Piše: Ermina RAMADANOVIĆ
Izvor: Bosna.hr
Prošle je godine objavljena prva od predviđenih triju knjiga jednoga od najuglednijih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih jezikoslovaca, prof. dr. Ismaila Palića, Gramatika bosanskoga jezika, Sintaksa, knjiga 1, a netom je iz tiska izišao i svjetlost dana ugledao i njezin drugi svezak. Dakle, druga je knjiga izišla točno četvrtinu stoljeća nakon prvoga izdanja Gramatike bosanskoga jezika iz 2000. godine, prve gramatike bosanskoga jezika u samostalnoj Bosni i Hercegovini, gramatike u kojoj je Ismail Palić, uz rah. akademike prof. Jahića i prof. Halilovića, bio jednim od autora i to, naravno, poglavlja koje govori o sintaksi, odnosno o rečenici kao temeljnoj sintaktičkoj jedinici i njezinim dijelovima.
Dakle, u svojem je višegodišnjem znanstvenom radu Palić već pokazao iznimnu posvećenost gramatici kao znanstvenoj disciplini, a u njezinu okrilju i sintaksi, stoga ove dosadašnje dvije knjige, na ukupno 996 stranica, ne samo da dopunjuju gramatiku bosanskoga jezika općenito nego donose nov pogled na gramatički opis kao takav. One su i sinteza dosadašnjih znanja, ali i sustavno propitivanje teorijskih osnova na kojima se ti opisi grade. Palićeve knjige počivaju na znanstvenim temeljima i uspostavljaju dijalog s modernim sintaktičkim teorijama, pri čemu on, svjestan postojećih pristupa, razvija vlastiti analitički sustav koji omogućuje znatno precizniji opis i razradu složenih sintaktičkih odnosa.
Sintaksi pristupa i metodološki i teorijski iz okvira gramatike fraznih struktura, pri čemu spaja tradicijsku gramatiku, ukorijenjenu u južnoslavističkoj tradiciji, s modernim lingvističkim teorijama. U obzir uzima funkcionalnu gramatiku, gramatiku zavisnosti, kognitivnolingvističke pristupe te gramatiku uloge i referencija, koje prilagođava i primjenjuje na strukturu bosanskoga jezika. Na taj način razmatra ne samo formalne odnose među riječima i rečeničnim dijelovima nego i njihove značenjske te komunikacijske funkcije koje su u tradicijskim gramatikama često bile zanemarene.
Dakle, pred nama je iznimno djelo koje nije samo vrhunski lingvistički doprinos, nego i važan korak u razumijevanju složenih jezičnih pojava što čine osnovu naše svakodnevne komunikacije – djelo posvećeno raščlambi sintaktičkih struktura bosanskoga jezika. Palićeva je metodologija usmjerena na sustavnu i preciznu analizu svakoga aspekta sintakse, od osnovnih gramatičkih kategorija, preko složenijih sintaktičkih struktura, pa sve do međusobne interakcije sintaktičkih jedinica u rečenici. Takav pristup jasno se ogleda i u strukturi njegovih knjiga, koje su tematski i metodološki pomno oblikovane. U metodološkom smislu Palićev je pristup hibridan: deskriptivan kad opisuje jezične pojave u općem jeziku, a normativan kad raspravlja o funkcionalnosti i pravilnosti u okviru standardnoga jezika.
Prof. dr. Ismail Palić (Foto: H. Bulić)
U prvoj knjizi Palić započinje od temeljnih pojmova rečenice, njezinih elemenata i njihovih funkcija, no ubrzo čitatelja uvodi u složenija pitanja rečenične strukture. Objašnjava osnovne sintaktičke kategorije i nazive koje upotrebljava: leksičke (imenice, glagoli, pridjevi, prilozi i prijedlozi), funkcionalne (determinativi, čestice, koordinatori i subordinatori) te sintaktičke fraze, shvaćene kao spojeve najmanje dviju riječi u kojima je jedna dominantna, a druga podređena. U tradicijskoj se gramatici takvi spojevi punoznačnih riječi bez obilježja predikativnosti nazivaju sintagmama, pa sintagme pripadaju frazama, odnosno fraze su šira kategorija koja obuhvaća sintaktički neravnopravne jedinice. Na toj osnovi razlikuju se imenska, glagolska, pridjevska, priložna, prijedložna, determinativna i čestična fraza. Nadalje, Palić u gramatici rabi i naziv klauza i naziv rečenica. Pojam klauze upotrebljava za sintaktičku cjelinu koja se obično sastoji od subjekta i predikata, kad se ona promatra kao dio veće strukture (primjerice složene rečenice ili rečenice s prednukleusom), dok u ostalim slučajevima preferira naziv rečenica.
