Piše: Samedin KADIĆ
(Nakon što ste imali priliku pročitati odlomak o ženidbi Emira Žare, slijedi nastavak.)
Nakon prve bračne noći, tako tužne i rastresene, ujutro su krenuli na bračno putovanje “u Dubrovnik”. Ali prvo su svratili do Žarine majke, mladoženja mora da je vidi. Šta li Ambera o tome misli? Zatekli su je kako im u avliji češlja vunu za dušek; popila je sinoć tri tablete, a opet sanka ni za lijeka. Ali sada je sve lakše, Žara je tu, nije ga zvijer razgulila, sve teče kao i inače, sve će biti kao i inače, osim što mu više neće morati biti sluga. Njegovu ženidbu, ako bude mudra, može da preokrene u svoju korist, ali muslimanska žena ne umije da bude mudra. I kad su popili jutarnju kahvu s majkom, mogli su rahat krenuti na svoje putovanje, koje nije baš u Dubrovnik, već u Trebinje, do zgrade medžlisa Islamske zajednice, gdje radi Žarin školski drug. Blizu je more, klima, kao što je poznato, župna, stan uredan, i, najvažnije, vakufski. Nema boljeg afrodizijaka od vakufskog stana. Jedini je problem što je Ambera pokrivena i lokalni Srbi ih gledaju ne samo kao nepoželjne ili strane već kao ne-ljude koje, kako ih je sveta pravoslavna crkva naučila, nije grijeh ni spaliti, ni istrijebiti. Noću im omladina lupa na vrata, djeca u akšam bacaju kamenje u prozor. Na to je ovdašnji efendija navikao; šta da se radi, makar mu ne pale tek obnovljenu džamiju. Upadaju im nevidljivi uljezi u perivoje đerdeka; kamenjem im razbijaju zagrljaje; psovkama ih bude iz ljubavnog pijanstva; pljuvačkom gase zvijezde. Kako da im zaborave to svetogrđe? Da bi došli do zgrade medžlisa u večernjem povratku s mora moraju se probiti kroz korzo i Ambera liježe na zadnjem sjedištu i pokriva se dekom; ovim se područjima uvijek nešto krijumčarilo.
U Dubrovniku je bolje, ipak je to kulturniji svijet, ali daleko od toga da je komotno: mnogi gledaju u pokrivenu ženu s dubokom empatijom, a poneki joj i psuju sunce zamotano. Mnogo teže padaju dubrovačke cijene i komfor, koji im ne ostavljaju mogućnost nijednog pristojnog restoranskog ručka. Lijepa je prilika da mladenci nauče, ako to do sada već nisu znali, da je život u osnovi patnja.
Ali vrijeme je lijepo, sunca u izobilju, dovoljno za sirotinjsku sreću. Avlija je ograđena kamenim zidovima i tu imaju svoj mir. A kada izađu u grad, do šoping-centra ili do džamije, hodaju na prstima, da ne probude usnule poglede.
Peti dan ga zove Fedahija. Zakocenuo se na Žarino javljanje: “Kako ide, zagondžijo?”
“Dobro”, šta drugo da mu kaže.
“Samo guzi.”
“…”
“Nema mi ništa draže nego kad se dvoje hairli insana jašu.”
Ali zove ga poslom. Kad je već dolje, neka produži do Bara, da proprati u subotu tamošnju vjersku ceremoniju, a poslije neka napravi krug, preko Podgorice, u Bijelo Polje i Pljevlje, pa pravo na Foču; šta je Crna Gora, prepišati se može. I tako mladi bračni par diže sidro i kreću niz oktobarsku obalu. Ostali su četiri dana, dva u Baru i po noć u Podgorici i Bijelom Polju. Snimao je redom šta je stigao, materijal se uvijek može upotrijebiti, kao čaj. Amberu je u povratku negdje propuh ubio, najvjerovatnije dok je izbacivala ruku kroz prozor automobila. Ruku su joj kukavici jamile sandžije već oko Pljevalja, pa je jadila i kukala veći dio puta, a Žari je iskreno bilo pomalo neprijatno, šta će reći punica kada vidi ukočeno dijete. Što ti je ovo, Ambera, trebalo, nisi u Titaniku.
Toliko ih posla čeka, sada kad su ušli u svoj stan. Neka sve stoji još koji dan, dok mladu prođe ruka, ne može ni Žara sve sam. Prvo će s prijateljima podijeliti utiske i pregledati slike. Kod njih je slatka, red je da počaste. A najmanje što mladoženja može uraditi za svoje slušatelje jeste da ih daruje jednom prikladnom radijskom pričom.
Dragi slušatelji,
I tako u jedan crnogorski primorski grad stigne takozvana Poslanikova dlaka. Ima tih dlaka izgleda svuda po Crnoj Gori, drže se po džamijama u malim flašicama koje ljudi u zanosu ljube, i turčeni i neturčeni, možda ovi potonji i više jer im je tuđe slađe, a i vjeruju kako je islam magija i čudotvorstvo, pa u životnim očajima zakucaju i na muslimanska vrata kao što kukavan čovjek ponekad svrati Ciganki da mu iz grdnog dlana iskopa zaboravljenu sreću. Ljudi misle da ta dlaka čuva sela i gradove od svakog baksuzluka, donosi žiteljima sreću i radost, učvršćuje vjeru. A šta očekivati od zabačenih crnogorskih džemata ako flašica s dlakom postoji i u našoj Begovoj džamiji, gdje je također cjelivaju uoči Lejletul-kadra u posebnoj ceremoniji “zijareti-ša’ri-seadet”.
