Piše: Samedin KADIĆ
Radio Piton je imao budućnost – i Žara na njemu. Bile su to sigurne četiri glave i uz još poneki aranžman koji je imao na umu, mogao se i ženiti. Kad se nađu u životnoj dilemi blud ili brak, mladi muslimani i muslimanke se srčano odlučuju za ovo drugo iako su nezaposleni, poluzaposleni ili mizerno zaposleni, iako potiču iz srednje situiranih, skoro siromašnih porodica, često bez jednog roditelja, iz malih mjesta. Neko ih je naučio da svako ima svoju nafaku, niko je nikome ne može ukrasti, čak ni ako je ona minimalna, i oni s tom vjerom čvrsto gaze u “bračne vode”, to halal brčkanje, krunišući tako visoko naelektrisanu ljubav. Pa ima li šta mučnije od duge šerijatske veze, razvlačenje pameti i igranje simpatija: ti moj hodža – ja tvoja hodžinica. Tantrička trvenja nasred Ferhadije. Možda je samo gora nešerijatska šerijatska veza u kojoj se s vremena na vrijeme omakne poneki dodir, vreo kao džehennemski trn ali sladak kao džennetski plod, što, sve u svemu, uzrokuje dubinsku anksioznost i hroničnu podijeljenost ličnosti. Ne radi se ovdje o tome da su muški članovi šerijatkih veza nekakve mlakonje. O, naprotiv! Kao što reče Šaban-efendija na jednoj hutbi tumačeći Jusufov, a.s., slučaj:
“Nije on bio hadum. Jusuf bi nju raščerečio, što se toga tiče. Ali on je ugledao znak.”
E taj znak je Žari visio nad glavom otkako mu je u pubertetu prvi drhtaj požude prostrujao tijelom. Pravio mu je blokade i začinjao poremećaje tokom studija, a ispostavit će se, i tokom života. To je ono što će mu se godinama poslije ukazati kao trostruko prokletstvo: musliman, hodža, oženjen. Zbog ovakvih znakova možda i jeste ostavljena mogućnost poligamije, koja je veći dio muslimanske historije bila neupitna i koja će tek dolaskom vražijih zapadnih vrijednosti biti označena kao problem. I onda su moderni muslimanski intelektualci morali izvoditi idžtihadske vratolomije kako bi objasnili takozvanu muslimansku raskalašenost, kako bi relativizirali poligamiju pred apsolutnim moralnim idealom zaglupljujuće monogamije. Ali pravi musliman je fasciniran ženama. On drži ćunu u gaćama nadajući se da će u eshatološkoj perspektivi biti nagrađen legitimnom multipoligamijom.
Kao i većina sredovječnih progresivnih muslimana, i Fedahija je volio razvijati varijacije o poligamiji. Svi su čestiti muževi poligamni, o tome ne treba ni diskutirati; čovjek je kentaur: pola insan − pola ždrijebac. Pravom muslimanu, toj pobožnoj sex-mašini, jednostavno nije dovoljna jedna. Monogamija je kršćanska podvala! Kad mi ne možemo, nek ne može niko! Kod njih je brak sakrament, jedna žena do Sudnjeg dana, što je samo još jedan model koji je sekularizam preuzeo direktno iz kršćanstva i onda ga podvalio kao univerzalno pravilo. Ali nije fer aplicirati kršćanski teološki plan na nas nekrštene duše, njihova monogamija – njihov problem, neka nose svoj krst − sami su ga izabrali. Mada je Fedahija na međureligijskim susretima upoznao neke pobožne kršćane koje je krst monogamije bio prilično savio pa su na pauzama mirovnih konferencija cvilili: “Kako u Starom zavjetu može, a u Novom – ne može? Zašto i mi kao otac Abraham ne možemo?”
Dok su pušili na hodniku, Fedahija bi Žari navodio, takoreći taksativno, sve prednosti višeženstva: prirodna muška potreba za promiskuitetom se kanališe i formalizira; muški ljubavni život je neuporedivo zanimljiviji (konkurencija unapređuje bračnu kulturu); nezbrinute žene mogu dobiti bračnu sigurnost (socijalna osviještenost); međuženska trvenja razvodnjavaju napetost prema mužu (razvlačenje neprijateljske pameti); ako je u nekom društvu velika razlika u broju žena i muškaraca – neke se žene tada ne mogu nikada udati, ni imati potomstvo, i samo poligamija uspostavlja kakvu-takvu pravičnost (rad na demografskom balansu). Žara se usprotivio, makar što se ovog posljednjeg ticalo, jer bi po toj logici bilo pošteno u Kini dopustiti poliandriju pošto tamo pate od hronične nestašice djevojaka. Fedahiji se smučio ovaj argument kao da mu je i sam pomen na poliandriju šlagirao misao. Pa nije ženka fudbalska lopta da se posuđuje drugima, vraćam odmah, da se samo malo ispušem.
“Samo ti i još tri”, reče i namignu Žari, koji još uvijek nije imao nijednu.
