(O knjizi Prolegomena za temeljno pojmovlje opće pedagogije Edine Nikšić-Rebihić i Zvonimira Komara /Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu; Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2024/)
Piše: akademik Rešid HAFIZOVIĆ
U tekstu pod naslovom Prolegomena za temeljno pojmovlje opće pedagogije autori svoju pozornost najprije usredsređuju na pedagogijski pojmovni sistem u čijem središtu stoji čovjek kao jedinka, temelj društva i krunski egzistent u makrokozmosu, potencijalno ukrašen neizrecivim i bespremačnim epistemičnim dizajnom u vlastitoj iskonskoj prirodi (fitra / natura primordialis). Temeljna je životna zadaća te jedinke da sve svoje ontološke, a osobito epistemične potencijalitete, zasađene u njegovoj primordijalnoj prirodi, prevede u aktualitete vlastita svakodnevnog života.
U povijesti ljudskoga roda i u sveukupnom iskustvu ljudske civilizacije ne postoji bolji put i način duhovnog uspravljanja, narastanja i dozrijevanja ljudske jedinke osim kroz odgojno-obrazovni proces koji je za svaku razumnu ljudsku jedinku cjeloživotan i neminovan. Odgojno-obrazovni proces započinje u ranoj fazi čovjekova života i traje kao njegova cjeloživotna zadanost sve dok čovjek diše u životu na ovome svijetu. To je, uostalom, posve razvidno i iz ključnog vokabulara koji autori teorijski razvijaju kroz sadržaj prvog dijela ove svoje knjige. Bez elementarnog pedagogijskog vokabulara koji autori sustavno razvijaju iznutra same pedagogijske znanosti i dosljedno razviđaju, teško bi bilo uopće prispjeti svijesti o tome šta je to što ono pedagogijsko čini pedagogijskim, a naročito bi bilo teško uspostaviti pedagogijski pogled i konstituirati relevantno pedagoško iskustvo kao takvo. Bez svega netom rečenog bilo bi teško stvoriti bilo koju vrstu predujma za osposobljavanje i oslobađanje pojedinca za kritičku i kreativnu vremenitu i inu interakciju s postojećom društvenom zbiljom i onim što ona u sebi nosi. Bez ovako razvijene ljudske jedinke u društvu iz čije se suštinske ontološko-epistemološke prirode jedino i izvodi legitimnost odgoja i obrazovanja, sam odgoj i obrazovanje kao cjeloživotni procesi koji određuju život svakog pojedinačnog ljudskog mikrokozmosa, čiji potencijalni epistemični dizajn u njemu kroz odgoj i obrazovanje mora biti sustavno razvijan i izvođen iz stanja in potentia u stanje in actu, u pitanje bi bili dovedeni i odgoj i obrazovanje kao takvi, a s njima bi u pitanje bio doveden i suodnos odgajanika i odgajatelja, odgojivosti i obrazovljivosti, pedagoški odnos, pedagoški takt i odgojna nastava. Pedagoški odnos, kakav omogućuju odgoj / obrazovljivost i obrazovanje, do te je mjere nužan da bez njega nije moguće praktično konstituiranje pedagogije kao znanosti i kao posebne vrste spoznajne kulture koja se gradi na suodnosu odgajatelja i odgajanika, s jedne, i na predmetnim sadržajima iz svijeta, s druge strane.
Pedagogija kao autonomna znanost, koja ne odgovara ničemu izvan sebe, osim što određuje ideju čovjeka, ne bi raspolagala vlastitim pedagoškim pojmovima ukoliko bi ih posuđivala iz nekih drugih znanstvenih sfera i ukoliko njeni osnovni pojmovi u vlastitom polazištu i razumijevanju ne bi bili usredotočeni na čovjeka kao ideju i, u konačnici, kao realizirani mikrokozmički personalitet slojevan u svojoj sukusiranoj egzistenciji do te mjere da odjedared jeste jedinka i cijeli ljudski rod. Toga su posve svjesni autori ove studije i takvoj su vrsti svijesti sustavno i dosljedno posvećeni kroz cijeli tekst.
U pedagoškoj znanosti čovjek je neiscrpni resurs koji ova znanost pojedinačno razviđa kao odgajatelja i odgajanika, potom ga stavlja u suodnos odgajatelj – odgajanik i taj suodnos provodi kroz neiscrpnu dijalektiku temeljnih pedagogijskih pojmova unutar samog pedagogijskog sustava. Rečena dijalektika temeljnih pedagogijskih pojmova jedino može do tančina iskristalizirati čovjekovu suštinsku narav kao narav krunskog stvorenja u makrokozmosu, bića koje jest biće slobode i sloboda sama, biće mišljenja, biće pera, tinte i knjige, ali i biće zaborava, koje se stalno mora vraćati iskonskom sjećanju na sebe i na svjetove u sebi i oko sebe kroz proces cjeloživotnog odgajanja i obrazovanja. Svaki pojedinačni ljudski mikrokozmos, kao subjekt i objekt odgojno-obrazovnog procesa, ostaje biti trajno otvoren kao svojevrsna spoznajna perspektiva, kako u vlastitoj odgojno-obrazovnoj, podjednako tako i u povijesnoj otvorenosti.
