo kakvu vijest. Pogledavao je prema nebu, kao da odgovor očekuje odozgo. Hanibal je na svojoj stolici gledao u zemlju, kao da njegov odgovor treba doći odozdo. Obojica su obuzdavali nervozu ponavljajući geslo koje se naučili u prvom razredu Sjemeništa: Put do boljišta vodi preko bojišta, a put do gorišta vodi preko skrovišta!
Hamilkar je tog jutra, dok su se supruge gnijezdile u troosobnom krevetu, da umilostivi božanstva, žrtvovao tri goluba granaša. Mužjaka i dvije ženke, što ih je prethodnog dana kupio od uzgajivača iz Tutrilije, većeg grada na zapadu otoka. Golubovi granaši žive jedino u okolici Tutrilije, gnijezde se na drveću i ne slijeću na krovove. Mužjaku je, kako nalažu Sveti svici, hitrim potezom prerezao vrat, začuđujuće vješto, s obzirom na to da je to činio prvi put. Ženkama je s jednakom vještinom probo grudi dugim tankim nožem “milosrdnikom”, koji, kako kaže narodna izreka, “brzo prodire, a daleko dopire”. Izgrlio se sa suprugama i otišao na autobusku stanicu pjevušeći.
Hanibal je doručkovao sa suprugom i s velikom nježnošću posmatrao njen trudnički stomak. Bila je u petom mjesecu trudnoće i sve se odvijalo kako treba. Na polasku ga je strasno poljubila i pomilovala mu ožiljak na obrazu. Sjeo je u auto zviždućući. Nakon stominutne vožnje stigao je do Rijase. Kada je u predvorju htio ugasiti telefon, on zavibrira i stiže mu poruka. Lea je u bolnici. Krvarenje, bol, hitna pomoć… U oluji pomiješanih osjećanja, Hanibal ne znade šta da učini sa sobom. Sve je bilo izvan njegove moći, čak i on sam. Obori glavu i ostade tako. U nekom trenutku potisnu svjesne misli tupim ponavljanjem formule koja ga je vodila i kroz pobjede i kroz poraze: Put do boljišta vodi preko bojišta, a put do gorišta vodi preko skrovišta!
Službenici Rijase saznali su da je dijete izgubljeno prije Hanibala. Velika Rijasa zna voditi svoje poslove! U neko doba pozvaše ih u veliku sobu pod kupolom, skromnije ukrašenu od predvorja. Hamilkar pomisli da je sljedeća soba još skromnija, pa sljedeća još više, i sve tako dok se ne dođe do nekog srca Rijase, koje će se pokazati kao totalna rupetina. Opet se prekori zbog takvih misli. Hanibal je raznim mentalnim trikovima skupljao pribranost. Zadržao se samo iz velikog poštovanja koje je imao prema instituciji Rijase.
Dočeka ih tročlana komisija. Pozdraviše ih i bez okolišanja i ukrašavanja izvijestiše o odluci: posao pomoćnika glavnog sekretara dodjeljuje se Hamilkaru, jer ima dokumentiranu mliječnu vezu s uglednom klerikinjom. Trudnoća supruge klerikinje, koju je Hanibal u prijavi prikazao kao zaslugu, sada je prekinuta i ne donosi prednost. Kandidati su slobodni. Primljenom kandidatu javit će se osoblje Rijase u roku od sedam dana. Gotovo.
Hamilkar je bio preneražen. Poželje cijeli svijet poslati “vuvule deudule”, u slobodnom prijevodu “u rodnice obje božice”, ali zadrža prisebnost. Umjesto da mu pruži ruku, Hamilkar pokuša zagrliti domaloprijašnjeg konkurenta. Hanibal prihvati zagrljaj, sada već pribran i čvrst.
Kad izađoše iz Rijase, rukovaše se i bez riječi odoše svaki na svoju stranu. Hanibal zapali cigaretu i ode u auto. Hamilkar odluči prošetati do kuće. Podnevno sunce tjeralo ga je da gleda u zemlju, ali osjećao je da bi isto gledao i da nije takva žega. Ono što je trebalo biti pobjeda i sreća, sada je izgledalo kao najveća sramota i poraz. Sistem koji je toliko volio i želio ga slijediti i unaprijediti nije vidio njegovu učenost, posvećenost, vrline… Ne! Nagradio ga je zato što je nekad u životu sasvim slučajno podojio pravu sisu! I mogao to dokazati! Ne! Ne postoji nikakav đavo koji se može okriviti za to! U takvim mislima dođe do kuće. Prilazeći vratima, Hamilkar stisnu šaku i s odlučnošću kakvu nije osjetio nikad u životu prošapta: “Ovako ne može još dugo. Ovako neće još dugo!” ■
Halid Bulić je redovni profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