Bilo kako bilo, Žarina jedna i jedina ženidba bila je novi pad u stvarnost ili, može se i obrnuto reći, uzlet – u vlastitu tajnu, skok do svog jetimskog lika kojeg je razaznao na općinskom staklu odjela za vjenčanja. Bilo mu je došlo da zaplače, čisto nad životnom banalnošću: nema bijega iz vjenčanih klišea, kao, uostalom, ni iz nalijeđene gorštačke fizionomije. Cijeli je život žudio da pobjegne od sebe, da se sakrije pod krevet u vječnoj igri žmure sa čitavim svijetom, a sada na ženidbenom podiju otkriva dunjaluku ko je i šta je.
Na dom u kojem se Žara rodio polagalo je pravo više vlasnika – do kuće “u Sarajevu” braća nisu mogla nego udruženim snagama: ti cement, ja pijesak. Pripomogle su i Žarine daidže, naročito Ferid, koji je tada studirao i živio u sobici koju mu je dala sestra. Odrasli uz Palež vodu, koja i u najsušnije doba nadglasava selo, ostali su gluhi za ovosvjetske čari, vjerujući samo u bezglasni rad. Pčelice iz sela Ljuta. Godinama poslije, i dalje je prilična gužva: na gornjem spratu amidža, iznad rasplodni amidžić, i došlo je vrijeme da sazreli lavić iz prizemlja napusti čopor. Mora da ide u podstanare, da traži sklonište kod žive kuće. Ali kada lavić misli o skloništu, nije mu na umu kišurina, već ljudski pogledi od kojih se treba skloniti kada u bračnoj noći zablistaju zvijezde, i njegove i njene. Snovi mu, jedan po jedan, padaju u vodu, uskoro će ih dolje biti čitava sazviježda. Šta mu preostaje nego da se odlučno nastani na zemlji, duboko je zaore i koliko-toliko utaži glad.
Potom ide takozvani život na licu mjesta, treba im za početak veš-mašina, šporet, frižider, krevet, sto i stolice, dva kauča. Majke ih ponečim daruju, ponešto zakrpi i rodbina – sirotinja je u tome dobra, uvijek ima za drugog ono što je jednom davno sebi uskratila. I prijatelji iz medrese će mu se naći pri ruci, makar oni imaju iskustvo u kretanju od nule u ime Božije: najvažnije je skinuti mrak s očiju, a poslije će, tvrdili su, kad se razvidi, doći i kuća, i auto, i posao. Oni će mu za početak pomoći da se useli. Žara strahuje da srlja u propast i gode mu riječi onih koji to ne vide kao propast, već kao mogućnost predaha u vrtlogu vječnog vraćanja istog. Nasreću, i Ambera je sirota baš kao i on, lakše će razumjeti golotinju jedno drugog.
Dugo su vijećali za i protiv svadbe, Ambera je protiv, Žara je protiv, majke su za. Na kraju će naći kompromis, ni svadba ni bez svadbe. Događaj će jedan Žarin rođak snimiti na VHS, ali nijedno od mladenaca neće poželjeti pregledati tu pustu reviju jada i čemera (za razliku od rođakove žene koja je svoju svadbu neizostavno puštala svakom gostu). Cijeli je taj dan ugušio u sjećanju, gurnuvši ga hladnokrvno u vir podsvijesti. Sva plemenita zlopatnja njegovog backgrounda tu je bila izložena. Vjenčanica posuđena. Odijelo iz second handa. Jedno od dva janjeta poklonjeno. Brza harmonika i sporo kolo sastavljeno od invalida, šećeraša, nana i trbonja koji se čuvaju da ne propadnu u rupu na cesti.
Možeš čitati koga hoćeš, možeš završiti šta hoćeš i znati šta hoćeš, ali background je ono što jesi. Ti si samo njegova kopija i ništa više. Majka mu je plakala kao da mu je dženaza: ne gubi se sin svaki dan. Tetka je ridala: o, gdje joj je sad brat-šehid da vidi kako mu se sin ženi! Čak je i Ferid, čovjek od čelika, zaplakao; i onda su svi cmizdrili, i umjesto da prvu bračnu noć derneči, i Žara je plakao, i… jebiga. Kao što vidite, prost smo svijet, u tuzi znamo tiho opsovati, oprostite nam, dame i gospodo.
I kud će suza, doli u svoj rod! S koljena na koljeno: siroče na siroče, suza na suzu, u jednu riječ – sirotinjska suza. Nekako ga dođe da su Žare kao, i više negoli po krvi, rod po suzi, koja im je skoro pa vodeni žig. Ali, za koga se ima suza, ima se i duše. O praznicima, dok se neki okupljaju da se do sita napjevaju, Žare, i kad ih se iskupi ono nešto što je preteklo, a mogu se na prste prebrojati, ne pjevaju; a niti zapomažu. Natjeraju se da gutaju suze, i plaču u sebi nečujno, za svoju dušu. A ni za to se ne iskopa nikad dovoljno vremena: gdje ima da se nabrzo živi, suza dođe poveliki trošak.
