Piše: Luka BOŠKOVIĆ
Nekad prije se preko putopisa upoznavalo sa svijetom izvan sopstvenog društva, a danas takvu ulogu igraju društvene mreže, travel influenceri i vloggovi. Zašto čitati knjigu o nečijem putovanju kad se može pogledati kratki video na Youtubeu ili pak hodati po Google Street Viewu? Ako nas neki grad ili država zanima, odemo na Wikipediju, klikćemo linkove i čitamo povezane članke. Moglo bi se reći da je takva ekskurzija čak vjerodostojnija od nekog putopisa, pogotovo ako se radi o starim putopisima koji sa današnjim svijetom imaju veze samo po tome da države i narodi nose isto ime.
Upravo to i jeste razlog za čitanje putopisa. Oni više nisu skok u jedan drugi prostor, nego čine i skok u vrijeme. Naravno, još uvijek neko drugo društvo ili kulturu upoznajemo kroz oči druge osobe koja može biti izrazito subjektivna. Ne gledamo kroz prozor, nego kroz obojeno staklo. Treba imati na umu da subjektivnost ne znači proizvoljnost, nego da i ona podrazumijeva određenu dozu objektivnosti. Izbor onoga čemu se putopisac posvetio i interpretacija toga jesu ono što smješta ovaj žanr između umjetničke i naučne književnosti. Posmatranje pojava i njihovo opisivanje naučni je postupak, a pripovijedanje je ono umjetničko. I jedno i drugo je zahtjevno te nije nužno da određeni putopisac maestralno sprovodi u djelo i jedno i drugo. Ovakve stvari treba imati na umu kad se čitaju putopisi i kad se o njima govori. Inače, poneki putopisi pisani su s ideološkim ciljem, a mnogi su zloupotrijebljeni za dokazivanje različitih imperijalističkih ili šovinističkih aspiracija, rasističkih teza i slično. U tim slučajevima, dobro je čitati putopise i da se pronađe porijeklo nekih predrasuda, ali i da se poznaje gradivo kako bi se borilo protiv zloupotrebe. Stakla tuđih naočala talimo u svoj kaleidoskop.
Koliko putopisci mogu imati različit doživljaj jednog društva, pa makar tri četvrtine stoljeća dijelilo vrijeme tih dvaju putopisaca, govori nam “Bosna ponosna”. To je u tradiciji narodne poezije izraz korišten za Bosnu, a na njega se osvrću dva putopisca: Sakari Pälsi i Aleksandar Fjodorovič Giljferding. Fincu Sakariju taj se izraz toliko svidio i smatrao ga je dovoljno adekvatnim da je svoj putopis nazvao “Bosna ponosna”, ali Rus Giljferding je odmah pri početku izrazio čuđenje po čemu se iko u Bosni može ponositi bilo čime. Umjesto da nam bude drago ili da se osjećamo uvrijeđeno, mnogo je korisnije pročitati njihove putopise i vidjeti kako su naši preci živjeli, sviđalo nam se to danas ili ne, sviđao nam se način opisivanja ili ne. Pälsi je Bosnu posjetio tokom perioda Kraljevine Jugoslavije, a Giljferding je bio prvi ruski konzul, izabran 1856. godine. Oni su prolazili istim geografskim prostorom, ali nisu opisivali istu Bosnu.
Obojica su bili na misiji. Giljferding je proučavao ovaj dio Osmanskog Carstva i iz ličnih naučnih inspiracija u lingvistici i folkloristici, ali i za mogućnosti političkog djelovanja Ruskog Carstva. Pälsi je došao da nabavi narodnu nošnju južnih Slavena, vjerovatno za Nacionalni muzej Finske, gdje je bio zaposlen kao arheolog. Rus je iz Bosne i Hercegovine odnio mnogo pravoslavnih rukopisa, a Finac odjeću koja se prestala nositi. Inače je pisao putopise sa svojih putovanja, uključujući i knjigu o Srbiji, Mađarskoj i Sardiniji. Ovdje se može kratko prokomentirati da društvene nauke imaju blizak odnos s politikom pa je pitanje proučavanja i njihovog čitanja pitanje koliko je nauka utjecala na politiku, a koliko politika na nauku.
Čitanjem putopisa, a pogotovo putopisa svoga geografskog prostora, može se razviti osjećaj za to. Drugačije se grad vidi kad se jednog dana odluči njime prohodati kao turist, a ne kao neko ko ide na posao i kući. Primijeti se ono pored čega se inače samo prođe. Stranim očima može biti neobično i značajno nešto što je nama samo uobičajeno. Giljferding se u svoje vrijeme čudio koliko ljudi u Bosni snijeg doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju, a ne kao vrijeme igre i sankanja. Pälsiju je bilo neobično kako u Sarajevu gazda kafane ostavi kasu nekom gostu na čuvanje kad mora negdje na brzinu otići. Rus je bio iznenađen kako na upit o narodnosti, pojedinci odgovaraju imenom vjere. Finac je žene u narodnoj nošnji na zagrebačkoj pijaci doživio kao znak zaostalosti.
Možemo ih osuđivati ili hvaliti jednog, drugog ili obojicu. Možemo biti fascinirani time da smo jednom finskom arheologu zapali za oko onoliko koliko je on tada bio fasciniran da je rijetko ko čuo za Finsku, a možemo biti i razočarani politikom imperijalnih sila onoliko koliko je ruski lingvist bio razočaran nedostatkom volje da se narodi opismene i obrazuju. No, mentalne je kapacitete bolje koristiti da pokupimo fragmente iz naše prošlosti i da ih proučimo. Možemo ih sastaviti ako se radi o nečemu što bi nam uljepšalo svakodnevicu, a možemo ih uokviriti i postaviti kao upozorenje ako su greške koje još uvijek ponavljamo. Mogućnosti su velike, ali ne postoje dokle god ti fragmenti skupljaju prašinu na nekoj polici, zaboravljeni. ■
Luka Bošković (Sarajevo, 1997) bakaleurat je komparativne književnosti i informacijskih nauka. Trenutno je student drugog ciklusa na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i studentski volonter u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje.
