Autor: P. B.
Službena jezička politika u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata počela je 8. januara 1946. godine, kada je u Službenom listu objavljen Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u kome se na jezik odnose odredbe iz članova 14 i 114. U tom je ustavu ime službenog jezika bilo srpski ili hrvatski jezik. To je bio početak državne i republičke jezičke politike, koja će se u kasnijem periodu ispoljavati na različite načine, a vrlo često i odlukama Centralnog komiteta i različitih organa Saveza komunista Bosne i Hercegovine.
Najveći broj aktivnosti Saveza komunista Bosne i Hercegovine koje su bile u vezi s jezičkom politikom proizlazile su iz „jezičkih“ odnosa Srba i Hrvata izvan Bosne i Hercegovine, koji ni nakon Novosadskoga književnog dogovora nisu mogli biti odraz proklamiranog bratstva i jedinstva. Pokazuju to i dva dokumenta iz 1967. godine – „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ (stavovi hrvatskih jezikoslovaca) i „Predlog za razmišljanje“ (stavovi grupe beogradskih pisaca), čiji su odjeci uzdrmali i jezičku situaciju u Bosni i Hercegovini.
Za ovu je temu zanimljiv još jedan dokument. To je „Otvoreno pismo nastavnika i saradnika Filozofskog fakulteta u Sarajevu“, nastalo 28. marta 1967. godine, a objavljeno u „Prosvjetnom listu“ 1. aprila 1967. godine. Može se pretpostaviti da je nastalo po (komunističkom) zadatku i da ga niko nije shvatao kao prvoaprilsku šalu.
U objavljenom dokumentu iz „Prosvjetnog lista“ nema imena potpisnika pisma, a s obzirom na vrijeme u kome je nastalo, može se pretpostaviti da su ga potpisali svi, ili se to podrazumijevalo pa je potpisao samo partijski rukovodilac.■