Jedna je od najvećih vrijednosti Palićeve sintakse upravo njezin višerazinski pristup. Jezik promatra ne samo kao sustav pravila, nego i kao mrežu značenja, komunikacijskih potreba i kulturoloških utjecaja. Za razliku od ranijih normativnih opisa, Palić se uglavnom suzdržava od izravnih jezičnih preporuka, osim kad one proizlaze iz same analize. Njegov je pristup funkcionalan: on ne teži konačnoj i nepromjenjivoj normi, nego pokazuje da je standard živ, dinamičan sustav koji se oblikuje unutar jezika i kroz jezik, a ne izvan njega.
Ova gramatika, u tom smislu, obuhvaća brojne primjere iz svakodnevne jezične prakse, čime se prikazuje jezična stvarnost onakva kakva jest – živa, promjenjiva i višeznačna. Za razliku od tradicijskih gramatika, koje se uglavnom temelje na pravilima i propisima, Palićev je rad pretežno opisnoga karaktera te sustavno razvrstava jezičnu uporabu prema funkciji i kontekstu. Time gramatiku vraća njezinoj osnovnoj svrsi – objašnjavanju i tumačenju jezičnih pojava. Ona, dakle, ne prikazuje samo kako se jezik upotrebljava, nego i zašto se upotrebljava na određeni način.
U tom je kontekstu jasno zašto Palić u svojim poglavljima posebnu pozornost posvećuje i temeljnim pojmovima semantičke i pragmatičke perspektive rečenice, kao što su istinosni uvjeti, propozicija, presupozicija, ilokucijska moć te kontekstualne i konverzacijske implikature. Međutim, kako bi se moglo pristupiti podrobnijem razmatranju rečeničnih tipova i govornih činova koji se njima izražavaju, Palić ponajprije razjašnjava osnovne semantičke i pragmatičke pretpostavke. Razlog tome je taj što rečenični tipovi, kao specifične gramatičke strukture, uspostavljaju jasnu vezu s konkretnim iskazima koji nose određena semantička i komunikacijsko-pragmatička obilježja. Nakon toga detaljno se razmatraju govorni činovi, ilokucijska snaga iskaza, performativna uporaba glagola, perlokucijski učinak te problematika indirektnih govornih činova.
Jednako je vrijedno istaknuti i njegovo jasno razlikovanje opisa jezične norme i stvarne jezične uporabe. U tom ću smislu spomenuti poglavlje o brojivim i nebrojivim imenicama, odnosno o singularia i pluralia tantum. Riječ je, zapravo, o relativno malom broju imenica, budući da većina imenica ima morfološke oblike i jednine i množine. Upravo zato te malobrojne imenice postaju posebno zanimljive za raščlambu. U singularia tantum ubrajaju se dvije skupine imenica: vlastite i zbirne. Potonje predstavljaju znatno složeniju i zanimljiviju kategoriju jer označuju skup istovrsnih pojava ili bića shvaćenih kao jedinstvena cjelina, npr. djeca, braća, lišće, građanstvo. Za njih je karakteristično da neutraliziraju razliku između jednine i množine, pa iako se pojavljuju u jedninskom obliku, njihovo značenje razumijeva mnoštvo. Zbog toga ih se zgodno naziva „jedninskom množinom“ ili „množinskom jedninom“. Većina zbirnih imenica nastaje tvorbom, najčešće dodavanjem sufikasa, dok su one koje ne nastaju tvorbom, nego je riječ o leksičkoj zbirnoj imenici, poput slame, rijetkost. Odnos zbirnih imenica i množinskih oblika odražava razlike u konceptualizaciji, pa imamo relaciju: grane – granje, listovi – lišće, robovi – roblje, građani – građanstvo. U nekim slučajevima ne postoji odgovarajući oblik množine, nego se upotrebljava samo zbirna imenica, pa se tada govori o tzv. „zbirnoj množini“. To vrijedi kod riječi poput braća od brat umjesto *bratovi za množinu ili djeca od dijete umjesto *djeteta. Ipak se, naglašava Palić, u realnoj komunikaciji često javlja potreba za oblikom množine, pa se razvijaju izvedenice poput pilići ili telići, tj. morfološka množina imenica pilić i telić, s tim da je imenica pilić sasvim obična u uporabi, a telić je, napominje Palić, relativno uobičajena, ali se u svijesti govornika ti množinski oblici povezuju s jedninskim oblicima pile i tele, a ne pilić i telić. Svakako valja naglasiti da Palić u tom smislu govori i o standardnojezičnoj, ali i općenito o jezičnoj raslojenosti i čestoći uporabe što je iznimno pohvalno jer uza sve rečeno on napominje da se u organskim jezičnim varijetetima javlja i oblik *brati za množinu od brat, ali i primjerice janjići što bi bila množina od *janjić koja praktično ne postoji. To zapravo ukazuje na činjenicu kako jezični sustav, uz svoju gramatičku logiku, istodobno slijedi i praktične potrebe govornika, a Palić sve to bilježi i opisuje. I imenice pluralia tantum pokazuju zanimljivu osobinu neutralizacije broja, što ih čini sličnima imenicama singularia tantum.
