Razgovarao: Alija ISAKOVIĆ (1969)
(Tekst je objavljen na kraju knjige Hifzija Bjelevca Muhamed (Zajednica samostalnih pisaca TIN, Zagreb, 1970), odakle ga prenosimo u izvornom obliku, bez pravopisnih i stilskih intervencija. Tekst je tehnički prilagođen zahtjevima portala “Bosnistika”.)
Živi u Zagrebu. Penzioner Društva književnika Hrvatske od 1952. Zaboravljen u sredini gdje živi i u sredini iz koje potiče. Rođen u Mostaru 8. juna 1886. i sada (u 84. godini) vjerovatno među najstarijim jugoslavenskim književnicima. Posjetio sam ga aprila 1969. Stan u ulici Božidara Adžije 1. Star i prazan stan, siromašan oblicima i bojama i predmetima. Tužan. “Sve mi bomba raznijela prošlog rata. Kad mi se nedavno udala kćer mogao sam joj pokloniti samo po primjerak svog djela…” Hifzi je umoran, slabo pokretan, bolestan, ali duhovno svjež i sjeća se mnogo toga od 1895. naovamo. Na radnom stolu fotografija iz 1920: mladić širokih pleća, vedra lica i živih očiju nasmijan – predamnom pognut starac sa štapom i borama i reumatizmom i godinama, godinama. To je Hifzi: đak Galatasarajskog liceja, u Istanbulu, đak Akademije za financijsku struku u Grazu, poreski činovnik, novinar, urednik “Novog vijeka”, dopisnik “Večernje pošte”, fabrikant papirnih vreća, direktor Islamske štamparije u Sarajevu, referent za film i turizam, reporter u Pres-birou, ataše za štampu i kulturu u Ankari, revizor u Nabavljačkoj zadruzi u Zagrebu, prevodilac i vrlo plodan pisac između dva rata, popularan a njegov roman “Minka” predmet prve književničke rasprave u nas. (Derviš-beg Hasanspahić iz Travnika prepoznao je svoga oca u glavnom junaku romana i podnio tužbu.)
Evo glavnijih romana:
“Pod drugim suncem”, Mostar1914. “Minka”, Sarajevo, 1917. “Ana Zolotti”, Zagreb. “Rene Logotetides”, Sarajevo, 1920. “Među očevim ljudima” (u nastavcima “Novog vijeka”). “Melika”, Zagreb, 1927. “Zidanje srećnog doma”, Beograd.
Preko trideset godina nije štampan. Zašto ga bosansko-hercegovački izdavači zaobilaze – ne znam. To može biti stvar slabog poznavanja ili loših namjera, ovo pogotovu što kad je u pitanju biblioteka koja se zove “Kulturno naslijede” BiH.
Molim Vas, recite nam nešto o sebi, o svojoj mladosti, počecima?
Bjelevac se tužno osmjehnu, možda samo ironično, kao da se preslišava, kao da razgovara sa sobom:
Bjelevac: Eto, dragi druže, okolnosti, okolnosti… Da nije bilo nekog univerzitetskog profesora Filipesku iz Bukurešta ne bih znao da su moji stari doselili u selo Bjelevići u Hercegovini idući za stadom ovaca, ravno iz zapadnog Epira, od Preveze preko Albanije u pitome visoravni Bjelevića i Kruševa… Još jedan slučaj: da moj otac poživje, ja bih sigurno ostao u Istanbulu gdje bih svršio Galatasarajski licej i bio profesor francuskog jezika negdje u Anatoliji. Moj bi život tekao ravnom crtom i ne bi ga prilike tako izlomile i iskrivudale. Moj otac umrije prerano i ja sam se povratio u svoj rodni kraj zauvijek zatvorio vrata Galatasarajskog liceja. O svojoj ranoj mladosti neću govoriti jer su to bile teške i mučne godine. Sva moja nastojanja, svi mostovi koji su vodili preko rijeke Sudbine – bijahu porušeni. Novac, iza moga oca, bijaše negdje iščeznuo, a meni je preostalo raditi jer sam izdržavao majku i brata mlađeg jedanaest godina.
