Piše: Mirsad KUNIĆ
Trebalo bi odmah na početku razjasniti ko je Smajkanov. Nije prvi put, vjerovatno ni posljednji, da se roman nazove po glavnom liku, ali je posebnost ovoga naslova u tome što to nije ime nego nadimak izveden iz očevog imena. Opravdanost naslovljavanja romana nadimkom, a ne imenom vidjet će se u Smajkanovoj stalnoj potrebi za prepoznavanjem oca u sebi i sebe u odsutnom ocu. Smajkanov ne samo da prihvata takav nadimak nego je duboko svjestan važnosti sjećanja na oca, kroz oca i na ostale pretke u trenucima borbe za opstanak, kada gubi najbliže – majku, sina, brata, ženu… Stoga, već na ovom mjestu možemo zaključiti da je ovo roman o sjećanju i pamćenju kao o izvedenim i sekundarnim načinima (sekundarni samo zato što su tako egzistencijalno postavljeni) borbe za opstanak. Smajkanov kao lik, a zapravo, preko njega i njegov pripovjedač Fajko Kadrić, kao da uviđa simboličku i suštinsku važnost figure oca ne samo u junakovom odrastanju nego i u širem društvenom i kulturnom kontekstu, koji kontekst je sve učinio da se otac isključi i iz porodičnog a time i društvenog života – što se vidi u današnjem nesnalaženju i konfuziji očeva koji se pokušavaju uključivati u različite sfere života. O odsutnim očevima svjedoče brojne epske, lirske i lirsko-epske pjesme iz bošnjačke usmene tradicije, ali to je posebna tema.
Ovo je, također, i roman o jedanaest dana jula 1995. godine, radnja romana se odvija na prostoru od Srebrenice do Ženeve, na putu borbe za Srebrenicu i putu spasa srebreničkih civila i boraca koji su ih vodili i branili. Imali smo dosad i književnih (romana, pripovjedaka, drama, pjesama…) i neknjiževnih (memoari preživjelih svjedoka) djela o srebreničkom stradanju, pa i šire, o podrinjskom stradanju u agresivnom ratu protiv Bosne od 1992. do 1995. godine. Naravno, brojna su djela, slične ili iste teme, nastajala kao potreba da se na bilo koji način opiše stradanje Bošnjaka i drugih naroda i građana i na drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Roman Smajkanov tematizira središnji narativ ukupnog stradanja Bošnjaka Srebrenice i Podrinja, pri čemu ne želimo ni na koji način umanjivati važnost i težinu bola ni na jednom rubu. Naprosto, historijska je činjenica da bi broj ubijenih bio znatno veći da nije bilo ovog organiziranog proboja do slobodne teritorije. Poznata je sudbina i broj onih koji su vjerovali na riječ četnicima i komandi holandskog bataljona…
U ovom pokušaju interpretacije pošli smo od naslova i dokumentiranih činjenica zbog toga što je i sam roman čvrsto utemeljen u činjeničnu zbilju, što, nadalje, neminovno povlači za sobom vječito pitanje odnosa između književnosti i zbilje. Dosadašnji pokušaji razumijevanja ovoga odnosa svodili su se uglavnom na dva zaključka – da između zbilje i književnosti ne postoji znak jednakosti ni u slučajevima prividnog preklapanja, kao u historijskom romanu, naprimjer, i da književnost ni u tom ni u bilo kojem drugom slučaju nije puki odraz zbilje, ali da, istovremeno, ne može postojati niti opstati bez te i takve zbilje. U čitanju i razumijevanju romana Smajkanov podjednako legitimno mogu učestvovati oni čitaoci koji budu željeli prepoznati sebe i svoje, koji su i sami izravno ili posredno preko svojih bližih ili daljih srodnika i poznanika bili uvučeni u te događaje, zatim oni koji nisu obuhvaćeni ali ih se itekako tiče (u šta spada i autor ovih redaka), oni koji ničim nisu vezani za opisane događaje i ličnosti, ali žele ostvariti uvid u ono što se već planetarno naziva Genocidom u Srebrenici i, na koncu, oni koji naprosto žele uživati u izuzetno vještom pripovijedanju Kadrićevog pripovjedača. Ovim suptilnim slojevitim kodiranjem autor Fajko Kadrić prepoznaje i uvažava sve četiri kategorije mogućih čitalaca, podjednako mu je stalo do onoga (uvjetno ćemo ga nazvati nevještim) čitaoca koji se zadovoljava prepoznavanjem sebe u priči, na jednoj strani, kao i do onoga (uvjetno ćemo ga nazvati vještim) koji jednostavno uživa u suptilno brušenom pripovijedanju i traga za mogućim teorijskim implikacijama. Ovdje vrijedi istaknuti činjenicu da su na vrijednosnoj skali autoru romana, kao i autoru ovih redaka, podjednako važne sve pobrojane kategorije čitalaca. Osim, možda, onima koji nisu ni navedeni, a koji su sami sebe isključili i koji uživaju u samoproglašenoj poziciji kanonizatora, lišavajući se izazova da dođu u doticaj s književnošću ruba i s onim šta je danas najbolja književnost u Bosni. Ova tema zaslužuje posebnu eksplikaciju, ali nekada i negdje drugo.
