Od trenutka stupanja u ordinaciju onkološke ambulante, dok rukom iza leđa zatvara vrata, pretresao ga je pažljiv pogled mladog doktora. On njegovo ime izgovori kao pitanje i, kad za potvrdu dobi dug treptaj i klimanje glavom, pokaza na praznu stolicu i svu svoju pažnju posveti neredu pred sobom. Dvije ženski nježne, blijede i nejake ruke, energično su prevrtale nalaze, anamneze i stare dijagnoze. Sa rasutih papira prvo se odvojiše ruke. Podigoše se kao za molitvu, zatim se glava uvuče u ramena i tijelo se, zarotiravši stolicu naglo okrenu prema njemu. Onda se, sa visine na koju su uzletjele kao dvije ptice, blago spustiše na koljena. Pogled još jedan trenutak ostade među papirima, ali ga sila okretanja tijela otrgnu da pođe za njim. Krupne i bistre pronicljive oči preseliše se na njega. Nisu treptale, još uvijek su u svojoj dubini pretresale svu silu medicinskih skraćenica i izraza, tražeći najpogodniju misao kojom bi sve pročitano u nju sazdale.
– Vaš vam je doktor, vjerovatno, sve objasnio? – Dalija odmahnu glavom. Otkako je sve ovo počelo, kod “svog doktora” je išao samo po uputnice. – Malo smo zakasnili – reče, preuzimajući dio neke krivice na imaginarnu zajednicu koju je ovog trena zastupao – ali imamo dobre lijekove koji to mogu usporiti. Nažalost, nisu čudotvorni. I živite ovo vrijeme, živite onako kako ste oduvijek željeli, a sve Vam nešto drugo, možda, bilo preče, barem dok se još uvijek relativno dobro osjećate. Kome dugujete nježnost, uzvratite je, kome grubost… ja bih njemu vratio – reče i zašutje.
“Živite ovo vrijeme? Kao da sam do sada bio mrtav i upravo mi saopštavaju da sam oživio – ili je iz onih doktorskih hijeroglifa iščitao da sam se cijelog života samo patio. Patnje se naživio, života se napatio. Šta on to meni hoće reći?”
– Jeste li čitali Vaše nalaze?
On ponovo potvrdno klimnu glavom.
– I sami ste onda razumjeli Vašu bolest?
Sad su se gledali kao dva čovjeka koji ne govore istim jezikom i kroz pogled jedan drugome pronicali u misli. On, priželjkujući da je sve ovo gruba šala i oprostio bi šaljivdžiji, a doktor, tražeći još blažu riječ za grubu istinu. Sumnjao je od onog dana kada su mu bezazleno rekli da se na snimcima nešto vidi i da će uzeti komad tkiva za biopsiju. To njihovo “nešto” tada je u svojoj malenkosti izgledalo preuveličano. Sada sluti, bilo je umanjeno.
– Vidio sam da je nešto negativno i nešto pozitivno i da je pozitivnog više, i samo to.
– Medicina je rijetka nauka u kojoj je dobro biti posve negativan… Vrijeme, sve dolazi s njim, često porani, ponekom, urijetko, i odocni, ali nikoga ne zaboravi. Da vam ne dajem lažnu nadu, rezultati pretraga govore da Vam ga nije ostalo mnogo – reče onkolog, priznavši nemoć nauke i sve svalivši na vrijeme kao jedinog krivca.
Daliji, koji je vrijeme i život poistovjećivao sa stazom čiji je poznati dio pretabanao, a onaj drugi, možda, i duži još čeka njegove korake, pričini se stoglavom aždahom, koja na kraju tog puta proguta svakoga, s jedinom razlikom kojom džadom ide i na koju će glavu ovarisati.
– Koliko? – upita oporo kao da se na pijaci cjenka za nešto što svakako neće kupiti.
– Bog zna.
– Otprilike? – upita i istog trena se pokaja.
– Nekoliko mjeseci, možda, pola godine, već je zahvatio vitalne organe.
Suočen sa smrtnom presudom koja se nad njim uskoro ima izvršiti, sjedio je oduzetog govora i paralisan preko doktorove glave gledao u bjelinu duvara, kao u granicu do koje ima nečega i poslije koje sve postaje ništa. Doktor je, činilo mu se, samo da bi izbjegao mučni razgovor, ponovo ispreturao njegove nalaze i na tastaturi, slovo po slovo kao klin za klinom, zakivao poklopac njegovog sarkofaga.
