Kost
Ne plači, mati,
što si samo djelić mene
spustila u kabur.
Mojih sedam kostiju,
dok učiš dovu,
leti
kroz sedam kátā nebesa
…
i smiješi ti se.
Mene su posijali kroz pet masovnih grobnica.
Sada je moje sjeme,
i gore
i dolje.
Poezija je ljudskija od čovjeka
pitomije upija
suze
izbjegličkog djeteta,
jače grli
toplije grije
glasnije urliče
na nepravdu
i ne laže
lažnim biser-riječima
****
Srebrenica – Dubrave 1995.
kada su Srebreničane iz UN zone
pobili
i nepobijene potrpali i uputili prema Dubravama
mojoj maci,
prve noći,
dok je u naručju nosila
osmomjesečno dijete
i trogodišnje za ruku vodila
niko nije dao deku
da se zgriju
zatvarali su vrata od izbjeglica
***
a otac,
kroz šume
trčao da nahrani svoju djecu
napola lud
od hladne zemlje
i krvavog neba
***
2025.
Pobuđe
mati i otac,
na svom parčetu zemlje
konačno završavaju kuću
još samo trebaju odabrati
boju vanjskih zidova
***
Federacija BiH
dok mirno odvajaju parče zamlje
kao da se ništa ne dešava.
Put
Čovjek koji je zalijevao
širine i dubine,
uči da
ponovo
ne vidi.
***
Utočište
istina
sretnih i velikih.
***
Čuo,
osjetio,
odbolovao
tajne mraka
i sjaja.
Plovio istokom i zapadom,
lebdio
mirisao
uzimao,
umjetnost i slova.
Ronio,
rađao,
stvarao,
rastvarao
sebe
i svijet.
***
Slijepi vide sretnije.
***
Progledati možeš,
kada od znanja oslijepiš.
Amela Mustafić (Srebrenica, 1994) pjesnikinja je i profesorica jezika i književnosti. Objavila je tri zbirke pjesama: Umiranje djetinjstva, Umiranje imena i Mostovi i praznine.