Fajko Kadrić je pisac i pripovjedač ruba, ruba kao prostora uz granicu i oko nje, ali i ruba kao kulturološko-identitarne kategorije; on je pisac Podrinja u istoj mjeri kao što se za Kulenovića može kazati da je pisac Krajine, ili, još i više, kao što se za Derviša Sušića može kazati da je pisac Podrinja i Bosne. Stoljećima je Bosna prepoznavana kao prostor ruba velikih carevina i malih kraljevina, kao polje ukrštanja i susretanja, sa centrima u Carigradu, Beču ili Beogradu, a danas je Bosna postala svoj prostor sa svojim centrom i svojim rubovima. U književnim tokovima Sarajevo je danas centar uljuljkan u koncentriranu moć lišen osjećaja za važnost bosanskog ruba ne samo u književnoj produkciji.
S takvog književnog ruba dolazi ovaj pisac, donoseći u svome pisanju svježinu i dinamiku kakvom se centar ne može pohvaliti. O kakvoj se književnoj dinamici radi najbolje svjedoče upravo Kadrićevi romani objavljivani u posljednjih desetak godina: Protokol posrnulih (2017), Udovičke zemlje (2019) i Šta su meni ptice (2022). Iako tematski raznovrsni – od opominjućih stranica o moralnim posrtanjima uoči rata, koja neminovno nagovještavaju zlo, preko traumatičnog bijega u srednjovjekovnu prošlost Bosne pa sve do suočavanja i uranjanja u ponore zla koje je pogodilo i samog autora – sve njih povezuje snažan i autentičan pripovjedački glas kakav odavno nismo imali. S aspekta psihologije autora, prva dva romana jesu neka vrsta kruženja oko traumatičnog čvorišta, dok je s trećim, vjerovatno ohrabren prijemom i pohvalama na račun prethodna dva, autor definitivno odlučio uhvatiti se u koštac s najvećom ranom, ličnom i kolektivnom, koju je nosio u sebi. Uvjetno kazano, roman Šta su meni ptice rubna je podrinjska priča o ceranskim kuririma koji nisu prihvatali da budu zatvoreni u smrtonosnom obruču, ali s opetovanim vraćanjem u isti taj obruč do konačnog prelaska u Srebrenicu i dalje na slobodnu teritoriju.
Romanom Smajkanov Kadrić se drži centralne teme, probojem i izlaskom na slobodnu teritoriju u mjesecu julu 1995. godine, između nekoliko dokazanih boraca on bira Smajkanova kao junaka s kojim se poistovjećuje i koji može ponijeti teret odgovornosti. Premda se sam junak stalno preispituje da li može i čime je zaslužio to povjerenje, on ne iznevjerava i ne odustaje. Tako smo dobili junaka u doslovnom i klasičnom značenju te riječi, junaka koji se može nositi s preprekama i kušnjama što se stavljaju pred njega i junaka izuzetnih moralnih i duhovnih vrijednosti. Drugim riječima, u liku Smajkanova dobili smo junaka dostojnog izazova i patnje koju podnosi, junaka dostojnog priče koju mu je život priredio i autor namijenio u romanu.
I ovdje nam je potrebna psihološka perspektiva zbog ranije primijećene autorove potrebe za identifikacijom sa stvarnom ličnošću. Naime, Fajko Kadrić je i sam prošao kroz rat i ponio u sebi svoje breme ratnih trauma, tako da mu je konačno zatrebala adekvatna ličnost da se prihvati uloge junaka, a u njega takvog i sebe da smjesti i još jednom prođe sve traumatične tačke svoga – i našeg – puta do slobode. Lik Smajkanova izgleda idealizirano, kao lik oslobođen nedostataka i nedorečenosti, da se s pravom pitamo da li je to junak iz nekog drugog, možda epskog, zalutao u romaneskni svijet. Ali kad se osvrnemo na sve patnje kroz koje prolazi, na sve prepreke koje savladava, onda zaključujemo da na njegovom mjestu i nije mogao biti niko drugi. Radi se naprosto o junaku koji je do te mjere hrabar i moralan da to izgleda kao nestvarna idealizacija svojstvena drugim i drugačijim narativima. On u sebi sublimira ono najljepše i najvrednije iz bosanske povijesti – od iskrenog badca otvorene šake sa srednjovjekovnih stećaka, pa do stvarnih i epski oblikovanih junaka koji su se kretali u svijetu čije su granice bile daleko šire od današnjih, ne samo vanjske nego i one unutarnje. Iz nagonske potrebe za golim opstankom postaje pravi junak dostojan svoga oca i svojih predaka koji su slavu stjecali po svjetskim ratištima, a istovremeno i junak podnošenja nevolja, dostojanstvenog nošenja s iskušenjima, koja ga zasipaju jedna za drugim.
