Piše: Senada ĐEŠEVIĆ
Bajram Redžepagić, Pobunjenik, Connectum, Sarajevo, 2010.
Bajram Redžepagić pripada savremenim bošnjačkim piscima čije je stvaralaštvo neraskidivo povezano s plavsko-gusinjskim krajem, njegovom historijom, tradicijom i kulturnim identitetom. U središtu njegovog književnog interesovanja nalazi se čovjek suočen sa složenim društvenim i historijskim okolnostima, kroz koje se otvaraju univerzalna pitanja slobode, pravde i ljudskog dostojanstva. Njegovu prozu odlikuju psihološki uvjerljivo oblikovani likovi, autentičan jezički izraz i snažan osjećaj za zavičajni prostor, koji je važan činilac oblikovanja identiteta junaka.
Smještajući radnju u plavsko-gusinjski kraj, Redžepagić oblikuje slojevitu sliku vremena u kojem se prepliću historijske prilike, društveni odnosi i etičke dileme. U središtu pripovijedanja nije niz spoljašnjih događaja, već unutrašnji svijet glavnog junaka – njegova sjećanja, moralna preispitivanja i sukob s društvenim poretkom. Pripovijedanje je organizirano kao ispovijest starca Tahira Kadunića, koji pred kraj života nastoji da razumije vlastitu sudbinu. Njegovo kazivanje ne slijedi hronološki tok, već logiku sjećanja, u kojoj se prošlost i sadašnjost neprestano prepliću. Takva narativna organizacija usmjerava pažnju na psihološki razvoj junaka i približava roman modernističkoj poetici, u kojoj unutrašnje iskustvo ima prednost nad linearnim slijedom događaja.
Redžepagić uspješno spaja lirski i epski način pripovijedanja. Bogata metaforika i lirizirani opisi prirode imaju značajnu psihološku funkciju. Opisi Plavskog jezera, Prokletija, rijeka, livada i magle nijesu samo ambijent radnje, oni odražavaju emocionalna stanja junaka i postaju simbolički produžetak njihove unutrašnje stvarnosti. Magla prati trenutke moralne nesigurnosti i unutrašnjih preispitivanja, naglašavajući neizvjesnost čovjekovih odluka, voda simbolizira prolaznost, pročišćenje i neprekidni tok života, dok zemlja dobija izrazito etičko značenje. Ona nije predstavljena samo kao materijalna vrijednost već kao simbol rada, odgovornosti i historijskog naslijeđa. Tahirova odluka da zemlju prepusti čipčijama predstavlja vrhunac njegove moralne pobune i potvrđuje uvjerenje da su pravda i ljudsko dostojanstvo važniji od društvenih privilegija. Iz navedenog se može zaključiti da je pejzaž ovdje ravnopravan učesnik pripovijedanja, a ne samo njegova pozadina. S druge strane, epska širina omogućava prikaz složenih društvenih i historijskih prilika. Simbolični opisi prirode i introspektivni ton prožimaju se, dakle, sa širokim društvenim zahvatom i brojnim likovima, čime se ostvaruje ravnoteža između individualne sudbine i kolektivne historije.
Jedna od najizraženijih umjetničkih odlika romana jeste njegova kompozicija. Umjesto linearnog razvoja radnje, pripovijedanje je organizirano fragmentarno pa svako poglavlje predstavlja zaokruženu cjelinu povezanu zajedničkim motivima i postepenim psihološkim razvojem glavnog junaka. Dominantan kompozicioni postupak jeste retrospekcija: događaji iz sadašnjosti neprestano prizivaju uspomene, potvrđujući da prošlost određuje čovjekove odluke, moralna uvjerenja i pogled na svijet. Psihološka analiza zato postaje osnovni pokretač pripovijedanja, dok spoljašnja radnja ostaje u njenoj funkciji.
Roman je oblikovan i prema kružnom modelu kompozicije, u kojem početak nagovještava kraj, a završetak ne donosi konačno razrješenje, već potvrđuje trajnost unutrašnje drame glavnog junaka. Takva otvorena struktura doprinosi životnoj uvjerljivosti djela i naglašava složenost ljudske egzistencije.
