(O knjizi Adem-beg Karađozović /prir. Omer Merzić, Sarajevo: Dobra knjiga, 2025/)
Piše: Amir DURANOVIĆ
U eri digitalne preplavljenosti, kada se identitet sve češće traži kroz ekrane, knjige ostaju nezamjenjiv alat za ozbiljno istraživanje prošlosti i razumijevanje vlastitih korijena. Posebno kada se bavi ljudima koji su ostali sačuvani samo u sjećanjima, usmenim predanjima i rijetkim bilješkama. Takav je slučaj s rukopisom koji je nedavno pretočen u knjigu o Ademu Karađozoviću – čovjeku čije ime nije često spominjano, ali čije djelovanje zaslužuje pažnju. Autor uvodne studije i priređivač knjige Omer Merzić odlučio je da se posveti ovoj ličnosti oslanjajući se na ono što je ostalo sačuvano: fragmente iz islamske periodike, usmena predanja derviških krugova te rijetke pisane tragove. Rezultat je djelo koje ne pretendira na potpunost, ali nudi slojevit prikaz jednog života koji je oblikovan duhovnošću, učenjem i tihim djelovanjem. Karađozović je bio derviš u Sarajevu u vremenu kada je takav način života bio sve samo ne jednostavan. Tokom Drugog svjetskog rata i u poraću derviški su redovi bili zvanično zabranjeni, a njihovo djelovanje svedeno na privatne kuće i tihe razgovore. Upravo u tom ambijentu Karađozović je živio, prevodio dijelove klasičnih sufijskih djela, učestvovao u halkama i prenosio znanje koje se nije moglo lahko pronaći u knjigama. Bio je slušalac, pratilac i tihi akter duhovnog života, krećući se u krugovima višejezičnosti i kulturnog prožimanja.
Merzićev pristup je dvostruk: koristi dostupne pisane izvore, ali i razgovore s današnjim pripadnicima derviških zajednica. Na taj način, knjiga ne nudi samo biografiju već i svojevrsnu hagiografiju – spoj stvarnog i duhovnog, historijskog i simboličkog. Karađozović se prikazuje kao čovjek koji je živio vjeru, ali i kao most između različitih kulturnih i jezičkih svjetova. Njegova duhovna biografija, kako je autor naziva, temelji se na sjećanjima, predanjima i rijetkim tekstovima koji su dosada bili rasuti po prigodnim bilješkama, najčešće povodom različitih godišnjica. Knjiga je neujednačena po formi i sadržaju, što je razumljivo s obzirom na oskudno pisano naslijeđe o Karađozoviću. Ipak, priređivač se potrudio prikupiti sve dostupno i ukomponirati u tekst koji, iako atipičan za savremenu historiografiju, uspijeva otvoriti prostor za stručnu raspravu, novu interpretaciju i priznavanje zaboravljenog naslijeđa. U tom smislu, knjiga je dragocjena jer vraća u fokus ličnost koja je do sada bila marginalizirana a koja zaslužuje da bude dio naše kulturne i duhovne historije.
Polazišta uvodne studije su historijska: govori se o porijeklu porodice Karađozović, životu u crnogorskom kontekstu, odnosima s vlastima te o Ademu kao sinu poznatog muftije Murteze ef. Karađozovića. Ademov put vodi ka Sarajevu, gdje se kretao u krugu odabranih ljudi poput Mujage Mehremića i Džemaludina ef. Čauševića. Takav ga je ambijent oblikovao kao duhovnjaka orijentirana ka višim sferama islamskog mišljenja, ali i kao čovjeka koji je konkretno djelovao u očuvanju i približavanju temeljnih sufijskih tekstova. Posebna vrijednost knjige leži u njenoj hrestomatiji: zbirci Karađozovićevih prijevoda ilahija, kasida i poučnih priča. Time se čitatelju nudi ne samo pogled na život jednog čovjeka već i prilika da se upozna s duhovnim bogatstvom koje je oblikovalo generacije muslimana u Bosni i Hercegovini. Merzić je uspio spojiti pisane tragove s usmenim sjećanjima, što daje dodatnu dubinu tekstu i omogućava čitatelju da sagleda Karađozovića iz više uglova.
Za današnje čitatelje, posebno mlađe, ova knjiga može biti početna tačka za dublje razumijevanje derviškog naslijeđa, ali i podsjetnik da su mnogi vrijedni ljudi ostali na marginama historije – sve dok neko ne odluči da ih otrgne od zaborava. Objavljivanje ove knjige nije samo čin pamćenja, već i poziv na novo čitanje prošlosti, na kritičko propitivanje i na otvaranje prostora za nova istraživanja. Karađozovićev se rad, simbolično, nastavlja – kroz stranice koje svjedoče o njegovoj žudnji za znanjem, duhovnošću i tihoj prisutnosti. Stoga ovaj rukopis svakako treba preporučiti ne samo kao izdavački poduhvat već i kao doprinos razumijevanju duhovne historije Bosne i Hercegovine, u kojoj derviši i derviški redovi imaju, i treba da imaju, svoje mjesto. ■
Amir Duranović vanredni je profesor Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
