Piše: Mirsad KUNIĆ
Otišao je Rusmir Mahmutćehajić. Odustao sam od atributa “veliki” ili “najveći među nama”, jer znam da Profesor to ne bi prihvatio, da nije u skladu s njegovim habitusom, ali će vrijeme pokazati kakvi atributi treba da idu uz njegovo ime, atributi koje neće trebati ni dopisivati jer će se stopiti s imenom i prezimenom.
Po svom bazičnom obrazovanju bio je inženjer i doktor elektrotehničkih nauka, ostavivši iza sebe relevantne radove iz te oblasti, a onda istovremeno i književnik, teolog, filozof, teoretičar, politolog, jednom riječju – humanista. Njegov radoznali duh kretao se, kako se može vidjeti, između fizike i metafizike, između tehničkih i humanističkih nauka, između fikcije i zbilje, obuhvatajući znanja iz različitih, naoko suprotstavljenih oblasti. Njegova znanja o svijetu bila su obuhvatnija i cjelovitija od znanja crpljenih samo iz jedne oblasti, utoliko je i njegovo razumijevanje svijeta bilo kompetentnije i uvjerljivije. Takva širina i dubina razumijevanja svijeta nije odlika vremena u kojem je živio, niti je nešto bliska narodu kojemu je pripadao, zbog čega je bilo i onih koji ga nisu mogli razumjeti i prihvatiti.
Sjećam se sada već daleke 2007. godine, kada sam dobio prvi mail od profesora Mahmutćehajića. Nekako je saznao da kao Fulbright stipendista na Harvardu istražujem Parryjevu zbirku usmene književnosti, čestitao mi na toj privilegiji i zamolio za nekoliko informacija vezanih za samu građu. On je već tada znao okolnosti nastanka i istraživanja zbirke, radovao se što ću sa sobom donijeti dragocjenu građu i predložio susret u prostorijama Foruma čim se vratim u Bosnu. Sjećam se i tog susreta i Profesorove spremnosti da mi pružu svu podršku oko daljeg rada na istraživanju i valorizaciji prikupljene građe.
Mene su, međutim, obaveze na fakultetu sprečavale da se ozbiljnije posvetim građi i odvojile od Profesora sve do objavljivanja knjige Andrićevstvo i njene promocije kod nas na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2015. godine. Bio sam naprosto uvučen u istraživačko-spoznajne labirinte ove izuzetne studije da nisam mogao ne odgovoriti nekom vrstom prikaza, što je bio moj nesvjesno učinjeni korak povratka i ulaznica u naučnoistraživačko carstvo profesora Mahmutćehajića. Od tada kreće naša intenzivna saradnja, uglavnom i dalje inicirana od Profesora – Profesor je predložio formiranje novog centra u okviru Foruma – Centra za usmeno naslijeđe, i pokretanje međunarodnog kolokvija Bosanska usmena tradicija u kulturi svijeta. Krenuli smo 2016. i, s izuzetkom jedne godine, do danas organizirali osam skupova o Parryjevoj zbirci uopće, o bošnjačkoj epici unutar zbirke, dvjestapedesetogodišnjici Hasanaginice, o sevdalinci… Da budem iskren do kraja, Profesor je uglavnom inicirao i organizirao sa svojim saradnicima ove i druge skupove u Forumu Bosna, ja sam se ozbiljnije uključio tek u organizaciji posljednja dva. I ovdje moram istaknuti tu nevjerovatnu organizacijsku, istraživačku energiju kojom je nosio sve te aktivnosti.
Posljednjih desetak godina redovno smo se čuli i telefonom, opet na Profesorovu inicijativu i na njegov poziv. Pitao bi redovno na čemu trenutno radim, a zatim bi govorio o onome na čemu on radi i uvijek nudio briljantne elaboracije različitih tema. Povremeno bi pitao kad ćemo (profesor Šadić i ja) u Sarajevo da se vidimo u Forumu, da popričamo i da nam obavezno dadne nove knjige koje je u međuvremenu objavio. Posljednji dogovor bio je da to bude pred ramazan ove godine, ali pošto mi nismo stigli tada, odgodili smo iza Bajrama. A onda smo saznali da mu je pozlilo i da je u bolnici. Nismo znali detalje, ali smo se tješili informacijom da je stabilno i da će se oporaviti i vratiti redovnim poslovima i obavezama. Radovali smo se još jednom susretu i razgovoru – i onda nas zatiče vijest da je preselio.
Svima nama koji smo ga poznavali, i kao javnog djelatnika i privatno, izbliza, teško je bilo prihvatiti činjenicu da je svoj dunjalučki život okončao neko ko je imao takvu radnu energiju, istraživačku radoznalost i mentalnu snagu, bez vidljivih znakova starenja i iscrpljenosti. Ali smo morali prihvatiti. Iza njega će ostati ogromna praznina, zbog svega navedenog, ali i osjećaj još veće ispunjenosti onim šta je ostavio iza sebe – mnoštvo objavljenih knjiga, radova po časopisima u Bosni i svijetu, bezbroj organiziranih skupova, predavanja – ostat će trajno naslijeđe Rusmira Mahmutćehajića kao mjesto doticanja i okupljanja, baš kako je on okupljao oko sebe sve koji su nešto značili u nauci, umjetnosti, medijima…
Iznad svega je volio Bosnu, Bosna je bila njegova opsesija još od prvih radova. O čemu god da je pisao, mislio je na Bosnu. Ideja Bosne kao pluralnog multireligijskog društva protezala se kroz rečenice njegovih teoloških, filozofskih, književnih, teorijskih rasprava. Idealizirao je takvu ideju, uz punu svijest o brojnim neuklopivim primjerima, do ideje Bosne kao svetog prostora u kome treba da se ozbilje i realiziraju ideali pravednog društva. Ideja Bosne kao pravednog društva danas, društva kakvo je potrebno svijetu i nama više nego ikad. S druge strane, Mahmutćehajić, još od samih početaka bosanske državnosti, prepoznaje i demistificira mračne ideje antibosanstva, koje nisu skrivale ni svoje genocidne namjere.
U prvoj objavljenoj knjizi lirskofilozofske proze Krhkost (1977) lirski subjekt zove se Šuajb, što neminovno asocira na poslanika Šuajba, kao onoga koji je lijepo govorio i pozivao svoje sunarodnike, ali bez uspjeha. I Mahmutćehajićevu misiju prepoznajemo kao misiju onoga ko je umio lijepo govoriti i ko je pozivao svoje sunarodnike knjizi, naukovanju i ozbiljenju / osvješćenju sebe u bosanskome prostoru i vremenu.
Profesor Rusmir Šadić i ja imali smo privilegiju (jedni od mnogih, i to je dio ličnosti Profesora) dva puta privatno boraviti na Profesorovu imanju u Stocu i dugo, dugo slušati uvijek svježe i nove elaboracije različitih tema. Došli smo do zaključka da treba bilježiti / snimati te (raz)govore. Živi govor je bila posebna vrijednost Profesorove ličnosti, nije su puno razlikovao od pisanih argumentacija, pa smo bili ubijeđeni da se to mora snimati i objaviti. Dobili smo Profesorov pristanak i kanili početi od narednog susreta, možda baš od bajramske kahve i razgovora u prostorijama Foruma…
I tako to biva s dunjalučkim planovima. Uvijek postoji opasnost da se ne ispune… ■
Mirsad Kunić redovni je profesor na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
