Piše: Luka BOŠKOVIĆ
Nije javna tajna da su u našoj kulturi značajne ličnosti svedene na zvučno ime koje javno poštujemo, ne toliko da razumijemo kompleksne ličnosti i djela koliko da za sebe kažemo koliko smo mi pametni, kulturni, obrazovani ili načitani. A u međuvremenu, mnogo knjiga ostane nepročitano ili gurnuto u zaborav. Ili, pak, u nekom obliku krajnje arogancije, sadržaj se odbacuje kao nešto nebitno, jer je bitno samo malo onoga što znamo. Ruci koja je držala samo trnje, latice su samo za one tašte.
Suvišno je možda preteška riječ, ali o Andriću je teško reći nešto novo. Možda reći nešto novo nije ni toliko bitno koliko reći da ima nešto staro što većini ljudi dođe kao nešto novo. Takva knjiga se zove “Sa Ivom Andrićem” Ljube Jandrića. U njoj je Andrić drugačiji od onoga kako je upamćen, od monumenta suprotstavljenih ideologija koje koplja lome preko njegove tišine. U ovoj knjizi progovara Andrićev šapat.
Ljubo Jandrić (1934–1990) bio je pisac i kulturni radnik. Andrića je upoznao kao zaposlenik Republičkog sekreterijata za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Ubrzo je postao Andrićeva “veza” s Bosnom jer je Andrić novac od Nobelove nagrade u više navrata donirao za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini te se zanimao za rad i razvoj Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu. Ugledajući se na Goetheovog Eckermanna, Jandrić je uspio navesti Andrića da mu dozvoli da zapisuje razgovore s njim, uz obećanje da ih neće objaviti dok bude živ. Nobelovac nije prakticirao biti otvoren i iskren u javnim nastupima, uvijek govoreći na način da se nikome ne zamjeri, uvijek zabrinut za imidž. Jandrić je uspio sačuvati otvorenijeg i iskrenijeg Andrića u svojim bilješkama nastalim u druženju i razgovorima od 1968. godine do Andrićeve smrti 1975. godine.
Osim što se može pročitati kako je Andrić pratio košarku na TV-u, možemo se upoznati i s naslovima i piscima koje je čitao. Ljubo Jandrić je u to vrijeme pisao roman “Jasenovac”, ambiciozan poduhvat čije je zahtjevnosti i sam bio svjestan, pa je u susretima Andriću davao rukopis i zauzvrat dobivao savjete i preporuke za čitanje. Andrićevi savjeti za pisanje nisu bili direktne intervencije koliko prepoznavanje koje knjige mogu pomoći u razrješenju dilema. Da je Jandrić slušao savjete, vidi se po tome što se preporučeni pisci i njihove knjige mogu prepoznati u epigrafima poglavlja romana “Jasenovac”. Među njima su i pisci koji danas kod nas nisu upamćeni, kao što su švedski pisac Eyvind Johnson ili francuski pisac Roger Martin du Gar.
U mojim je bilješkama za vremena s manje obaveza ostavljena “preporuka” od Jandrića i Andrića za roman “Pod vulkanom” Malcolma Lowrya. Nekad u budućnosti iz knjige “Sa Ivom Andrićem” može se izvući čitalački spisak Andrićevih preporuka. Za sada je ovo dovoljno. Već je u tekstu koji je preporuka za čitanje jedne knjige – preporučeno šest. ■
Luka Bošković (Sarajevo, 1997) bakaleurat je komparativne književnosti i informacijskih nauka. Trenutno je student drugog ciklusa na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i studentski volonter u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje.