Neki prijatelji moga oca pomogli su mi i ja sam stupio u državnu službu. I bilo mi je, reći ću, dobro, sve dok nisam počeo pisati neke pjesmice i “Sličice i profile”[1] (Donedavno, mogla se ova knjižica kupiti u sarajevskim antikvarnicama, i ja sam je čitao, nedavno, i čudio se kakvim se idealima bavi mlad književnik! Postala mi je tijesna priča. Gledao sam u Carigradu iseljenike iz Bosne i Hercegovine. Gledao sam nejednakost žene, napose muslimanke, stisnute u zakone koji nisu bili zakoni, proučavao sam njihov život, tražio razloge toj nejednakosti i toj strašnoj vjerskoj stezi… Čak i moja žena, učiteljica, morala se tome pokoravati. Tada su nastali moji romani: Pod drugim suncem, Minka i Rene Logotetides. Tu sam stavio na kocku svoju popularnost, svoje ime, svoju egsistenciju i vlastitu ženu. Ja sam počeo protiv masa ogorčenu borbu, a ovaka borba protiv kompaktne mase, protiv javnog uvjerenja, ocijenjena je kao borba protiv vjere… bačen je kamen na mene i traženo od vlade da me otpusti. Ja sam izgubio bitku. I svako drugi, jači od mene, izgubio bi. Povukao sam se u svoj dom a tamo me bolest moje supruge upropastila, supruga je umrla a ja sam ostao sam u svome domu sa troje ženske djece… Bio sam zbunjen i konsterniran. Nisam još ni shvatio šta se dogodilo u mom životu i šta je značila ova prerana smrt (moja je žena, moram reći, bila i pjesnikinja i kulturna radnica). Tek kasnije, zapitao sam se: jesam li bio srećan? Nekoliko godina kasnije napisao sam Zidanje srećnog doma. Tamo sam nastojao da se približim rješenju problema o ljudskoj sreći. Vidio sam da ne stoje stvari u životu kako bi trebalo ili kako smo željeli. Sve komplikacije u životu ljudi i društva, sve drame dnevnog života nastaju iz kolizije osjećaja i strasti. Gdje nema ove kolizije, život teče mirno – možda srećno, Osjećaj i strast su uslovi sreće i ne mogu se dijeliti jer strast bez osjećaja je porok a osjećaj bez strasti bolest.
Kako Vam je bilo u diplomatskoj službi?
Nešto iza devet sati ušao je tadašnji šef Pres-biroa, gdje smo radili trojica dopisnika, i rekao dobro raspoložen:
– Traži se “crnac” sa znanjem francuskog i turskog jezika za poslanstvo u Ankari.
Svi pogledaše mene. Šef nastavi: Generalštab traži od predsjednika Vlade da hitno pošalje jednog dopisnika koji će biti u pomoći vojnom izaslaniku.
Zašto “crnac”? pitam.
“Namažite me i crno, samo me pošaljite u diplomatsku službu”, rekao je jedan novinar koji je uspio da ga “Avala” pošalje da vidi Pariz… Ja sam doputovao u Ankaru i našao sve u redu: ministra koji je znao praviti izvrstan »bolo«, sekretara koji je igrao dobro karte i djelovođu koji je bio oženjen Bugarkinjom i vojnog izaslanika koji je raspakivao prispjeli namještaj…
Još jedna neugodna stvar za me: Došao sam u doba reforme jezika pa su čak i Turci bili u neprilici. U Uredu za historiju jezika dočeka me moj nekadašnji kolega iz Liceja dr Krašarom: “Hoćeš li da govorimo na osmanlijskom jeziku[2] ili francuski? Ni ja se nisam još snašao u turskom. Među nama neka ostane: Palo na pamet Ataturku i on naredio – da se govori turski! Pedeset i šest hiljada upita poslano je u narod da se nađu zamjene za arapske i perzijske riječi, pronađen je jedan rječnik u rukopisu arapsko-turski, star – kažu – devet stotina godina… Eto, moj Hifzi, sada i ti moraš govoriti turski, a mi ćemo još uvijek osmanlijski ili francuski”, nasmija se dr Krašarom.
Eto kakvu sam situaciju zatekao. Što se tiče naše diplomatske službe, meni se čini da je sva bila u rukama sekretara koji je prilično vladao francuskim jezikom i kartama… Vojni izaslanik je tražio od mene podatke o naoružanju Turske. Inače, prolazili su dani lijepo: radio je šta je tko znao a uredovalo se malo.
Najviše se igralo karte kod vojnog izaslanika, jer on bijaše i bogato oženjen. Predsjednik Vlade g. Ineni volio je našeg ministra jer je ministar hotimično gubio da Ineni dobije.
To je bilo u vrijeme Ataturka?
Da, on je mene prilično volio, valjda zato što su drugi bili inovjerci… Ponekad smo igrali šaha… Ne treba pitati tko je dobijao igre.
Toliko o mojoj “crnačkoj” službi u Ankari. Ja sam ubrzo otišao jer su u Beogradu imali nove diplomate: dr Mehmed Spaho svoga rođaka, koji nije znao francuski, i radikali svog, koji nije znao turski…
Kako je došlo do procesa oko romana “Minka”?
