Piše: Refik BULIĆ
Nesib Malkić rođen je u Gornjim Dubravama kod Živinica 5. jula 1961. godine kao peto dijete oca Hamdije i majke Ajke, rođene Bulić. Odrastao je u brojnoj porodici s braćom Ahmetom, Rasimom i Fadilom te sestrama Sadikom, Eminom, Hajrom i Zadom. Njegov otac bio je radnik u živiničkom preduzeću drvne industrije „Konjuh“, a majka Ajka bila je domaćica. I otac i majka su bili pismeni i oboje su poslije Drugog svjetskog rata sudjelovali u opismenjavanju ljudi na tečajevima za šta je u to vrijeme bio posebno zaslužan učitelj Rifat Kušljugić, po njihovoj priči divan čovjek i prijatelj, koji je za vrijeme službovanja stanovao kod njih. Usto, otac Hamdija služio je vojsku u školi rezervnih oficira.
Doba Nesibova djetinjstva bilo je vrijeme teškog života za većinu stanovništva u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji, posebno za obitelji s mnogo djece, kakva je bila i Nesibova. Industrijski razvoj živiničkoga kraja tek je bio u svojim početnim fazama – broj zaposlenih bio je neznatan u odnosu na broj stanovnika i nije bilo ni nagovještaja boljeg stanja.

Nesibova porodica: majka Ajka sa kćerkom Zadom, otac Hamdija sa kćerkom Hajrom i sinom Fadilom, Nesib (stoji pored oca); stoje iza slijeva nadesno: brat Rasim, sestre Emina i Sadika, brat Ahmet. Fotografija je (vjerovatno) nastala 1969. godine.
Kuća Nesibovih roditelja bila je udaljena od Živinica oko dvanaest kilometara, pa je otac Hamdija svakodnevno na posao do živiničke pilane i nazad pješačio oko dvadeset i četiri kilometra. Radio je u smjenama, tako da putovanje nije bilo samo po danu. Nešto kasnije kupio je bicikl, koji je unekoliko olakšao putovanje, ali samo za lijepih dana i kada nije bilo snijega. Rad u trećoj smjeni podrazumijevao je spavanje u danu, ali u kući punoj djece to ponekad nije mogao bio adekvatan odmor za iscrpljenog radnika, te je i to često trebalo predeverati.

Nesibov otac Hamdija krajem 70-ih godina
Možda je današnjim mladim generacijama teško shvatiti vrijeme o kojemu govorim i poistovjetiti se s djecom toga vremena, kao što ni ondašnja djeca nisu mogla ni sanjati kako će se živjeti za šezdesetak godina nakon njihova djetinjstva. Razliku između dvaju vremena najbolje osjećaju ta, ondašnja djeca, djevojčice i dječaci, koji su u vrijeme nastanka ovog teksta starije žene i ljudi u sedmoj ili osmoj deceniji života.
Nesibovo djetinjstvo bilo je slično djetinjstvu druge djece toga vremena, obilježeno mnogim poteškoćama, ali je ipak bilo djetinjstvo, najbezbrižniji period čovjekova života, u kome ni poteškoće ne smetaju da se bude sretno i da se mašta o nečemu za čim se čezne i o čemu se sanja. Tako je i njegovo djetinjstvo proteklo u igri po okolnim livadama i šumama s braćom i sestrama, ali i s drugom djecom iz komšiluka. U igri je začas došlo i vrijeme polaska u školu.
Zapratite “Bosnistiku” i dijelite tekstove svojim prijateljima: Facebook, Instagram i LinkedIn.
Pratite i “Bosanski jezički portal” OD “Bosnistika” Sarajevo i rješavajte svoje jezičke nedoumice, ako ih imate.





