Piše: Senada ĐEŠEVIĆ
(Saladin Burdžović, Osmijeh Jasmine Ahmetspahić, Almanah, Podgorica, 2026)
Dino Burdžović pripada onoj rijetkoj vrsti pjesnika koji ne pišu da bi uljepšali stvarnost, već da bi je sačuvali od zaborava. Njegova poezija nastaje na razmeđu ličnog iskustva i kolektivnog pamćenja, između unutrašnje rane i historijske traume. U vremenu kada se ljudska stradanja često svode na statistiku, a postradali nevini na brojke, Burdžović svojim stihovima vraća ljudsko lice onima kojima je ono nasiljem pokušano biti oduzeto. Njegova poezija predstavlja etički čin otpora ravnodušnosti, glas koji podsjeća da iza svake tragedije stoji čovjek sa svojim imenom, životom, snovima i ljudskom vrijednošću.
Zbirka pjesama Osmijeh Jasmine Ahmetspahić Dina Burdžovića predstavlja snažno, potresno i estetski slojevito pjesničko svjedočanstvo o vremenu raspada čovjeka, svijeta i smisla. Ovi tekstovi nijesu samo pjesme u klasičnom značenju riječi – oni su fragmenti unutrašnjih lomova, ispovijesti čovjeka rastrzanog između ljubavi i mržnje, vjere i sumnje, zavičaja i egzila, života i smrti. Burdžovićev pjesnički glas djeluje poput savremenog hroničara balkanske tragedije koji kroz lične traume i kolektivna stradanja oblikuje poeziju duboke emocionalne i moralne uznemirenosti.
Osnovna vrijednost ove poezije ogleda se u njenoj brutalnoj iskrenosti. Autor ne pokušava da uljepša stvarnost niti da ublaži bol; naprotiv, svjesno zalazi u najmračnije prostore ljudske duše i društvene stvarnosti. U pjesmama se smjenjuju slike rata, genocida, progona, mržnje, raspadnutih ljubavi, duhovne iscrpljenosti i egzistencijalne praznine. Međutim, upravo iz tog mraka nastaje snažna umjetnička energija. Poezija Dina Burdžovića ne traži sažaljenje – ona traži suočavanje.
Posebno je upečatljiv način na koji pjesnik povezuje intimno i kolektivno. Lična ljubavna drama u ovim pjesmama nikada nije samo privatna priča; ona prerasta u metaforu raspadnutog Balkana, prostora trajno obilježenog krvavim historijama i nerazriješenim traumama. Ljubav kod Burdžovića nije utočište, već često nastavak unutrašnjeg rata. U pjesmama poput Sensizlik, Posljednja pjesma na ekavici za jednu mrtvu Srpkinju, Fusnota iz otpusne liste i Rezime početka milenijuma emotivni odnosi prikazani su kroz motive izdaje, opsesije, autodestrukcije i emocionalnog rasula. Ženski likovi u ovoj poeziji nijesu oblikovani kroz idealizaciju, već kroz složene obrasce čežnje, gubitka, spasenja i unutrašnjeg razaranja.
Autorova poetika snažno se oslanja na dokumentarnost i intertekstualnost. U pjesmama se pojavljuju historijske ličnosti, religijski motivi, književne reference, toponimi stradanja i kulturni simboli koji proširuju značenjski horizont teksta. Gaza, Srebrenica, Jasenovac, Kragujevac, Velika, Šahovići i Višegrad nijesu samo geografske tačke – oni postaju moralne rane čovječanstva. Burdžović izbjegava patetiku i ideološku jednostranost; njegova poezija ne služi propagandi, već opomeni. On jednako osjeća bol svih nevino stradalih, bez obzira na vjeru ili naciju, čime njegova poezija zadobija univerzalnu humanističku dimenziju.
Posebnu emocionalnu i etičku težinu u zbirci nosi pjesma Osmijeh Jasmine Ahmetspahić, jedna od najupečatljivijih i najpotresnijih pjesama rukopisa, po kojoj je zbirka i naslovljena. Nije slučajno upravo Jasminin osmijeh postao naslovni simbol ove zbirke – u njemu su sažeti bol, nevinost, stradanje, ali i nepokorena ljudska potreba za čašću, slobodom i očuvanjem vlastitog dostojanstva. Na taj način pjesnik jednu tragičnu ljudsku sudbinu uzdiže do univerzalnog znaka pamćenja i opomene.
Kroz sudbinu Jasmine Ahmetspahić, mlade Višegrađanke koja je tokom ratnih zločina 1992. godine silovana, mučena i ponižavana u zloglasnom hotelu “Vilina vlas”, pjesnik otvara jedno od najmračnijih poglavlja novije balkanske historije.
Ono što ovoj pjesmi daje posebnu snagu jeste činjenica da Jasmina nije predstavljena kao broj u statistici ratnih zločina niti kao anonimna stradalnica historije. Ona je prije svega bila čovjek – nečije dijete, sestra, prijateljica, komšinica, djevojka sa snovima, nadama i pravom na budućnost. Upravo vraćanjem njenog identiteta pjesnik se suprotstavlja dehumanizaciji, koja prati svaki zločin.
Jasminin skok kroz prozor trećeg sprata 14. juna 1992. godine nije bio samo čin očaja već i krajnji izraz nepokoravanja nasilju. Nakon četiri dana nezamislivog ponižavanja, mučenja, silovanja i nasilja, ona je odbila da mučiteljima prepusti potpunu vlast nad svojim bićem. U trenutku kada su joj nastojali oduzeti slobodu, čast i pravo na izbor, Jasmina je vlastitom odlukom sačuvala ono što joj nijesu mogli oduzeti – ljudsko dostojanstvo.
