Piše: R. BULIĆ
Prije trideset i tri godine, 25. oktobra 1993. godine, na Crnoriječkoj visoravni, na području općine Ilijaš, poginuo je heroj oslobodilačkog rata Nesib Malkić, komandant 210. viteške oslobodilačke brigade, koja će nakon toga nositi njegovo ime. S njim su poginuli i članovi Komande 210. brigade: načelnik Sead Paravlić, Nermin Fočaković, Nevres Šišić i Fikret Andelić.
Tužno i bolno odjekivala je vijest leteći od usta do usta, od srca do srca, od grada do grada, usađujući se u duše onih koji su ih znali. A znali su ih svi na ratištima 2. korpusa, jer su oni stizali svugdje: od Zvornika do Doboja, od Brčkog do Olova, od Gradačca do Zavidovića. Ondje gdje su stizali donosili su sigurnost i vjeru u pobjedu.
Oni koji su ga poznavali mogu biti ponosni na to jer su poznavali istinskog borca za slobodu, pravdu i sav bosanski narod. I dok je i u tim najtežim trenucima naše borbe kod mnogih oficira tinjala želja za komandantskim položajima, prestižem i funkcijama, komandant 210. brigade govorio je: “Učinit ću sve što je u interesu naroda. Ako treba, bit ću komandir voda, ali ću se boriti do pobjede ili do kraja.”
Nesib Malkić nije znao za odmor. Od aprila 1992. godine, kada je pod punom ratnom spremom i sandukom bombi negdje kod Kladnja uspio pobjeći iz vojne kolone koja je išla u Srbiju, on nije imao ni dana odmora. Kao načelnik Štaba Oružanih snaga Živinica, obilazio je terene i položaje boraca, komandovao u mnogim borbama i često bio pred svojim borcima. Noći je provodio u Štabu bdijući nad radnim kartama i praveći organizaciju vojske.
Kada je načelnik Štaba Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine 21. decembra 1992. godine izdao naredbu o imenovanju Nesiba Malkića za komandanta 210. motorizovane brigade, bilo je to priznanje za sve zasluge koje je imao do tada, a on je to shvatio kao novu obavezu u odbrani zemlje i izgradnji Armije. Toj obavezi on je podređivao sve. Roditelji su ga ostali željni, iako mu je Komanda Brigade bila jedva stotinu metara daleko od njihova stana.
“Često je znao doći poslije pola noći i opet tražiti da ga probudim u pola četiri ili četiri sahata ujutro”, kazivao je njegov otac.
Njegovo bdijenje i njegov rad urodili su plodovima uspjeha njegovih boraca. Njegova 210. brigada pronijela je slavu bosanskohercegovačke armije na mnogim ratištima i postala uzoran vojnički kolektiv. Nesib Malkić bio je veliki vojni stručnjak i čovjek koga su cijenili svi borci, ne samo u njegovoj brigadi – jer ono što je napravio u to vrijeme – bila je zaista vojska.
“Ti imaš najbolju vojsku u Bosni i Hercegovini”, rekao mu je jednom prilikom pred komandom 2. korpusa komandant Operativne grupe 1 Kemal Hindić.
To je bilo mišljenje i mnogih drugih koji su poznavali stanje u Armiji. To govori i priznanje koje je svojom pohvalom 210. brigadi za Dan Armije, samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja Brigade, iskazao načelnik Štaba Vrhovne komande Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Nesib Malkić nije volio mnogo govoriti za javnost, iako je njegova 210. brigada zaslužila sve pohvale. Jednom prilikom jedva sam ga uspio nagovoriti da dā izjavu za novine, govoreći mu da to treba učiniti, ne zbog sebe, već zbog vojske koju vodi.