U svojoj ontološkoj / protežnoj dimenziji (wujūdī) svaki ljudski mikrokozmos nudi tek čiste i otvorene potencijalitete (mumkināt), dok u svojoj epistemološkoj (’ilmī), etičko-moralnoj (adabī-khuluqī) i kulturno-civilizacijskoj dimenziji (thaqafī) on nudi beskrajne perspektive vlastitog samo/ozbiljenja (tahqīq) na način nepretrgnutog aktivnog i kreativnog samo/narastanja, i to ne kao samo privatnog već i kao, i prije svega kao općedruštvenog dobra, jer je on u vlastitom samo/narastanju ovisan, pored ostalog, i o vlastitom socijalnom okruženju. No, ta ovisnost ne ugražava njegovu vlastitu slobodu, nego je usmjerava kroz čovjekovu sposobnost slobodnog izbora i odgovornosti prema sebi, drugima i okolini ka najljepšim krajnjim svrhama slobode koja je samosvjesna i odgovorna, a samim tim i ka najraskošnijim svrhama odgoja i obrazovanja. Takovrsno usmjeravanje čovjeka kao odgajanika jedino ga vodi i dovodi do razvitka autentične ličnosti s dostojanstvom koje nije žrtva bilo koje vrste prisile u odgoju i obrazovanju, ili u samome pedagoškom suodnosu odgajatelj – odgajani, koji zadire u područje istinske pedagoške prakse, koja je uvijek otvorena za nova dograđivanja. To su autori ove studije dostatno naglasili već u njenom prvome dijelu, i svaki segment njenog sadržaja interpretativno su posvijestili do detalja, kako unutar relevantnog bibliografskog obzorja, jednako tako i u preciznoj i prefinjenoj filozofskoj naraciji koja nadire iznutra same pedagoške znanosti.
U drugom dijelu studije autori usmjeravaju svoju pozornost na krunske pedagogijske pojmove iz orijentalno-islamske filozofijske i pedagogijske perspektive. Riječ je o pojmovima Adab, Ta’dīb, Tarbiya, Ta’līm i ’Ilm. U kulturno-civilizacijskom kontekstu islamske vjerujuće i misleće kulture rečeni pojmovi uvijek stoje u tijesnom uzajamnom suodnosu, makar u svom semantičkom polju svaki od njih nosi predokus onog pedagoškog i odgojno-obrazovnog, s jedne, i onog kognitivnog / epistemološkog i moralno-etičkog, s druge strane. Koliko god je u iskonskoj prirodi svakog ljudskog bića tijesno uzajamno povezana njegova ontološka i epistemična dimenzija, u tolikoj su istoj mjeri, s druge strane, međusobno povezane odgojno- obrazovne, u prvome redu kognitivne i moralno-etične vrijednosti, koje počivaju u samome temelju orijentalno-islamske filozofije odgoja i obrazovanja. Ondje primarni odgoj, koji započinje u roditeljskom okruženju svakog djeteta, čim se rodi, predstavlja smještanje djeteta u kontekst kulturno-civilizacijskih vrijednosti kojemu to dijete pripada činom rađanja i činom primanja vlastitoga imena, po kojemu će ga u društvenoj zajednici dozivati, ali i na Dan ustajanja na život vječni, kako veli pečatni Poslanik islama. S druge strane, ime koje dijete prima (’aqīqa) unutar orijentalno-islamske filozofije odgoja i obrazovanja svojim semantičkim poljem mora u nerazmrsiv čvor povezivati ontološko-epistemične vrijednosti iskonske primordijalne prirode (fitra), s kojom je došlo na ovaj svijet, s kulturno-civilizacijskim vrijednostima u čiji se kontekst polagano uključuje kroz odgojno-obrazovni proces.
Civilizacijske vrijednosti orijentalno-islamske filozofije odgoja i obrazovanja u sebi smiruje sami pojam Adab, dok kulturne i duhovne vrijednosti iste te filozofije u sebi smiruje pojam Khuluq (ćud), koji se izričito ne spominje u tekstu knjige, premda se ovdje-ondje implicira, a to je pojam koji prvenstveno podrazumijeva njegovanje i uljuđivanje iskonske prirode odgajanika (Ta’dīb) kroz njegov odgoj, obrazovanje, etiku, moral i svakidašnje ophođenje u društvu. Pošto su temeljne vrijednosti Adaba i Khuluqa po definiciji univerzalne, stoga kada se one kao takve utkaju u samu ćud djeteta-odgajanika kroz njegov odgojno-obrazovni proces, onda to dijete postaje kozmopolitskim bićem, građaninom svijeta, bez obzira gdje je rođeno i od kakvih je roditelja doneseno na ovaj svijet.