– Dalija, sačekajte u čekaonici da vam sestra vrati knjižicu i moj nalaz sa preporukom za terapiju. Sestro, prozovite sljedećeg! – reče, cijeneći svoje vrijeme kojeg očito nije imao za rasipanje.
Zaokupljen mislima i pomućenog vida, on se osovi na noge, koje su se nesigurno i primjetno kasneći mehanički poturale između njega i tla. Ne reče ništa – sve je već rečeno, i doviđenja bi izgledalo glupo.
“Nisam valjda očekivao da se rasplače čitajući moju smrtnu presudu? Da se sažali? Nije je on ni napisao, napisana je ko zna kad i sad mi je samo po službenoj dužnosti pročitana. Neko je morao biti telal moga taksirata, Azrailov glasnogovornik. Ovakvih životnih priča on je do sad pročitao, vjerovatno, za jedan roman. Vrijeme? Koje vrijeme? Sve je prošlo, oteklo je kao mutna voda. Sad, kad mi se vidi kraj i smrt mi za vratom odihuje teretli kao steona junica, trebao bih da se njime bavim i brojim ga unazad? Čemu? Kud im dođoh, još bih u neznanju bio sretan, veselio se još ponečemu. Što ima života, to je ono što odživiš ne misleći o smrti. Čim na nju počneš misliti, to više nije život, nego iščekivanje njegovog kraja. Šta je bolje?! Znati da je tu i u grču, prelomivši kao ledenicu praiskonski strah od nje, čekati je ili ne znati, živjeti i umrijeti iznenađen?”
U pokušaju da zatvori vrata za koja je znao da kroz njih više neće proći, iz odrvenjele ruke mu ih osvoji žena ispaćenih, krupnih upalih očiju, sa licem na kojem su gospodarili očaj i podočnjaci. Za sasušenu ruku vodila je starca iz kojeg je izvirala prozirna cjevčica i završavala u polupraznoj graduiranoj vrećici. Sitan kao poljski miš, virio je iz pregoleme crne bunde sa izvezenim crvenim zmajem na leđima. Zmaj je rigao vatru. Vrećica mu se zaplitala u noge i izgledalo je kao da se starac obješenjački igra njome i strpljenjem one ispaćene žene. Izađe u zagušljiv hodnik. Po klupama, poredanim uz oba zida tijesne čekaonice, sa neskrivenom zavišću gledali su ga oni koji čekaju da budu prozvani, vjerovatno, misleći: blago njemu, završio. Pred očima mu ostade odsjaj očaja sa lica one žene i na jedan trenutak potisnu misli koje su ga salijetale, gačući nad njim kao vrane. “Ima i gore, uvijek ima gore – svojom nesrećom unesrećiti svoga.” Pokuša pronaći adekvatan prostor na kojem bi mogao stajati a da nikome ne smeta. Uhvati na leđa masivni potporni stub, nasloni se i iz njega osjeti prijatnu svježinu. Iz toaleta sa ugla hodnika dopirao je otužan vonj dezinficijensa i urina. Pogledom je prelazio po licima ljudi koji su sjedili na klupama ili stajali blizu vrata i šaltera sa kojeg bi, čim klizne u stranu, bilo izgovoreno nečije ime i ponovo bi se treskom zatvarao. Ljudi su očajnim pogledima brusili njihove već uglačane plohe. Neki od njih se i nisu uklapali u sliku ljudi koji čekaju da budu prozvani i zaključi: samo sam ja došao sam, sam na svijet, sam sa njega.
Sestra klepi šalterom i svi pogledi, kao da su nekom nevidljivom vezom vezani za njegov klizni mehanizam, skliznuše u njegovo svijetlo grotlo.
– Dalija Končar! – dreknu sestra, na platformu tresnu knjižicu i ponovo ga zatvori.
Provukavši se između ljudi, uze je i po običaju otvori, želeći da pogleda šta je to doktor napisao. Sjetivši se šta mu je prije nekoliko trenutaka ašićare, rekao, presavi sve načetvoro, zatrpa u džep i krenu lavirintom hodnika u kojima su se tiskali nevoljnici. Na uglu, ispred neke ambulante, naleti na scenu u kojoj je jedan šezdesetogodišnjak galamio na one sa druge strane šaltera: – Evo, ovaj kojeg ste sad prozvali, došao je sat poslije mene! I da je samo on! I ona žena što je upravo završila, došla je nakon mene! – Nije mogao da čuje osobu iza šaltera i namjerno priđe bliže.