“Znam”, rekao je i tom sam prilikom zabilježio njegovu izjavu: “Brigada je formirana u periodu od decembra do februara. U tom vremenu odrađene su sve radnje na uvezivanju borbenih jedinica i komandi, da bi brigada kao cjelina mogla kvalitetno i efikasno izvršavati borbene zadatke. Po datumu formiranja, ovo je vrlo mlada brigada, ali su jedinice koje su ušle u njen sastav, posebno bataljoni, formirane u periodu samog početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu i gotovo su uvijek jedna drugoj sadejstvovale u izvršavanju borbenih zadataka. (…) Radi se o jedinicama koje su među prvima stale u odbranu i uzele učešća u oslobađanju države Bosne i Hercegovine, za nas jedine domovine. Brigada nije vezana za jedan prostor, nego je, izvršavajući borbene zadatke u zoni 2. korpusa, pa i šire, prošla izrazito dugačak i uspješan ratni put. Uglavnom, uvijek smo bili tamo gdje je najteže. Ono što karakteriše borce 210. brigade jeste visok borbeni moral, neviđeni patriotizam i ljubav prema svome narodu i domovini.”
To što je rekao komandant Nesib Malkić znao je i načelnik Štaba Vrhovne komande. Nedugo nakon formiranja Brigade, kada je trebalo pomoći Srebrenici, opkoljenoj i bespomoćnoj, koja je bila na izdisaju, komandant Malkić je dobio telegram Sefera Halilovića u kojem je pisalo: “Tako vam Allaha, džellešanuhu”, a onda molba da se pomogne opkoljenom narodu Srebrenice.
U samo jednoj suzi koja se otrgla iz komandantova oka, zaiskrila niz njegovo lice i razlila se po njemu ostavljajući mokar trag, bilo je more ljubavi i žalosti. Odmah zatim pala su neka agresorska uporišta i pritisak je na Srebrenicu smanjen.
Nekad sam u svojim „ratnim“ tekstovima o tome umjesto suza pisao iskra, ne htijući tako u toku trajanja Agresije pokazati koliko je komandant bio „mehak u duši“, bojeći se da bi na osnovu toga neko mogao pogrešno suditi o njemu, ali danas, to mogu kazati s ponosom na njega – njegova je suza za Srebrenicom tada kazivala sve i o njemu i o situaciji u kojoj su se država i narod našli.
Komandant Nesib Malkić poginuo je na Crnoriječkoj visoravni, na teritoriji općine Ilijaš. U džepu mu je nađeno džepno izdanje Kurʼana.
Nedugo nakon komandantove pogibije Nesibov otac Hamdo pokazivao mi je Kurʼan koji je Nesib nosio sa sobom i dva gelera zaustavljena u Svetoj Knjizi.
Listao sam džepno izdanje Kurʼana – četiri ajeta IX sure At-Tawba: 38, 39, 41 i 42 bila su zaokružena, vjerovatno rukom heroja. Riječi kojima je bio predan i koje su mu bile putokaz:
“O vjernici, zašto ste neki oklijevali kad vam je bilo rečeno: ‘Krenite u borbu na Allahovom putu!‘ kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu prema onom na onom svijetu nije ništa’” (At-Tawba, 38) i “Krećite u boj bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovu putu, zalažući imetke svoje i živote svoje. To vam je, da znate, bolje!” (At-Tawba, 41).
Podatak o Kurʼanu u njegovu džepu nikako ne znači da je bio protiv onih koji nisu muslimani. Naprotiv. Branio je sve ljude i za sve se borio. Znaju to svi koji su ga poznavali.
Džepno izdanje Kur’ana s posvetom i pečatom „Odbora Islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini Kladanj“: „gosp. Nesibu od Enesa ef.“
Kurʼan je bio pogođen dvama gelerima iste granate od koje je „pao“ komandant.
Džepno izdanje Kur’ana danas se čuva u „Muzeju devet heroja“ u Memorijalnom centru u Sarajevu.
S komandantom Nesibom Malkićem poginuli su i članovi Komande 210. brigade – načelnik Sead Paravlić i oficiri Nermin Fočaković, Nevres Šišić i Fikret Andelić.
Plakao je na dubravskom mezarju Hazim Šadić, komandant 2. korpusa. Jer, heroji-komandanti ne ginu svaki dan.
Zapratite “Bosnistiku” i dijelite tekstove svojim prijateljima: Facebook, Instagram i LinkedIn.