Poput likova oblikovanih u epskoj pjesmi on ne postaje junak zato što hoće, nego zato što nema izbora, on nije junak samo u borbi s drugim, nego i u borbi sa sobom. On nije junak koji se sveti, a veliki je popis razloga da bi mogao, već junak koji trpi i, upravo zbog toga, u stalnoj je potrebi za Bogom:
Bože moj, ne daj mi pokleknuti pod teretom samoljublja i ustuknuti pred silnikom. Osnaži me dovom mojih roditelja. Uvjeri i nas i njih da je samo tvoja sila, sila nad silama. Učvrsti mi korake, umiri ruke, odagnaj od mene ljutnju i strah. Ojačaj mi povjerenje u sebe, u moje oči, ruke i oružje u njima stepenom povjerenja Sadifove žene na Pobuđu. Ne osramoti me danas i na Sudnjem danu. Ako je ovo moj posljednji dan i moja zadnja molitva, usmrti me smrću koje se oživljen neću postidjeti. Uvedi me u društvo šehida i u dženetu sastavi s majkom, ocem, sinom i bratom. Sve što činim njima nit’ pomaže nit’ odmaže, ali nemam pravo na odustajanje ni pod uslovom da ostanem sam jer još samo u tome nalazim smisao vlastitog postojanja. Daj da ih bez srama pogledam u oči. Ako preživim, ne dozvoli da se uzoholim i padnem u ljudsku nemilost.
Ova njegova dova sublimirani je izraz čovjeka koji je duboko svjestan svojih i tuđih gubitaka, koji je svjestan iskušenja kroz koja je prolazio i kroz koja još uvijek nije, ali ga zasigurno čekaju, i koji ispravnost svoga postupanja želi ovjeriti riječima upućenom Onome Kojega ne smije izgubiti.
Ako napustimo faktografski kontekst, razmjere i uzvišenost same teme, ako krenemo dalje od samog junaka kojega su i njegovo vrijeme i njegov pisac odabrali, onda dolazimo do izuzetnog pripovjedačkog umijeća Fajke Kadrića. Prepoznato i u prethodnim romanima, to se umijeće ovdje dodatno ovjerava razmjerama i uzvišenošću teme i junaka. Drugim riječima, samo je Fajko Kadrić mogao napisati ovakav roman, nositi se s ovom temom i ovakvim junakom zato što je to i njegova tema, i njegov junak i, na koncu, njegova priča. I u faktografskom i u pripovjedačkom smislu prethodne su priče bile hodanje po rubu, kruženje oko središta koje se zove Srebrenica, juli 1995. godine – Protokol posrnulih kao rubna najava onoga šta će neminovno doći 1992. godine, Udovičke zemlje kao prividni bijeg u dalju prošlost s očiglednom vezanošću za isto tlo (Kušlat i Podrinje) i Šta su meni ptice kao još jedna rubna priča o ceranskim kuririma. S romanom Smajkanov Kadrić ne samo da konačno uranja u srebrenički i podrinjski vir već žedno skače u njegove ponore kao u mjesto spasa, da bi izašao s romanom koji je pred nama i – valjda spašen, i, s pozivom svima nama – na spas. U Kadrićevom slučaju radi se o iskonskom spasu u jeziku, u obuhvatanju svijeta pričom, u našem – u spoznavanju činjenice da smo svi u istom jeziku i da se tim jezikom može obuhvatiti sav taj užas oko nas i učiniti ga podnošljivim.
Nesvakidašnje pripovjedačko umijeće Fajko Kadrić baštini iz magistralnih tokova bošnjačke i bosanske književnosti – od Mehmeda Kolakovića, Avde Međedovića, Halila Bajgorića – iz onih usmenih narativa koji su odjeknuli po cijelome svijetu. Porijeklom je iz Vlasenice, odakle je i Derviš Sušić, jedan od najvećih bosanskih pisaca; i kod jednog i kod drugog prepoznatljiv je snažan pripovjedački tok kao nabujala Drina, koja nosi sve pred sobom. S naslijeđenim i usavršavanim umijećem, s potrebom da se svijet obuhvati pričom, s ličnim i kolektivnim užasom koji su se sručili na njega – ni Kadrić, poput svoga junaka, nije imao izbora. Svojim glasom prati u korak svoga junaka, a zapravo u njemu prepoznaje i prati sebe, vođen ultimativnim imperativom – prijeći zadani put i doći do cilja bez obzira na cijenu. A u cijenu su uračunati životi ljudi koji su se probijali ka slobodnoj teritoriji, životi njegovih bližih i daljih, i sam njegov život.