Proces prije pedeset godina možda bi i danas bio interesantan, jer i danas – samo u drugom obliku – postoje ovi problemi koje sam tada sretao u romanu. Možda grublji i jače naglašeni. Ja sam pisao roman nekoliko godina kasnije i dalje od sredine u kojoj se radnja događa. Moja je pogreška bila dosta fatalna, jer između toliko “pašica” pogodio sam upravo ime pravog junaka romana. Pošto glavni junak nije živio, tužbu je podnio njegov sin. Ja sam odmah želio stvar izravnati: povući iz prodaje roman i dati mu preko štampe zadovoljštinu. Protivna strana nije pristala i meni nije ostalo drugo nego poći na sud.
A tada je istom nastala senzacija, i u ono doba dosta velika naklada od 1500 primjeraka bila je rasprodana za manje od mjesec dana! Dva najbolja advokata zastupali su: dr Singer optužbu a dr Fišer mene i na prvoj raspravi došlo je do sukoba među njima: je li djelo pamflet ili književno umjetničko djelo. Roman je išao od ruke do ruke sucima i porotnicima. Na prijedlog mog branitelja roman se čita na dvije rasprave. Novine, tada na njemačkom jeziku, iskorišćuju ovaj proces i stvaraju od njega posebnu senzaciju. Izdavač povisi cijenu, knjižare dvostruko. Roman se čita čak u ženskim kružocima jer su rijetke bile pismene… Proces je trajao skoro devet godina i na kraju svršio “uz ogluhu”, nekom varkom suca, predsjedatelja tužbe. Ja sam štampao drugo izdanje 1921, izmirio se sa tužiteljem, pa smo i danas dobri prijatelji. Od ogromnog bogatstva njegovog oca nije ništa ostalo ali je on – njegov sin, postao vrijedan zanatlija optičar u Zagrebu.
Vi ste dosta brzo penzionirani iz službe?
Dosta brzo. Valjda su me penzionirali kao turkofila. A ja sam bio među prvim pravim Jugoslovenima. Ja sam napisao za bivše Jugoslavije da će u novoj Jugoslaviji narod donositi zakone prema svome nahođenju. Zato mi je roman bio zabranjen (“Zidanje srećnog doma”). I tako, tko će to sve razmrsiti, kad sam se ponovo našao u Pres-birou, jedno veče sam cenzurirao “Politiku” i tamo pročitao: da se Hifzi Bjelevac “po službenoj dužnosti stavlja u stanje pokoja”. Uzeo sam šešir i rekao podvorniku, odnosno noćnom služitelju: Čika Vaso, sjedi ti na ovo moje mjesto!
Kako ste se obreli u Zagrebu?
Protjerali su me iz Beograda 1941. Ili da kažem: Dušan Nikolajević me savjetovao da odem. Imao sam u Beogradu i stan. U Zagrebu su me dočekali kao jugovića, pa nikud majci nikud u djevera! Rekli su mi: Jesi li ti Bjelevac dobro razmislio kad si došao ovdje? Šta sam mogao! Slušaj, Janekoviću, rekao sam, što možeš da mi napraviš sutra – napravi večeras.
Na kraju, recite nešto i o svojim neobjavljenim rukopisima?
U mojoj književnoj ostavštini ostat će mnogo neobjavljenih rukopisa a među njima najvažniji i najveći – roman “Napuljsko šumsko preduzeće”. Napisao sam ga 1953. Oko 1000 stranica. Eksploatacija bosanskih šuma. Han-kompanija Vitez, jedan Talijan, ljubav, balkanski rat, sprsko-bugarski rat, aspiracija Bugarske, početak radničkog štrajka u Bosni, kapitalističko prodiranje u naše šume i hazardna igra s bosanskim milionima. Roman svršava s početkom prvog svjetskog rata i atentatom na Franju Ferdinanda.
H. Bjelevac me ispratio da vrata i rekao: Hvala Vam što ste me posjetili. Već sam mislio da nitko ne zna da sam živ. ■
[1] Tako se zvala prva Bjelevčeva knjiga štampana u Mostaru 1911.
[2] Klasični jezik sa mnoštvom arapskih i perzijskih riječi.
Pročitajte i tekstove: Opština ili općina, Mogu li Pale biti općina, Zamjenički oblik “tko” u bosanskom jeziku, Pravopis i “Republika srpska”, “Hlopta” je rugalica bosanskom jeziku, Bajrami – pisanje i čestitanja, Pisanje Allahovih imena u bosanskom jeziku, Česma – ćesma i džamija – đamija, Pišemo li kako govorimo, Jedemo li kruh ili hljeb i Može li se žensko oženiti i kako se pišu dvostruka prezimena, Grejna sezona ili grijna sezona, Mislite li da se djevojke žȅnē?, Pred kraj školske godine: Prošao s odličnim uspjehom ili prošao odličnim uspjehom, Izgovarate li pogrešno svoje i druga prezimena u bosanskom jeziku, Hvala lijepo i hvala lijepa, Injekcija i konjugacija, Midhat i Subhija.