Najpoznatija skupina takvih imenica obuhvaća predmete koji se sastoje od dva jednaka ili veoma slična dijela koja ne mogu funkcionirati odvojeno – tzv. bipartitne imenice. Primjeri su dijelovi tijela (leđa, grudi, pluća), vrsta odjeće (hlače, gaćice, dimije), pomagala (naočale) te različita oruđa i oprema (makaze, škare, kliješta, ljestve, kola). Njihovi dijelovi nemaju samostalnu funkciju, nego djeluju jedino u cjelini. Zbog toga takvi predmeti nemaju jedninski oblik imenice kojim bi se upućivalo na pojedini dio, a ti bi primjeri u nom. jd. glasili: *leđe, *grud, *hlača, *naočala). Zanimljivo je da imenice pluralia tantum koje označavaju odjeću uglavnom obuhvaćaju predmete za donji dio tijela, tj. za noge, dok se odjeća za gornji dio tijela, uključujući i ruke, rjeđe pojavljuje u tom obliku. Razlog tomu leži u konceptualnoj istaknutosti, odnosno dvojnost nogu mnogo je jasnije uočljiva nego dvojnost ruku. Zbirne imenice tako predstavljaju zanimljivu poveznicu između jednine i množine: one nas upućuju na to da jezik ne oblikuje samo gramatička pravila, nego i način na koji konceptualiziramo svijet i mislimo.
Kroz Palićeve knjige učimo pravilnu jezičnu uporabu, ali i način kako o jeziku razmišljati, pa one prerastaju granice gramatičke tradicije i zadobivaju obilježja znanstveno-prosvjetiteljske misije. Ovo je djelo od iznimne važnosti za bosanskohercegovačku i bošnjačku akademsku i društvenu zajednicu jer gramatika je temeljem svakoga jezika, a jezik je više od sredstva komunikacije – on je identitet naroda, društva i svakoga pojedinca. Profesor Palić stvorio je tako djelo od neprocjenjive vrijednosti čije značenje nadilazi okvire same bosnistike. Ono potvrđuje i učvršćuje položaj bosanskoga jezika u zajednici suvremenih jezika.
Sintaksa, knjiga 1 i knjiga 2, iznimno su vrijedna djela za sve one koji žele produbiti razumijevanje jezika kojim govore i u kojemu misle. Posebno se ističe njihova didaktička vrijednost jer je u njima, unatoč visokoj znanstvenoj razini, stil jasan i komunikativan, a primjeri pažljivo odabrani. S obzirom na to da se sintaktičkim temama u bosnistici bavi tek ograničen broj znanstvenika, ovaj projekt ima iznimnu važnost za razvoj jezikoslovne bosnistike. No, vrijednost Palićeve Sintakse ne ograničava se samo na proučavanje bosanskoga jezika: ona je dragocjena i za istraživanje sintakse svih standardnih jezika utemeljenih na štokavskom narječju – hrvatskoga, srpskoga i crnogorskoga. Za razliku od većine gramatičkih priručnika koji su uglavnom normativni ili školsko-pedagoški orijentirani, Palićeva Sintaksa zauzima posebno mjesto jer s jedne je strane riječ o ozbiljnom znanstvenom djelu koje predstavlja vrijedan prinos lingvistici, dok je s druge strane pisana jasno, pregledno i pristupačno. Palić u njoj vješto spaja znanstveno-stručni diskurs s popularno-znanstvenim pristupom, čineći Sintaksu ne samo pouzdanim jezičnim priručnikom, nego i poticajnim štivom. Takva ravnoteža omogućuje da knjiga bude korisna ne samo jezikoslovcima, nego i studentima, nastavnicima, lektorima, filolozima, svim znatiželjnim govornicima te onima koji s ljubavlju i radoznalošću pristupaju jeziku i njegovoj gramatici.
Svakako valja napomenuti da se profesor Palić, oslonjen isključivo na vlastitu intelektualnu snagu, predanost i neumornu marljivost, odvažio napisati trosveščanu gramatiku potpuno sam, bez stručne, institucijske ili financijske potpore te takav pothvat zaslužuje iskreno divljenje i duboko poštovanje.
Palićeva Sintaksa nije samo još jedna gramatika – to je djelo koje spaja znanstvenu temeljitost i didaktičku jasnoću postavljajući nove standarde ne samo u jezikoslovnoj bosnistici, nego i u jezikoslovlju općenito. Iz šire perspektive, Palićev opus svjedoči o sustavnom, temeljitom, dugogodišnjem i predanom radu na opisu, popisu i propisu standardnoga bosanskog jezika te razvoju jezikoslovne bosnistike, ali i o stvaranju djela koja nadilaze okvire jedne discipline, postajući tako trajni prinos kulturnom nasljeđu te most između jezika i identiteta. ■
Pročitajte i tekstove:
Ismail Palić: Bosanskoga će biti dok je njegovih govornika
Ermina Ramadanović viša je znanstvena saradnica na Institutu za hrvatski jezik u Zagrebu.
