(Saladin Dino Burdžović, Rifat: Umjesto pisma davnašnjem rođaku, 6. izdanje, Buybook, Sarajevo, 2024, 106 str.)
Piše: Senada ĐEŠEVIĆ
Kako danas govoriti o Rifatu Burdžoviću Tršu, čovjeku o kojem je historija već mnogo rekla a čija biografija i dalje izaziva nova čitanja?
To pitanje nameće se već na prvim stranicama Rifata Dina Burdžovića, djela koje se teško može svesti na jednu žanrovsku odrednicu. Rifat nije klasična biografija ni historijska studija, ali nije ni zbirka poezije u uobičajenom smislu. Knjiga povezuje lirsko obraćanje mrtvom junaku, porodično i kolektivno pamćenje, političku satiru, historijsku reminiscenciju i dokumentarno svjedočenje.
Burdžović ne pokušava da Rifatu podigne još jedan spomenik – spomenik on već ima. Njegov pjesnički postupak usmjeren je ka tome da se iza historijski dovršenog lika, ordena, biste i zvanične biografije ponovo pronađe čovjek. Već način obraćanja pokazuje tu namjeru. Rifat nije udaljena historijska figura o kojoj se govori isključivo u trećem licu; pjesnik mu se neposredno obraća – “Rifate”. Taj vokativ smanjuje historijsku distancu i mrtvog heroja pretvara u zamišljenog sagovornika.
Jedna od središnjih tema knjige jeste sudbina heroja nakon nestanka političkog i društvenog svijeta koji ga je proglasio herojem. Rifatov život bio je kratak, ali njegov simbolički život traje decenijama. Nestala je Jugoslavija, nestao je društveni poredak kojem je pripadao, a revolucionarni ideal izgubio je nekadašnju političku snagu. Burdžović zato revoluciju posmatra iz vremenske distance čovjeka koji zna njen historijski ishod.
Ipak, Rifat se ne može svesti na obračun s komunističkom prošlošću. Autor preispituje revolucionarne zablude i kasniju sudbinu revolucionarnih ideala, ali ironiju usmjerava i prema svijetu nastalom nakon njihovog sloma. Nacionalizam, ideološka presvlačenja, tranzicija, emigracija i nova tumačenja prošlosti također ulaze u prostor njegove satire.
Jedno od provokativnijih mjesta knjige jeste zamišljanje moguće Rifatove sudbine da je preživio rat. Burdžović otvara različite mogućnosti: političko razočarenje, progon, prilagođavanje sistemu, pa i pripadanje novoj eliti. Takvu kontrafaktualnu igru ne treba čitati kao historijsku tvrdnju. Njena funkcija je književna: njome se ispituje šta se događa s revolucionarnim idealom kada dođe u dodir sa stvarnošću vlasti. U pozadini se pojavljuje neugodno pitanje: da li je Rifatova rana smrt, paradoksalno, sačuvala njegovu herojsku sliku od iskušenja koja bi donio poslijeratni život?
Motiv spomenika zauzima posebno mjesto u knjizi. Kod Burdžovića spomenik nije samo bronza ili kamen nego i metafora načina na koji društvo uređuje vlastito pamćenje. Živi podižu spomenike mrtvima, biraju događaje koje treba pamtiti i vrijednosti koje će oni predstavljati budućim generacijama. Time se, međutim, historijska ličnost često zatvara u unaprijed određeno značenje.
U “Pismu gimnazijalca” pjesnik se pita zašto je Bog spomenicima oduzeo moć govora i šta bi nam heroji rekli kada bi mogli progovoriti. To se pitanje može čitati kao jedno od ključnih mjesta zbirke: pjesnik pokušava da uspostavi razgovor s onim koga je historija pretvorila u nijemu bronzu.
