Autor: P. B.
(Alen Kalajdžija, Posijani na putu do obećane zemlje Turćije: Bošnjaci u Sjevernoj Makedoniji, Dobra knjiga, Sarajevo, 128 str.)
Bosnističku zajednicu obradovala je vijest da su prije nekoliko dana objavljene dvije knjige dr. Alena Kalajdžije, naučnog savjetnika na Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Riječ je o knjigama Na lahkom i mehkom jeziku bosanskom: Suglasnik h u bosanskom jeziku (Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 214 str.) i Posijani na putu do obećane zemlje Turćije: Bošnjaci u Sjevernoj Makedoniji (Dobra knjiga, Sarajevo, 128 str.). Nakon što smo ranije objavili autorov predgovor knjizi Na lahkom i mehkom jeziku bosanskom i jedan odlomak teksta, danas objavljujemo predgovor i odlomak iz druge knjige, na osnovu kojih ćete moći steći uvid u njen sadržaj i život Bošnjaka koji su prethodnim stoljećima krenuli ka Turskoj, ali zbog raznih razloga nisu došli do kraja i zastali su u (Sjevernoj) Makedoniji.
Iz Predgovora
Ova knjiga nastala je spontano u vremenu sve snažnijeg zanimanja za pitanja kulture, identiteta, tradicije i jezika bošnjačkog naroda, čiji pripadnici danas žive na svim kontinentima globalnog dunjaluka. Konkretni razlog nastanka ovakve vrste svojevrsnog dokumentarnog putopisa iniciran je naučnoistraživačkim projektom vođenim u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu, koji će rezultirati dijalektološkom monografijom u kojoj će biti opisan iseljenički govor Bošnjaka u Sjevernoj Makedoniji. (…)
Kako je naučnoistraživačka ekspedicija zahtijevala rigorozan i metodološki razrađen pristup proučavanju iseljeničkih govora, a s obzirom na čitav niz drugih važnih elemenata istraživanja i susreta s bošnjačkom iseljeničkom populacijom u Sjevernoj Makedoniji, ukazala se svrsishodnom potreba da se o Bošnjacima Sjeverne Makedonije progovori i iz nekih drugih perspektiva, ne strogo dijalektoloških, već općenito kulturalnih, tradicijskih, identitarnih pa i jezičkih, što je bio konkretan razlog za nastanak ovog dokumentarnog putopisa. Knjiga je koncipirana iz dvaju temeljnih uglova: opći kraći prikaz stanja bošnjačke iseljeničke zajednice u Sjevernoj Makedoniji te praćenje svakodnevnih aktivnosti dvaju istraživača, u prizmi bilježenja važnih popratnih okolnosti u kojima se istraživanje odvijalo. Mogao bi biti tačnim imanentni zaključak da ovo pisanje može biti dobar dodatni popratni materijal uz strogu naučnu monografiju iz oblasti dijalektološkog istraživanja bošnjačkog iseljeničkog govora u Sjevernoj Makedoniji.
Nadati se da će naučnoistraživački projekti spomenutog tipa biti dobra polazna osnova za izučavanje jezika, kulture i identiteta bh. iseljeništva koje je nažalost svakog dana sve veće. To je sigurno dobra prilika i da bh. javnost, makar i na ovaj način, pokuša sačuvati veze sa svojim iseljeništvom. (…)
Isječak iz putopisa
“Čak smo od njih saznali da mnogi Bošnjaci koji tu žive ili su živjeli, a moguće i u drugim krajevima, iako pripadaju istom rodu, mogu nositi različita prezimena, s obzirom na to da su im matičari, prilikom prijave novorođenčeta, znali davati patronimska prezimena, tako da se npr. jedan brat preziva Tairović, po imenu svoga oca Tahira, a drugi Tahirović. Od Adnana, Asima i Nihata, ljudima u rasponu od 65 do 80 godina, saznasmo i revnosno pribilježismo brojne podatke. Ukratko, njihovi preci, a u to vrijeme, prema usmenoj predaji, ukupno 89 bošnjačkih porodica, pošli su nešto prije austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, nakon crnogorskih upada u istočnu Hercegovinu, od porodica Bijedić, Krvavac, Mešić i nekih drugih, što se naseliše u ovom dijelu grada po, kako posebno istaknuše, tadašnjim strogo planiranim urbanističkim propisima, gdje su već 1880. sagradili prvu bosansku džamiju u Makedoniji, ako je nije bilo već negdje prije, što je kasnije restaurirana u tri navrata, gdje i danas stoji mezar prvog imama, nekog Bijedića, čiji su kasnije i sin i unuk također bili imami u ovoj džamiji, i gdje danas džemat uglavnom sačinjavaju Albanci, s kojima smo džematile ušli u obližnju kahvanu, divaneći i razmjenjujući mišljenja. Jedan lijep miks bošnjačko-albanskog suživota i saradnje. Asim, po prirodi šeret, reče kako je lahko s Albancima pričati bosanski jer je dovoljno samo ih počastiti sokom, i oni svi hametice pričaju bosanski… Posebno je zanimljiva bila činjenica da je Asimova i Nihatova majka porijeklom Albanka, ali je Asim u svom namu i opredjeljenju Bošnjak sa dna kace, tvrdeći da mu je čak maternji jezik bosanski, pa i uz opasku jednog dobrohotnog Albanca da mu objasni kako je logički objašnjivo to da mu je majka Albanka, a da je njegov maternji jezik bosanski, na šta su se svi smijali. Ali, Asim se nije dao omesti u svom bosanskom tvrdokornom stanju duha. (…)” (str. 50–51) ■