Žarama su oci, uglavnom, uspomene: mladi, mladi, i takvi ostaju za vječito. A djedovi su već mislene imenice. Teško da koji od Žara pamti da se, gnijezdeći se kao pile, u djedovom krilu popišao. Tome nema pametara. Od krvavaca vršnjaka uvijek se utjecalo ocu, od oca paprice – djedu. Ima li išta slađe djetetu no vidjeti da se i otac još nekoga boji! I šta preostaje Žari? Sem Jedinom, on se utjecao suzi. Suze su mu, kako ga je naučio jedan pisac, zaštitne leće za bezbjedno gledanje jada. Ali i suza je suza kad je bez svjedoka: Žara ih ne ispušta iz oka, ne da na obraz, već ih svrće unutra: guta suze na golo srce i propušta kroza se. Srcu će biti lakše kad je vrućom suzom umiveno. A suzom umiveno, srce ostaje čisto. Čisto kao suza. Valja nam se ovdje zaustaviti, inače će nas optužiti za plagijat; i nijednom namisli, nijednom aluzijom, ne porediti nijedno srce, ma niti djetinje, s opranim srcem Poslanika a.s.
I kako da Žara nađe nekog, da ga iščupa iz kola, a da se kolo ne prospe, nekoga ko među Žarama ne postoji, potvrdog na suzi, obrazovanog, da ga vrućom riječju, i glasom u kome ne smije biti suze, malo nahajca i razgovori. Ali ne dao mu Bog da mu taj Neko počne veličati oca kao Šehida! Izgorio bi, beli, da ga ni voda Palež ne bi mogla oprati. Nikako nije dobro vidjeti “na svadbi” mrtva oca! Ta slika je toliko nadmoćna i dok se živo, toliko živa da zastire i baca u sjenu sve druge slike u kojima je otac živ.
U ovom trenutku, dok posmatra šepavo kolo na rošavoj ulici noseći rasplakalu tetku na ramenu, misli na ljetne raspuste u visećim vrtovima Ljute i led vodu Palež. Taj rastopljeni smaragd, nešto između potoka i rijeke, cijelim tokom slap-na-slap, u njedra sebi skače, i tako teče, kao da se natječe sama sa sobom. I kao pjenušac prelijeva se iz jedne kamene čaše u drugu, a svaka je vlastitim rukama ocakljena. Učini ti se da je sama sebe žedna: sve do jedne, čaše pune pjenušca, jedna drugoj nazdravlja. Ni potok ni rijeka, ni plitka ni duboka, kao da je svjesna: niti je duga vijeka ni duga tijeka. A dva oka da je se nagledaju: voda kakvu nije vidjelo ljudsko oko, niti su ljudska usta okusila. I koliko god da je piješ, opet je malo, baš kao da i ne gasi, negoli raspaljuje žeđ. Možebit joj otuda i ime Palež. Čista nebeska suza. Plače za svojim Bachelardom. A Palež voda: točila se i točila, a opet nigdje sročila, glasila se i glasila, i ni u jednom ti se retku nije skrasila.
A tek s jeseni, slazeći u grad, kad je Žara svoju kožu, štavljenu planinskim vjetrom i suncem, prepun sebe, drugarima prodavao pod sutomorsko sunce i so. A tek večeri: suton zlati planinske vrhove, na glavice natiče zlatne kape, a s neba zableje oblaci. Sprijeda zvonar, praz, mrkalj; otrag je tornjak, u upitnik zaturio rep: zvjera naokolo da kakvo neuko janje ne zamrkne. Za njima čobani, mladi, oženjeni, nema se vremena za duga gledanja, pjesmom ko vuci zavijaju, da se planina sva razliježe. Ako Žara i jeste zaboravio, pjesma ih pamti, i pamti i pjeva: Jedva čekam da se smrkne, da se dlaka s dlakom krkne.
On je još malešan, kopa noktima po glavi, skoro da iskre frcaju, i nikako da dokuči: da se dlaka s dlakom krkne?! Bože, šta mu to pa dođe? Jeste da su spremni na sve, ali ne misle valjda kao ovnovi: glava o glavu! Možda, trepavica o trepavicu? Vazdan na nogama, popadali s nogu, samo da se snizati negdje, da se otpočine. Zelen je Žara, ima ti tu jošte dlaka i dlaka. Doduše, on zna za runa, ali počekat će još do runja. A onda će mu život sami objasniti i pjesmu.
I, evo Žare, on i ta njegova noć: udjeni glas u tu mušku pjesmu, probaj šaptom, makar u sebi, pa onako naški, gorštački, još bolje vučki, najbolje kurjački: iskezi očnjake, zareži, u krv zagazi, nema ti na bijelu svijetu ništa slađe. I šta mu ga to pobogu dođe erotika doli krvoproliće! Novica brazda zaorana, da se nastavi loza Žara.
Uzaman, uzaman, uzaman!
Kao sapet u obje, nogu uz nogu tapka – kao janje pred zaklanje. ■
(Na Bosnistici čitajte i nastavak priče.)
Samedin Kadić je docent na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i književnik. Autor je romana Penelopin vez: O medresi i čaršiji, Paučina i Radio Piton.
