Kukuruza
1.
Kukavicom ljeto kad propjeva –
od bijelih svila bistrih jutara
u kukuruzima:
kukuruza zorom
večerom kukuruza –
dan i noć s gubice trusi! –
kukuruza jezike brusi
mašom jezika šutnju raspreće –
oštra divljačna misao
riječi da se dokopa
bune svijetom da zameće! –
čisti i bistri jaruge moždane
oštri pseći bijele očnjake
pijeskom mlinskog kamenja –
u svijet rano od kuće odbija.
Iza dugih motika –
ogrnut zemljom kad zasvila
resom se okiti a isprsi klipom
kukuruz samac
ne voli čȅstu niti zbor! –
odsijeca od šake do lakta:
za ptice nebeske
za šumske zvijeri
za rodbinu iz grada
svako zrno je zlatan zub
za truhlu vilicu –
za sedmoglavu državnu neman
koja ne zna za nemam.
A žeženo ljeto naljeva mlijeko –
u svako zrno – po grušku mliječi!
zakukuriječemo zoru
kukuruz kad zamliječi
žuljave dlane u duge dane
liječimo kukurijekom
i teškom riječi:
kúka nam dovijeka!
iz rječnika kukuriječi –
kukumavka kad zimu zakuka
za nastrehlih, strašljivih noći
u šašovini kukuruza!
a noć – crna neznanka
neman sa stotinu jezika:
što obdan nema glasa
ni tkanje pauka da zatalasa –
noću bučno orgije otvara
kao stotine potočara!
noć je jezikara bez pâra
crna vrana sa sto jezika –
javi se i ono što tišinom živi
primi se glasa i ko je nijem
da san nam zatalasa
uže li vjetar u šaš kukuruza
potop zvuka otplavi drijem –
na lijevak napeta uha
noć se u dušu lije!
2.
Kukuruza, rasuta na dlanu:
žuta kao dukat – kažu oni
što su bez dukata! –
dukatari je zovu sirotinjsko zlato.
Kȕka i motika joj tepa:
kúka naša kúka lijepa!
nju zazivaju u molitvi Gospodu
dok išću kruh nasušni i inosušni –
stokamenicu sa sedam kora
opet, nèsporu kao život sam!
Svakom brašnu dodaje slast –
pšenično diže na tron somuna
i mrvica drukčijeg hljeba
dođe joj kano smočac!
nebo dostiže u cicvari –
jednom se u godini nasiti mrsa
kada se maslo pred zimu vari.
Razvija apetit, prepada glad
u papir jufke razviti se nè dā
ne trpi tanahne oblike –
doli u paspalju!
ne da se činiti kao glina
ne nadme se od kvasca
kao pšenica.
Ko od nje jede krv je pojeo
svaki griz ostavlja krvav trag
sa svakim njenim zalogajem
svojom se mukom zalažeš.
Amanet
Od oca mi ostala zemlja
od majke – jedan hrast:
nije imala na sebi zemlje
pa nije imala šta ni skidati.
Davno digla ruke od ovog svijeta
Držala se onog što je iz ruke dala
Da ništa ne ponese na sebi –
Doli taj hrast pod kamenom.
Zvali smo ga majkin hrast.
Kao rođenog bi ga obilazila
Dok nije s njim i prozborila –
Jaditi njemu ili djeci, isto joj:
Hrast makar i listom mrdne.
Kako se tanjila, on je debljao –
znali smo, dani mu odbrojani:
gotovo je stasao za sjekire
a neće podnijeti na sebi kuće –
u naslonima, zemlju će držati.
Od oca mi ostala zemlja
od majke jedan pusti hrast –
ne dade joj se na sebi ponijeti.
Kad god se odbijem u rodni kraj
obiđem prvo majkin hrast
od zemlje sam digao ruke –
želja mi da ga na sebi ponesem.
Husein H. Hasković rođen je 1955. godine u Šadićima kod Foče. Objavio je zbirke poezije Kuća na vodi, Matična knjiga mrtvih i Na jeziku zemlje.