U središtu romana nalazi se Tahir Kadunić, najsloženiji i umjetnički najpotpunije oblikovan lik djela. Kao potomak ugledne begovske porodice, on postepeno dovodi u pitanje vrijednosti sredine kojoj pripada. Njegova pobuna nije politička, već moralna – zasnovana na uvjerenju da se ljudsko dostojanstvo ne može graditi na nepravdi i naslijeđenim privilegijama. Suprotstavljajući se takvom poretku, Tahir svjesno prihvata usamljenost kao cijenu dosljednosti vlastitim načelima, čime postaje simbol etičkog otpora i lične odgovornosti. Već naslov Pobunjenik označava moralni, a ne politički otpor. Tahirova pobuna nije usmjerena ka osvajanju vlasti ili društvenih privilegija, već ka odbrani pravde i ljudskog dostojanstva pa naslov objedinjuje osnovnu idejnu nit romana.
Pripovjedač Tahir Kadunić istovremeno je glavni junak i posrednik između svijeta romana i čitaoca. Budući da govori iz perspektive starosti i sjećanja, njegovo kazivanje nije potpuno objektivno, što dodatno pojačava psihološku uvjerljivost pripovijedanja. Kroz ličnu ispovijest Tahir prerasta u hroničara plavsko-gusinjskog kraja, oživljavajući historijske prilike, običaje i moralne odnose zajednice. Na taj način individualna sudbina dobija širi kulturnohistorijski značaj.
Psihološka uvjerljivost Tahirovog lika ostvarena je kroz unutrašnje monologe, stalna preispitivanja i povratke u prošlost. Njegovo pripovijedanje otkriva čovjeka koji sumnja u vlastite odluke, ali ne odustaje od moralnih načela. Upravo u toj napetosti između sumnje i dosljednosti oblikuje se njegova tragična dimenzija. Što više nastoji da uspostavi pravednije odnose među ljudima, to postaje usamljeniji, jer njegova humanost narušava ustaljeni društveni poredak.
Nasuprot Tahiru, Hajrudin vodi unutrašnju borbu s osjećajem krivice nakon ubistva počinjenog u samoodbrani. Autor ga ne prikazuje kao zločinca, već kao čovjeka koji iskupljenje traži kroz rad, vjeru i pokajanje. Dok Tahir nastoji da promijeni društvo, Hajrudin pokušava da pronađe unutrašnji mir. Njihove sudbine predstavljaju dva različita odgovora na pitanje ljudske odgovornosti pa roman prerasta u psihološku studiju odnosa između lične savjesti, društvene odgovornosti i težnje za slobodom. Kroz njihove životne puteve Redžepagić pokazuje da se najteže čovjekove borbe često ne vode protiv svijeta, već u njemu samom.
Važnu simboličku funkciju ima i prostor u kojem se radnja odvija. Kasaba nije predstavljena samo kao geografski okvir zbivanja već kao zatvoren svijet tradicionalnih vrijednosti, strogo uređenih društvenih odnosa i snažnog pritiska zajednice na pojedinca. Nasuprot njoj, planine, Plavsko jezero, rijeke i otvoreni pejzaži simboliziraju slobodu, duhovnu širinu i čovjekovu težnju da prevaziđe ograničenja nametnuta sredinom. Kontrast između zatvorenog prostora kasabe i otvorenosti prirode odražava Tahirov unutrašnji sukob između pripadanja zajednici i potrebe za ličnom slobodom.
Umjetničkoj vrijednosti romana u velikoj mjeri doprinosi i njegov jezik. Redžepagić uspješno spaja standardni književni izraz s osobenostima plavsko-gusinjskog govora pa turcizmi, arhaizmi i lokalizmi djeluju kao prirodan dio svijeta koji prikazuje. Takav jezički izraz ne predstavlja samo sredstvo karakterizacije likova već je i važan činilac očuvanja kulturnog identiteta prostora iz kojeg roman izrasta.
Umjetnička snaga romana ne proizlazi samo iz uvjerljivo oblikovanih likova, složene kompozicije, bogate simbolike ili autentičnog jezičkog izraza, ona prije svega proizlazi iz sposobnosti autora da kroz pojedinačnu ljudsku sudbinu progovori o trajnim etičkim dilemama i čovjekovoj borbi za očuvanje moralnog integriteta. Zahvaljujući tome, Pobunjenik zauzima značajno mjesto u savremenoj bošnjačkoj književnosti i predstavlja vrijedan doprinos književnosti koja istovremeno čuva kulturno pamćenje, preispituje društvene vrijednosti i afirmira univerzalne humanističke ideale. ■
Senada Đešević (1967) profesorica je crnogorskog, bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u JU SMŠ “Bećo Bašić” u Plavu. Piše priče i književnu kritiku. Objavila je knjigu Plavsko-gusinjske usmene lirske pjesme (2019) i zbirku priča Ajšino čevre (2025). Dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja.