Burdžović Jasminu ne prikazuje samo kao stradalnicu rata, prikazuje je i kao simbol nepokorenosti ljudskog duha pred nasiljem. Motiv njenog osmijeha postaje metafora ugašenog života, uništene mladosti i neostvarenih snova, ali i trajni podsjetnik na zločin koji ne smije nestati iz kolektivnog pamćenja. Stihovi o njenom tijelu bačenom u Drinu i, kasnije, pronađenom u jezeru Perućac nose istovremeno dokumentarnu i poetsku snagu, pretvarajući pjesmu u svojevrsni književni memorijal svim ženama stradalim u ratovima.
Dodatnu težinu pjesmi daje činjenica da je “Vilina vlas”, mjesto jednog od najstrašnijih ratnih stradanja žena u Bosni i Hercegovini, danas turistički objekt u kojem se nude tretmani za odmor i opuštanje. Prostor koji danas služi za odmor i rekreaciju ostaje opterećen sjećanjem na stradanja žena koje su u njemu bile izložene nezamislivom nasilju. Upravo zato Burdžovićeva pjesma ima važnu memorijalnu funkciju – da podsjeti kako nijedna renovirana fasada, nijedna turistička razglednica, ali ni protok vremena ne mogu izbrisati istinu o onome što se na tom mjestu dogodilo.
Kroz lik Jasmine Ahmetspahić autor potvrđuje da njegova poezija nije samo lična ispovijest već i čin ljudske odgovornosti i književni zapis protiv zaborava. On ne dozvoljava da stradalnici ostanu broj ili fusnota historije; vraća im ime, lice, osmijeh i ljudsko dostojanstvo. Zato ova pjesma zauzima posebno mjesto u zbirci – kao snažna opomena da ljudska vrijednost može nadživjeti čak i najstrašnije oblike nasilja.
Veoma važan aspekt zbirke jeste odnos prema vjeri. Kur’anski ajeti, islamska terminologija, motivi Sudnjeg dana, Dženneta, grijeha, pokajanja i molitve prisutni su u gotovo cijelom rukopisu. Međutim, ovo nije religiozna poezija u tradicionalnom smislu; pjesnik ne propovijeda vjeru, već kroz stihove otvara prostor za preispitivanje čovjekovog odnosa prema Bogu, svijetu i vlastitoj sudbini. Njegov lirski subjekt želi vjerovati, ali ga iskustvo patnje i historijskog zla neprestano vraća u sumnju. Upravo ta napetost između vjere i preispitivanja daje ovoj poeziji snažnu egzistencijalnu dubinu.
Stilski posmatrano, Burdžovićevu poeziju karakterišu snažni kontrasti, naturalističke slike, nagli emotivni rezovi i gotovo prozni tok kazivanja. Pjesme često djeluju kao ispovjedni monolozi ili dnevnički zapisi, ali iza njihove prividne spontanosti stoji pažljivo oblikovan pjesnički izraz. Autor koristi jezik u njegovoj punoj emotivnoj snazi – od brutalno direktnih iskaza do lirskih, gotovo nježnih pasaža. Ritam stiha, slobodna forma i smjena dramatičnog i lirskog tona dodatno pojačavaju osjećaj unutrašnje rasutosti i emotivne napetosti. Upravo taj spoj ogoljene iskrenosti i lirizma čini njegov pjesnički glas autentičnim i prepoznatljivim.
Pjesme Osmijeh Jasmine Ahmetspahić, Slovo o Srebrenici, Gaza i U Sandžaku o Palestini predstavljaju najupečatljivije antiratne pjesme ove zbirke i značajan doprinos savremenoj književnosti sjećanja. U njima se bol ne pretvara u mržnju, već u trajnu potrebu da se čuva istina i njeguje kultura pamćenja. Pjesnik pokazuje da poezija još uvijek može biti etički čin i prostor očuvanja ljudske vrijednosti.
Zato se ova zbirka ne čita samo kao poetska knjiga već i kao svojevrsni dokument vremena, zbirka lirskih zapisa o čovjekovoj sposobnosti da preživi, sačuva pamćenje i očuva vlastito dostojanstvo pred licem historijskog i ličnog zla.
Zbirka nije lahka za čitanje, ona to i ne želi da bude. Ona uznemirava, provocira, boli i opominje. Ali upravo u tome leži njena umjetnička vrijednost. Dino Burdžović piše poeziju koja ne pristaje na zaborav, ravnodušnost i lažnu utjehu. Njegovi stihovi dugo ostaju u čitaocu, poput ožiljka koji podsjeća da je čovjek, uprkos svemu, dužan da osjeća, pamti i svjedoči.
Ova zbirka potvrđuje da poezija, čak i u vremenu ubrzane komunikacije i površnog pamćenja, može ostati prostor istine, savjesti i ljudskosti. Autor ne piše da bi ponudio odgovore, već da bi otvorio pitanja pred kojima nijedan čovjek ne smije ostati nijem. Upravo zato njegova poezija nadilazi granice lične ispovijesti i prerasta u univerzalno svjedočanstvo o ljudskoj patnji, otporu i potrebi da se sačuva dostojanstvo onda kada je ono najviše ugroženo. ■
Senada Đešević (1967) profesorica je crnogorskog, bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u JU SMŠ “Bećo Bašić” u Plavu. Piše priče i književnu kritiku. Objavila je knjigu Plavsko-gusinjske usmene lirske pjesme (2019) i zbirku priča Ajšino čevre (2025). Dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja.