Rifat Burdžović Tršo posebno je podložan naknadnim tumačenjima. Bio je revolucionar i komunista, čovjek Sandžaka i muslimanskog porijekla, pripadnik jugoslovenskog revolucionarnog pokreta. Kasnija vremena, međutim, historijske ličnosti često prilagođavaju vrijednostima sadašnjosti. Burdžović tu pojavu ironizira kroz mijenjanje imena ulica i društvenih simbola, dok se oko mrtvog čovjeka nastavlja borba za pravo na njegovo naslijeđe. Tako Rifat prerasta priču o jednom revolucionaru i postaje knjiga o našem odnosu prema prošlosti, o potrebi svakog vremena da je iznova protumači.
Knjiga je posebno snažna kada se velika historija približi privatnom iskustvu. U tom sloju važno mjesto zauzima pjesnikov otac, za kojeg Burdžović kaže da je “psihički umro sa Jugoslavijom”. Ta rečenica sažima iskustvo generacije kojoj Jugoslavija nije bila samo politička i geografska činjenica nego i dio ličnog identiteta i biografije.
U scenama uz očevu bolesničku postelju velika historija ulazi u malu bolničku sobu. Crveno ćebe, zastava, himna, pitanje vjerske knjige, bolest i odnos oca i sina pretvaraju velike ideološke sporove dvadesetog vijeka u porodičnu dramu. Na tim mjestima Burdžovićeva ironija dobija važnu protivtežu – nježnost.
Tada Rifat postaje i knjiga o nasljeđivanju historije. Od prethodnih generacija ne nasljeđujemo samo prezimena, kuće ili zemlju nego i ideale, razočarenja, strahove, podjele i nedovršene rasprave. Rifat i pjesnikov otac mogu se zato posmatrati kao dvije tačke iste šire historijske priče. Jedan je poginuo prije nego što je mogao vidjeti sudbinu revolucije, dok je drugi živio dovoljno dugo da vidi propast države koja je iz nje nastala. Između njih nalazi se pjesnik, pripadnik generacije koja je naslijedila i ideale i poraze svojih prethodnika.
Burdžovićev pjesnički jezik izrazito je komunikativan, politički neposredan i često ironičan. Autor svoje stavove ne skriva iza hermetičnih metafora pa takva neposrednost stihu daje energiju i prepoznatljivost. Politička poruka na pojedinim mjestima postaje naglašena, a ironija otvorenija. Rifat ne teži neutralnosti: želi da izazove reakciju, neslaganje i polemiku. Politička provokacija tako postaje važan dio pjesničkog postupka i način na koji se književni govor suočava s političkom stvarnošću.
Posebno zanimljiv sloj knjige otvara se tamo gdje se susreću književnost i historija. Rifat govori o stvarnim ljudima, ratu, ideologijama i smrtima, dok pjesnik raspolaže metaforom, ironijom, pretpostavkom i kontrafaktualnim zamišljanjem. Historičar nema istu vrstu slobode. Zato je pri čitanju važno razlikovati pjesničku istinu od historijske tvrdnje.
Na kraju knjige Burdžović pravi značajan žanrovski zaokret. Poslije pjesničkog dijela dolazi “Prilog” – izjava Slobodana Jakovljevića o pogibiji Rifata Burdžovića Trša, Vladimira Kneževića Volođe i Tomaša Žižića. Dotadašnji pjesnički glas ustupa mjesto iskazu čovjeka koji tvrdi da je bio neposredni svjedok dijela događaja.
Dokument tako postaje kontrapunkt pjesmi i uvodi čitaoca u drugačiji režim čitanja. Njegovo prisustvo ne zatvara pitanje prošlosti, već ga dodatno usložnjava: uz pjesničku imaginaciju pojavljuje se glas svjedoka i drugačiji način govora o istom historijskom događaju. Upravo se tu nameće jedno od najvažnijih pitanja knjige: ko ima pravo na istinu o mrtvima?
