Piše: Halid BULIĆ
Bosnistika je relativno mlad termin i, za razliku od naziva Bosna i bosanski jezik, koji su potvrđeni davno i poznati stotinama godina, teško je ući u trag potvrdi spominjanja bosnistike prije 90-ih godina 20. stoljeća. Kraća potraga za najstarijom pisanom potvrdom upotrebe riječi bosnistika dovela me do prvog izdanja Pravopisa bosanskoga jezika Senahida Halilovića (Preporod, Sarajevo) iz 1996. godine. Doduše, i tu je potvrđen oblik bosanistika, koji se dosad nije održao u upotrebi, ali se svakako odnosi na isti pojam kao i bosnistika. U Pravopisu se, naravno, ne nudi definicija pojma, a ni u kasnijim izvorima u kojima se koristi taj naziv nisu potpuno opisani opseg i sadržaj pojma pa je moguće da postoje donekle različita interpretiranja predmeta i granica bosnistike.
Dževad Jahić u knjizi Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora (Ljiljan, Sarajevo, Ze-Company, Zenica, 1999, str. 182) u poglavlju “Pojam bosnistike” ističe da “naporedo sa pojmovima serbokroatistika, srbistika, kroatistika ide i pojam bosnistika, koji je još uvijek više analogna tvorbena izvedenica nego živi naučni termin”. Na istom mjestu autor daje i njeno analogno određenje: “Kao što se npr. serbokroatistika bavila istraživanjem srpskohrvatskog jezika, tako će se bosnistika baviti istraživanjem bosanskog jezika” (ibid.). Možemo naslutiti da upotrebom budućeg vremena autor implicira da pravo vrijeme za bosnistiku tek dolazi, iako eksplicitno tvrdi da “bosnistika ima izvjesnu tradiciju, ali je druga stvar koliko je ta tradicija razvijena i da li se ona u prošlosti tako nazivala” te dodaje da “unutar serbokroatistike postoji dio građe bosanskog jezika” (ibid.), što se, svakako, nikad ne bi smjelo zaboraviti.
Desetak godina nakon spomenutog Jahićeva teksta stanje bosnistike se promijenilo pa je i definirana u nekim rječnicima kao već utemeljena i sigurna pojava. U Rječniku bosanskoga jezika (Senahid Halilović, Ismail Palić, Amela Šehović, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010, str. 85) ona se definira kao “ukupnost proučavanja bosanskog jezika, književnosti i kulture”. U Jahićevu Rječniku bosanskog jezika (tom I, A–Ć, Bošnjačka asocijacija 33, Sarajevo, str. 206) bosnistika se definira kao “grana nauke unutar slavistike koja se bavi a. izučavanjem bosanskog jezika b. izučavanjem bosanskog jezika i bošnjačke književnosti; bosanistika rij. netip.”. U Rječniku bosanskog jezika Instituta za jezik (Čedić i dr., Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2007) nije navedena natuknica bosnistika. Očigledno se i samo tumačenje sadržaja i opsega pojma bosanski jezik odražava i na interpretacije svega drugog što se može povezati s njim. Ali se pokazuje i da je bosanski jezik, ma kako ga shvatali, centralna vrijednost oko koje se formira bosnistika. Bosnistika se tako pojavljuje kao vrijednost čija je suština sasvim jasna, a rubovi još nisu u potpunosti izdiferencirani: u središtu je bosanski jezik, a pitanja u kojoj mjeri bosnistiku zanima bošnjačka književnost, bosanskohercegovačka književnost, bošnjačka književnost na orijentalnim jezicima, bošnjačka književnost nastala u Sandžaku, hrvatska i srpska književnost koja nastaje u Bosni i Hercegovini, jevrejska književnost BiH nastala na bosanskom ili nekom drugom jeziku, književnost pripadnika nacionalnih manjina iz BiH koji stvaraju u iseljeništvu… – ostaju pitanja o kojima još može biti diskusije. I neka je bude.
