Piše: Fahrudin SINANOVIĆ
Išli smo niz put i usput smo pričali. Ne znam tačno kad mi se ova rečenica otvorila, otkrila, kada mi je sinula na pamet. Čini mi se da je to bilo na jednom času kada sam s djecom radio priloške odredbe. Djeci je bilo zanimljivo kako to neko može da ide niz put a da usput priča. Objasnio sam im da je ono niz put, koje se piše odvojeno, priloška odredba za mjesto, a da je usput, piše se sastavljeno,priloška odredba za način. I meni se rečenica učinila simpatičnom. Zapisao sam je u rokovnik i čekao da je, kada budem pisao neku priču, utrpam u nekakav kontekst u kojem bi se komotno osjećala.
Tog konteksta sam se načekao.
Sporo i teško pišem. Skoro pa nikako. Tri su tome osnovna razloga.
Prvi: lijen sam.
Drugi razlog je objavljivanje loših knjiga. Pročitam lošu knjigu i onda kad vidim ko sve i kako piše, kažem: ja, vala, neću da pišem. Hajd’ što pišu, nego u lektire i čitanke se trpaju, članovi Društva pisaca postaju. I ne samo to, postaju i članovi Upravnog odbora Društva pisaca.
Treći razlog jeste objavljivanje dobrih knjiga. Uzmem neku dobru knjigu, pročitam je i kažem: ja neću pisati jer ne umijem ovako.
Dobro, ima tu još razloga, ali ovo su baš moji razlozi.
Moram ovdje napraviti jednu malu simpatičnu digresiju, a ona je baš u vezi s ovim ko sve danas piše i objavljuje knjige. Znam, naime, jednog nazovi pjesnika koji, kad mu je dosadno u društvu u kojem se nalazi, napusti društvo govoreći: “Jest mi dosadno, odoh kući napisati jedno dvije-tri pjesme.”
Čuj ti njega, on kaže: “Odoh napisati jedno dvije-tri pjesme”. Njemu to dođe isto kao iscijepati dvije–tri klade drva. I taj i takav “pjesnik” objavljuje knjige, zbirke poezije. Pa bude promocija, pa dođe nekakav književni kritičar, i to od imena, pa na sva usta počne da hvali “pjesnika” i “pjesme” mu, pa mu se prikaz knjige objavi u književnom časopisu koji najviše sredstava dobija od vladinih i nevladinih institucija.
Zbog svih ovih stvari ja zasad objavljujem samo u svome rokovniku i kompjuteru. Zapisujem lijepe riječ i misli, složi se poneka priča ili pjesmuljak. Kako stvari stoje za života ništa neću objavljivati. Ostavit ću to onima koji budu, poslije moje smrti, istraživali moj rad i moje djelo. Ako to nekome padne na pamet. Možda mi se i posreći, jer, vrlo često, posthumno objavljene stvari imaju veću vrijednost nego da su objavljene za života. Pogotovo se to odnosi na pisanu, neobjavljenu, građu koja ostane iza slavnih pisaca, pa makar se radilo i o najobičnijim zabilješkama. Objavljivanje takve građe donese veliki profit izdavačima, jer ljudi to kupuju samo zato što znaju da je to napisao taj i taj slavni pisac.
Odlazak
Znam, zapamtio sam
Cvijeće, mirisne maramice,
Mlijeko, med.
Ja odoh
Kad ću se vratiti ne znam
Možda bude dug red.
Ovu pjesmu treba dobro pročitati. Tri puta najmanje. E, sad ću kazati nešto o toj pjesmi. Umro je poznati pjesnik i nekakav bajni književni kritičar, vrsni poznavalac književnosti (ovo sam mogao staviti i pod znake navoda) bavio se proučavanjem njegova lika i djela. Od porodice je dobio na uvid sav pjesnikov materijal: teke, rokovnike, svaki papir, sve na čemu je pjesnik pisao. Sve ono što nije objavljivano naš ti je književni poznavalac objavio. Između ostaloga i ovu pjesmu. Dakako, svi književni kritičari su se utrkivali da pohvale svako novoobjavljeno slovo pjesnikovo. U analizi ove pjesme kazivali su da u njoj pjesnik govori o svojoj smrti, o odlasku s ovoga svijeta. Spominjanje cvijeća, mirisnih maramica, mlijeka i meda tumačili su tako što su rekli da se pjesnik na kraju svoga života prisjeća samo lijepih stvari, lijepih trenutaka. Kakvih sve nije bilo analiza i tumačenja. Brojali su vokale i konsonante, pa poslije tumačili zašto ima toliko vokala a, a zašto toliko vokala e. Jedan je, pak, kritičar na četiri kartice teksta objašnjavao značenjski sloj frekventnosti glasa m u ovih nekoliko stihova.
I šta se desilo na kraju. Supruga pjesnikova, koja je tek nakon dvije godine pročitala posthumno objavljenu knjigu njezinoga muža, otkrila je pravu istinu o toj “pjesmi”. U intervjuu za jedan književni časopis rekla je da to zapravo i nije pjesma, već da je to samo obična poruka koju je njoj suprug napisao prije odlaska u trgovinu, dok je ona bila u kupatilu.
– Nije mogao da čeka da izađem iz kupatila, pa mi je napisao na papiriću da zna šta sam mu rekla da kupi i da će možda zakasniti ako bude gužve, doslovce je kazala hudovica pjesnikova.
Da ste samo onda vidjeli književne kritičare: pokisli miševi. A da je tada samo neko zucnuo kako mu se ta pjesma ne sviđa i da i nije neka pjesma, znaš li šta bi mu uradili. Iskasapili bi ga. Obavezno bi mu spočitavali kako on ne prati savremena kretanja u književnosti, kako ne zna šta je postmoderni književni postupak, kako …
Nisu meni problem kritičari, nisu oni razlog što ja ne pišem. Meni je problem kontekst. Još sam u fazi iščekivanja konteksta. A malo sam i lijen.
Fahrudin Sinanović je profesor bosanskog jezika i književnosti, književnik i novinar. Radi u JU BKC “Alija Izetbegović” u Kalesiji, gdje je trenutno na funkciji direktora.