U trenucima ranjavanja i gubljenja svijesti dolazile su mu scene sa druge strane životnog ruba. Put do slobode išao je po samom rubu između života i smrti, a narativ koji ga prati zahvatao je sve naše lične rubove; i kada konačno dođemo do kraja, više mrtvi nego živi, dočeka nas posljednja i najteža – rana prerezanog grla, s gubitkom glasa i moći govora. Množinu “nas” koristimo kao gramatički alat da obuhvatimo i junakovu i našu čitalačku nijemost, nakon koje slijedi borba za vraćanje glasa i govora svih. Slika gubitka glasa i borbe za glas nosi u sebi potencijal simboličko-sinegdohičkog čitanja – kao svu našu dosadašnju nijemost na sve naše dosadašnje rane i kao borbu za vraćanje glasa i prava na govor o svim našim ranama.
Fajko Kadrić je ovim romanom vratio glas svim, doslovno svim, prerezanim grlima i svim ubijenim na bilo koji način, kao i drugima koji su naprosto zanijemili nad razmjerama užasa, dao mogućnost da progovore o sebi i svojoj borbi za svoju priču. U vremenu kada se sve više bježi od ovih tema, kada se sve više kopa po rubovima središnjeg ratnog narativa, kada se traga za društveno marginaliziranim kojima treba dati glas da progovore, kada se ubijeni i preživjeli ostavljaju bez glasa, Kadrić nanovo zalazi u samo središte, u najdublji i najbolniji dio našega postojanja – junakovog, svojega i našega, preciznije rečeno – kako bi u svima nama prekinuo našu nijemost, vratio naš glas i ispričao našu priču.
A priča se mora ispričati, polje se mora uzorati i zasijati da bi se prešlo. Razmjere nijemosti shvatimo tek kad ostanemo bez glasa, ili kada, iz naknadne vanjske perspektive, osvijestimo važnost i snagu tog glasa koji se nekada daleko čuo. Tada nam i razmjere borbe za vraćanje glasa postaju razumljivije. Da stvarni prototip lika Smajkanova nije uspio vratiti moć govora, ostali bismo uskraćeni za ovu nesvakidašnju priču. Sada, kada je već imamo, ova priča postaje oružje u našoj borbi za vraćanje glasa i prava na svoju priču.
Negdje na njenom rubu potisnuta je i suptilno dozirana jedna ljubavna priča, koja diskretno i pomalo stidljivo svjedoči da, i kada bivaju poništeni svi drugi sadržaji života, ostaje da nas bodri i prati onaj osnovni – potreba da se voli. Prema svojoj supruzi Smajkanov se postavlja kao patrocentrični muškarac prema ženi kao slabom biću, ali istovremeno i kao neko ko ima potrebu za drugim bićem. Njemu takvom kakav jest i u uslovima kakvi jesu problem je bio kako to pokazati, a način koji je izabrao čista je manifestacija čežnje za odsutnom dragom. Gotovo dječački nevino, u jeku još jedne u nizu borbi za goli opstanak, ubrao je jedan cvijet i stavio ga u “džep košulje na srcu”, uz predmete ranije ubijenih sina i majke. Jedni uz druge kao simboli života i smrti, sabrani na simboličkom središtu ljudskog bića, ovi predmeti suočit će ga s Azeminom u bolničkom krevetu kada mu osoblje donosi stvari iz njegovih džepova – dva dugmeta sa majčine bluze, kaiš sa sinovljevih hlača i cvijet za Azeminu. Kada ljekari nakon duge borbe za vraćanje glasa i govora nestrpljivo čekaju da njihov pacijent pokuša progovoriti, Smajkanov ima na umu samo dvije riječi – ime sina ili njegove Azemine. Ova se ljubavna priča, svojom potisnutom snagom i suptilnošću, sačuvana i zaštićena od agresivnih ataka na život, sa nevinog životnog ruba nenametljivo nameće kao najljepši cvijet za sve Azemine koje su čekale i dočekale da se njihov dragi vrati i slobodno izgovori njihovo ime. Baš onako kako to Smajkanov, ipak, nije uradio, ne što nije želio, nego što mu se spontano nametnula druga, u tom trenutku, važnija riječ. Poslije izgovorene dolazi prešućena, ali doživljena riječ. Roman Smajkanov je, uz sve rečeno, i priča o potisnutoj želji da se slobodno izgovori ime voljene. ■
Mirsad Kunić redovni je profesor na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