Predstavit ću ovdje svoje gledište, težeći u središte definicije staviti bosanski jezik, bez obzira na način na koji će ga ko u konačnici odrediti. Bosnistikom ću označavati ukupnost proučavanja bosanskog jezika, književnosti na bosanskom jeziku i kulture koju opslužuje bosanski jezik. Ona obuhvata filologiju (proučavanje jezika i književnosti) i kulturalne studije ili još detaljnije, a u skladu s predmetima proučavanja navedenim u definiciji, bosnistika se može podijeliti na lingvističku, literarnu i kulturalnu.
Budući da im je svima u osnovi bosanski jezik, nužno je da među njima ima dosta dodirnih tačaka, da dijele većinu tema, tako da je i sama podjela donekle uvjetna i može se reći da je u mnogim slučajevima više praktične nego suštinske prirode. Uzmimo za primjer sevdalinku, koja nas zanima i kao književnoumjetnički tekst i kao jezička tvorevina i kao pjesma koja se pjeva u određenim okolnostima, koja prikazuje određeni način života i sistem vrijednosti, odnosno koja je dio ne samo jezičke već i muzičke tradicije. Svaki pristup opisu manjkav je ako ne uzima u obzir i ostale pristupe.
Ovom se prilikom želim više posvetiti lingvističkoj bosnistici, koju ću kratko definirati kao disciplinu ili dio slavistike posvećen proučavanju i njegovanju bosanskog jezika.
Bosanski se jezik, naravno, proučavao i njegovao i ranije, ali tek pred kraj 20. stoljeća sazreli su uvjeti da se formira i samostalna disciplina kojoj je on glavni ili dovoljan predmet proučavanja. U 19. i ranijim stoljećima bilo je i rječnika i gramatika bosanskog jezika, čak i usporednih gramatika s drugim jezicima, naprimjer, turskim, postojale su i različite odluke koje se tiču jezičke politike i menadžmenta, ali to je uvijek bilo zasnovano na individualnom zalaganju ili narudžbi vlasti; ne može se govoriti o organiziranoj znanstvenoj zajednici posvećenoj pitanjima bosanskog jezika. U takvom stanju zatekle su nas i odluke o ukidanju naziva bosanski jezik iz 1907. godine. Od tog je vremena bosanski jezik službeno bio pokriven, odnosno prikriven nazivom srpskohrvatski ili njegovim varijacijama pa ako je i proučavan, proučavan je kao dio srpskohrvatskog, u okviru serbokroatistike. Zato danas bosnistika baštini dio serbokroatističkog naslijeđa.
Takvo gledanje može se na prvi pogled učiniti čudno i nejasno. Naime, među stranim, a nekad i domaćim slavistima, a naročito među laicima i političarima, često postoji uvjerenje da se srpskohrvatski jezik razdvojio na srpski i hrvatski, a da je bosanski izmišljen preko noći početkom devedesetih godina 20. stoljeća kao nacionalistički odgovor na druge nacionalizme. Serbokroatistički narativ o dvije varijante (istočnoj i zapadnoj, tj. srpskoj i hrvatskoj), koje se u Bosni ukrštaju, ostavio je tragove u stavovima mnogih govornika bosanskog, koji često i danas znaju objašnjavati kako su nešto naučili govoriti i pisati po istočnoj ili zapadnoj varijanti. Taj narativ treba mijenjati. Prepoznavanje osobina bosanskog jezika i u hrvatskom i u srpskom jeziku treba predstaviti kao postojanje raslojenosti unutar cjeline bosanskog jezika, koji ni u kom slučaju nije neki hibrid. Činjenica je da je bosanski jezik postojao i prije službenog ukidanja njegova naziva 1907. godine i da je privremeno bio sakriven, ali živ u narodu, u kolektivnom pamćenju i u neslužbenoj upotrebi. Teza o “ukrštanju normi” uzima u obzir malu količinu osobina koje su “varijantski obojene”, dok ogromnu masu osobina koje dijele i hrvatski i srpski i bosanski jezik – ne uzima kao bitne, iako one čine glavninu jezičke supstance. Učenje o dvjema varijantama koje se ukrštaju implicira da bosanski jezik nema vlastitu supstancu, što ima posljedicu da se i dan-danas osjeća dominacija pristupa po kojima se bosanski određuje