Za razliku od pojma Ta’dīb, koji podrazumijeva prvobitni odgoj / obrazovanje u roditeljskom domu i u predškolskim i ranoškolskim / osnovnim odgojno-obrazovnim institucijama, pojam Tarbiya podrazumijeva odgojno-obrazovni proces djeteta na višim kognitivnim razinama i unutar viših akademskih odgojno-obrazovnih institucija. Riječ je o profesionalnom uspravljanju i narastanju unutar polja odgojne i obrazovne kulture koja konkretnije određuje buduću profesionalnu posvećenost i cjeloživotno pozvanje jednog djeteta ili odgajanika. Koliko god je važno stručno / znanstveno uspravljanje i narastanje jednog djeteta na višim akademskim razinama, podjednako tako je važno da njegova odgojna i obrazovna kultura bude temeljito protkana vrijednostima etike i morala, kao svojevrsne cjeloživotne ‘dogmatike’ svakog budućeg profesionalnog i akademskog profila ljudske osobe. To je ono što podrazumijeva pojam Tarbija u orijentalno-islamskoj filozofiji odgoja i obrazovanja, a što su autori ove studije znalački uvidjeli i teorijski punovažno obrazložili, čak u jednom širem epistemološkom okviru kakav pretpostavlja historija islamske filozofije, teologije i sufijske književnosti.
Detalj s promocije knjige Prolegomena za temeljno pojmovlje opće pedagogije u Zagrebu (izvor fotografije: E. Nikšić-Rebihić)
Proces obrazovanja i uvođenja djeteta u sustavnu i obuhvatniju spoznajnu kulturu (Ta’līm) cjeloživotna je zadaća čovjeka, muškarca i žene dotičnog kulturno-civilizacijskog kruga, a znanje (’Ilm), kao krajnji rezultat cjeloživotnog odgojno-obrazovnog procesa unutar orijentalno-islamske filozofije odgoja i obrazovanja, univerzalna je vrijednost koju je Bog učinio krajnjom svrhom cjelokupnoga stvaranja i zalogom opstanka i preživljavanja ljudskoga roda. Stoga znanje koje se usvaja unutar bilo kojeg polja spoznajne kulture, sukladno standardima orijentalno-islamske filozofije odgoja i obrazovanja, mora biti oplemenjeno vrijednostima etike i morala, kako bi bilo odgovorno, plemenito i svrsishodno znanje, dok osoba koja ga usvaja mora biti cjeloživotno izložena najboljim utjecajima takovrsne spoznajne kulture, jer rukama odgojene i obrazovane osobe Bog prepušta sudbinu svijeta i ljudskoga roda. No, prije nego se pobrine za sudbinu svijeta i ljudske civilizacije, odgojena i obrazovana osoba, kao odgajatelj i kao odgajanik, unutar orijentalno-islamskog kulturno-civilizacijskog kruga mora biti sama temeljito odgojena i obrazovana, to jest svjetlo znanja i duhovne vrline i krijeposti etike i morala moraju temeljito prodahnuti i preoblikovati njenu dušu i cijeli njen personalitet.
Čovjekova duša (nafs) je naime vladarica svakog pojedinačnog ljudskog mikrokozmosa (insān), a njene krunske kognitivne odlike: intelekt (’aql), duhovno srce (fuād), duh (rūh) i stvaralačka imaginacija (khayāl) moraju biti do te mjere epistemično i moralno-etički odnjegovani i ozbiljeni kako bi mogli osigurati duši-vladarici da privede ćud svakog pojedinačnog ljudskog bića njegovoj punini, a njegovu iskonsku, primordijalnu prirodu (fitra) idealu savršena čovjeka (insān kāmil). Koliko god je važno ljudskom intelektu, kao potencijalnom “interpretativnom vjerovjesniku” ljudskog personaliteta, svaki dan darivati svjetlo punovažnog znanja, jednako tako je važno dušu nakrcavati duhovnim vrlinama, duhovno srce intuitivnim i transcendentnim spoznajama, duh moralnim krijepostima i stvaralačku imaginaciju punovažnim interpretativnim pronicanjima u svaku vrstu spoznaje, uključujući i onu koju nam, pokatkad, nudi “jezik” istinskih snoviđenja (ru’yā). Autori ove studije, koja je po svome suštinskom karakteru naučna studija sa svim elementima naučnog djela, nisu samo teorijski punovažno posložili sve krunske pojmove koji cirkuliraju unutar sadržinskog organona pedagogijske znanosti, s jedne, i vjerujuće i misleće tradicije orijentalno-islamske filozofije odgoja i obrazovanja, s druge strane, nego su i semantičko polje dotičnih pojmova dostatno hermeneutički osvijetlili u kontekstu pedagoške znanosti kao takve. Stoga će biti veoma važno ovu njihovu naučnu studiju staviti što hitnije ne samo pred sud ovdašnje naučne i stručne javnosti nego i pred širu kulturnu javnost kojoj ovaj tekst toliko toga dobroga može ponuditi. ■
Rešid Hafizović je profesor emeritus Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Član je Iranske akademije nauka i Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