– Smirite se, molim vas, gospodinu na uputnici piše hitno – govorio je smiren glas iza šaltera u koji je galamdžija nagurao glavu kao u giljotinu.
“Dobro je, mene makar ne boli, pogledaj šta sve ima. Možda su u mom slučaju doktori pogriješili i čitali tuđe nalaze? Može li se desiti takva greška? Ja zdrav nosim nalaze bolesnog čovjeka, a tamo nekoga ko se previja od bolova, vraćaju s vrata kao zdrava čovjeka?”
– Prvo vi pročitajte šta piše u mojoj knjižici! I u njoj nešto piše, ali vi to ne čitate, nego primate preko veze! – Službenik nešto reče, ali se to ne ču.
“Ljudi se do zadnjeg daha bore za život, za dan duže između neba i zemlje, a ja, šta je to sa mnom? I ovo malo što mi je ostalo živjeću umiranjem. Kako se zove život kad ga živiš čekajući kraj?” Priđe još bliže da mu šta ne promakne i svoju muku na tuđoj odvagne.
– Eto moje knjižice! Šta piše na njoj!? Jel’ lijepo piše!? – Kakofonija ponovo priguši službenika. – Sad lijepo pročitaj, nek ljudi čuju, da ne pomisle kako izmišljam i dramim bez veze! – reče i izvuče glavu iz šalterske rupe. Službenik kroz šalter pročita:
– Kave penicilin!
– Prevedi ti to, mani se tih vaših izraza, svijet će misliti…
– Piše: oprezno sa penicilinom! – reče službenik i zatvori šalter.
Napolju ga dočeka svježina i kao paperje lahak snijeg, koji je nošen sjevercem više letio nego padao, bezobrazno mu se zalijećući u oči. Zakorači na zameteno dvorište kao na stratište, shvativši da su putevi ka nazad iluzija i da nikada nije prestao voljeti snijeg.
“Kad ti se u jednom životnom trenutku pojave i druga vrata – ona što te otvorena čekaju otkako si na ova prva ušao i zahlupio ih opčinjen šarenom ponudom boja, mirisa, užitka i snova o sopstvenoj bitnosti, zaboraviš da si na njih ušao samo da bi na ova druga mogao izaći. Okreneš se i pokušaš ih dohvatiti ne bi li u sjenkama prošlosti na trenutak zaboravio dokle si niz put životne nevidjelice zabasao. Znaš da su blizu, tek su malo dalje od ovih koja čekaju da kroz njih izađeš, a ne vide se. Mlatiš uprazno kao davljenik po vodi, dok ne shvatiš, da te se od rođenja do smrti ništa ne pita, a sve te se tiče, čak i vlastito začeće i konačno smrt. Ništa nisi birao, a sve se u tvoj odabir upisalo… Od nečega valja i umrijeti, nije nam dato da biramo, nego prihvatamo činjenice pa – bori se ili predaj. I jedno i drugo na kraju padne na isto. Kako sad ovo saopštiti porodici? Ako kažem, živjet će u iščekivanju zajedno sa mnom? Hoće li mi zbog toga biti lakše? Neznanje je blagoslov. Šutjet ću. Neću da teret vlastitog usuda čitam iz njihovih očiju.”
Na trotoaru, gdje se i pored znaka zabrane parkiraju svi koji dolaze u bolnicu, jer nemaju gdje, u mećavi, snijegom okovana vozila izgledala su kao zameteni stećci pored puta. Oko njegovog hoda policajac i, obišavši pun krug, očisti snijeg na lijevom ćošku vjetrobrana, pod brisač zaturi kaznu kao epitaf i odgega do sljedećeg vozila. On ispod brisača izvuče vlažan papir i, ne pogledavši ga, zgužva i baci iza leđa. Podlakticom u jednom zamahu zgrnu snijeg sa vjetrobrana, sjede i zalupi vratima. Blijedorumenom grudvom papira, kao tuberkuloznim ispljuvkom na snijegu, poigra se vjetar, noseći ga oko znaka zabrane parkiranja. ■
Fajko Kadrić (1965) rođen je u Skugrićima kod Vlasenice. Autor je proznih zbirki Ko još pjeva dok umire (2014) i Ordijski mujezin (2016) te romana Protokol posrnulih (2017), Šta su meni ptice (kazivanja Ekrema Redžića) (2022) i Udovičke zemlje (2019).