negativno, ne kao samodovoljna i postojeća vrijednost, već kao eksces čije se postojanje mora opravdati negativnim određenjem, odnosno eksplicitnim razlikama u odnosu na hrvatski i srpski. Takav pristup bosnistiku čini “bolesnom od usporedbi”, nesposobnom da se posveti sama sebi, bez trošenja energije na odmjeravanja s drugima. Nastavna praksa u većem dijelu Federacije BiH ohrabruje taj komparativistički pristup imenu i supstanci bosanskog jezika, ohrabrujući nazivanje nastavnog predmeta ili jezika trojnim nazivom “bosanski, hrvatski, srpski”, bosanski/hrvatski/srpski” ili naročito popularnim skraćenicama bhs, BHS, B/H/S itd. “Navedenu skraćenicu često koriste i nevladine organizacije, domaće i strane, koje promoviraju multikulturalnost, ili vjeruju da je promoviraju, ili, pak, samo eksploatiraju beneficije kakve kod inozemnih sponzora ili državnih organa u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine mogu dobiti na račun takvog narativa” (Halid Bulić, “Uklanjanje skraćenice BHS treba biti jedan od ciljeva bosnističke jezičke politike”, Stav, godina 5, broj 202, 16. 1. 2019, str. 24).
Problem s uspoređivanjem, po mom mišljenju, može se veoma jednostavno riješiti ili bar proglasiti tuđim problemom ako se slijedi jednostavna misao Alije Isakovića: “Bosanski jezik postoji u narodu i literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. Razlikuje se i od srpskog i od hrvatskog u mjeri u kojoj se ti jezici razlikuju međusobno.” Kad se tako postave stvari, vidi se da nikakav problem nije u bosanskom jeziku.
Iako se može reći da u zajednici još postoje neke “dječije bolesti”, počev od nejednakog pristupa pojmu bosanskog jezika i bosnistike ili nepostojanja velikih autoritativnih organizacija koje mogu voditi jedinstvenu jezičku politiku, lingvistička je bosnistika danas u usponu. Povećava se broj ljudi koji se njome bave, raste broj knjiga i radova koji je razvijaju, a dobija i sve bolju promociju u međunarodnim krugovima. U svakom slučaju, u lingvističkoj bosnistici danas se postiže značajan kvalitet i kvantitet, ali to nipošto ne znači da je sve dobro i da mnoge stvari ne mogu biti bolje. Na kraju ću istaknuti nekoliko programa i projekata koji svojim imenom utvrđuju i promoviraju bosnistiku i lingvističku bosnistiku:
- Biblioteka Bosnistika – prestižan izdavački projekt Slavističkog komiteta Bosne i Hercegovine. Od 2009. do sredine 2025. u ovoj je biblioteci objavljeno 27 knjiga.
- Časopis Bosnistika plus – izdavački projekt Instituta za bosanski jezik i književnost u Tuzli. Nažalost, izašao je u samo dva broja (2013. i 2014. godine), ali je uključen u značajne međunarodne baze i dostupan je besplatno na internetskoj stranici izdavača.
- Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu aktivan je Doktorski studij lingvističke bosnistike.
- Na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru neko je vrijeme bio aktivan studijski program Kulturalni studiji i bosnistika. Pokrenut je 2020. godine.
- Pojavljuje se u naslovima više naučnih knjiga: Teme iz lingvističke bosnistike (Halid Bulić, Institut za bosanski jezik i književnost, Tuzla, 2016), Studije iz kulturalne bosnistike (Književnoteorijske i književnohistorijske teme) (Sanjin Kodrić, Slavistički komitet, Sarajevo, 2018), Nove teme iz lingvističke bosnistike (Halid Bulić, Institut za bosanski jezik i književnost, Tuzla, 2019), Mak i bosnistika: Doprinos Mehmedalije Maka Dizdara afirmaciji bosanskog jezika i razvoju lingvističke bosnistike (Elmedina Maglajlija-Hodžić, Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2022).
- Bosnistika je naziv stručno-informativnog internetskog portala (bosnistika.ba)! ■
Halid Bulić je redovni profesor na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