Država može stvarati zvaničnu verziju prošlosti; porodica čuva vlastito sjećanje; svjedok iznosi ono što tvrdi da je vidio; pjesnik otvara prostor imaginacije i sumnje; historičar pokušava da na osnovu različitih tragova rekonstruira događaj. Ti glasovi zajedno pokazuju koliko je odnos prema prošlosti složen i da se teško može svesti na samo jednu perspektivu.
Posebno je značajno to što Jakovljević u svom iskazu govori o dugogodišnjem prešutkivanju. Na jednom kraju zbirke nalazi se nijemi spomenik, a na drugom svjedok koji je, prema vlastitom iskazu, decenijama šutio. Između njih stoji pjesnik koji pokušava da uspostavi govor tamo gdje su dugo postojali šutanje, legenda i zvanična verzija događaja.
Zbog toga se Rifat može čitati i kao knjiga o šutanju: o onome što su prešutjele države i porodice, što su oblikovale ideologije i što je potisnuto iz kolektivnog pamćenja jer nije odgovaralo poželjnoj slici prošlosti. Knjiga pritom ne zatvara pitanje konačne istine, već pokazuje koliko različiti glasovi učestvuju u njenom oblikovanju.
Burdžović je najuvjerljiviji upravo tamo gdje ne daje konačan odgovor, nego otvara pukotinu u onome što se dugo smatralo dovršenom pričom.
Rifat Burdžović Tršo tako postepeno prestaje da bude samo historijska ličnost i postaje figura šireg iskustva balkanskog dvadesetog vijeka. Čovjek živi i pogine, a poslije smrti počinje njegov simbolički život. Od njega nastaje heroj, dobija orden, spomenik, ulicu i mjesto u zvaničnoj historiji. Potom nestaje država koja ga je slavila, mijenjaju se ideologije i društvene vrijednosti, a nove generacije iznova određuju značenje njegovog života.
Stoga jedna od važnijih vrijednosti Burdžovićeve knjige nije u tome što nudi definitivnu verziju Rifata, nego što pokazuje složenost svakog pokušaja da se jedna historijska ličnost svede na konačno i nepromjenljivo značenje.
Zato Rifata treba čitati polemički. Čitalac se ne mora složiti sa svakom Burdžovićevom političkom ocjenom niti prihvatiti svaku njegovu ironiju, kao što ni svaki pjesnički sud ne treba pretvarati u historijski zaključak. Književnost može zahtijevati nešto drugo: da poslije čitanja više ne budemo potpuno sigurni u odgovore koje smo imali kada smo knjigu otvorili.
Rifat u tome uspijeva. Iza narodnog heroja traži čovjeka. Iza čovjeka otkriva porodicu, iza porodice jednu zemlju, iza zemlje revoluciju, iza revolucije ideal, a iza ideala razočarenje. Iza svih tih slojeva ostaje pitanje pamćenja – šta od prošlosti čuvamo, šta zaboravljamo i šta iznova tumačimo iz perspektive sadašnjosti.
Mijenjale su se države, ideologije, zastave i imena ulica. Mijenjali su se i načini na koje tumačimo mrtve. Mi smo se mijenjali. Mrtvi se, međutim, nijesu mijenjali. Zbog toga Rifata Dina Burdžovića ne treba čitati kao još jedan spomenik Rifatu Burdžoviću Tršu. Spomenika već ima. Vrednije ga je čitati kao pokušaj da se postojeći spomenik razbije taman toliko da se iza bronze ponovo ukaže lice čovjeka. ■
Senada Đešević (1967) profesorica je crnogorskog, bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u JU SMŠ “Bećo Bašić” u Plavu. Piše priče i književnu kritiku. Objavila je knjigu Plavsko-gusinjske usmene lirske pjesme (2019) i zbirku priča Ajšino čevre (2025). Dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja.
Zapratite “Bosnistiku” i dijelite tekstove svojim prijateljima: Facebook, Instagram i LinkedIn.