Riječ je, međutim, o jednoj notornoj podvali. U Bosnu dlaka stiže u vrijeme ustanka u Krajini i Hercegovini 1876. godine; poslao ju je u maloj flašici glavom i još važnije bradom sam sultan Abdul-Aziz kao posebnu čast, emanet i atrakciju pobunjenoj pokrajini. Stigla je u Begovu, razumije se, uz najviše državničke počasti, oficire i trube, a dočekaše je i paša i ulema. Ali izgleda da su u ta nemirna vremena dlake slate na razne strane; Mehmed Handžić ih pronalazi čak po vjetrovitoj sjevernoj Africi. Vidi se da je sultan bio ne samo prodoran geostrateg (dobro je pa nas njegov nasljednik na Berlinskom kongresu nije poklonio dušmanskoj carskoj Rusiji), već i filantrop koji je dlake slao i relativno nepoznatim pojedincima širom fragilnog hilafeta. Odakle ih je čupao nije otkriveno jer je haman izvršio samoubistvo. Nije to s dlakom on radio iz čistog hira, samo je slijedio političku tradiciju odvlačenja pažnje od konkretnih problema. U ta pobožna vremena sirotinji je bila dovoljna dlaka, a sirotinja nikad dlaku u jajetu nije tražila.
Kako je, kojim putem stigla nesretna flašica s dlakom u džamiju crnogorskog primorskog gradića ima, međutim, više mišljenja i izdangubili bismo da to sad sve potanko istražujemo. Uglavnom, kad je Rasim-efendija hiljadu devetsto osamdeset i neke stigao na službu u ovu džamiju, zatekao je dlaku i ceremoniju cjelivanja i milodara. Dolazili su i turčeni i neturčeni, neobrazovani a još više obrazovani, ljubili flašicu, šaputali joj ljubavne, poslovne, zdravstvene probleme i ostavljali novac u kutiju za priloge. Bila je mladom Rasim-efendiji poznata priča o dlaci (čitao je u medresi Mehmeda Handžića), ali nije imao hrabrosti, kao što rijetko ko na svijetu i ima, otvoreno se suprotstaviti etabliranoj ekonomiji spasa. Svako ima pravo na svoj širk, racionalizirao je sam sebi cijepajući dlaku na četvero; problem je što je “i sam indirektno bio dio opasne rabote”. Narod se zapleo u praznovjerje, ali mladi Rasim-efendija nije želio nikome ići niz dlaku. Nije ostao nezapažen promet u džamiji, pa je jednog sabaha hadžija Rifat, omaleni mujezin što je otključavao džamiju, zatekao provaljena ulazna vrata. Odmah je nazvao Rasim-efendiju.
“Efendija, opljačkaše nam džamiju”, zadihano mu je uletio u san.
“Odlično!”, viknu razbuđeno efendija s druge s strane linije.
“Šta je odlično?”, bio je zbunjen hadžija.
“Uzmi brzo onu dlakurinu i baci u more.”
“Ali…”
“Ništa ali, nosi i bacaj.”
Hadžija Rifat je bio dobar mujezin i vjerno slušao svog efendiju. Došla je policija i napravila izvještaj: novac, toliko i toliko, te relikt: “svečeva dlaka”. Krađa se brzo pročula. Rasim-efendija je sazvao to nešto malo džemata i saopćio im tragičnu vijest. Sve im se dlake na tijelu od užasa nakostriješiše. Tada je ustao jedan mladić (očevici tvrde da je bio romske nacionalnosti, ali ih nećemo uzeti doslovno zbog poznate nepouzdanosti očevidaca) i bez dlake na jeziku, kao da je nekakav dugogodišnji moćnik, izjavio: “Nije ukradena Poslanikova dlaka.”
“Šta to pričaš?”, našao se zatečen Rasim-efendija (visila mu je reputacija o dlaci), a mladić mu je ponosno odgovorio: “Ukrao sam novac, ali da Poslanikovu dlaku uzmem – tolika bitanga nisam.”
Ne smijemo potvrditi da je sve u dlaku baš ovako bilo. Šta je s lopovom bilo ne znamo, ali bitanga – sad ga je već probila kozija dlaka – kazuje kako mu je žao što onda onako s onom dlakom učini. Dobro bi mu došla u ova siromašna vremena, no nema više mujezina Rifata da je iz mora donese.
Začas će proći jesen. Stabla će uskoro ostati gola kao palidrvcad. Mladenci sa svog alipašinskog balkona, gdje nakon ručka redovno piju kahvu, sretno prate krošnjaste oblake. Grade među njima svoje malo gnijezdo, puno ne samo ljubavi, nego i vjere, jer nijednom se ne pitaju ko će ptičad hraniti kada se izlegu. Supružnici su samo sredstvo kojim život stvara život, a život o životu zna brinuti. Skaču u novembarsko plavetnilo da iz njega sebi donesu jednog malog, malog vrapčića. ■
Samedin Kadić je docent na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i književnik. Autor je romana Penelopin vez: O medresi i čaršiji, Paučina i Radio Piton.
