Džennet ili Džehennem
Podgrijavam supu od jučer
Dok Svijet mi se raspada
Samo uši da te ne bole
Govorim i stavljam ti
Trakicu na glavu
Da zaštitim život
Postoje žene
Koje ne mogu da se skinu gole
Pred drugim ženama
To što one imaju
Sramota je
Loše kuhati
Biti umoran od djece
Svi imaju djecu
To je blagodat
Samo uši da te ne bole
Upale su opasne
Plašim se
Žena kojima kažeš
Pogača mi je izgorjela
I brak mi se raspada
A one ti kažu
Žena će na mužu zaraditi
Džennet ili Džehennem
Ali treba prvo izdržati
Fukaro
Ni pogaču ne znaš napraviti
Zrno zemlje
Cvjetaju li ruže
U tvojoj bašti
Ili si oduvijek grm pun trnja
Pitaš i svlačiš
Kariranu suknju
Cijela stanem u tvoje ruke
I moje 62 kile pretvorio bi u zrno zemlje
Govoriš dok
Kiša skida osmrtnice
Šutnja nije zlato
Kao nadu ponavljam
Krenut ću sama, od nule
Tvoji debeli prsti šapuću
Mezar bih iskopao za tvoje ljubavne džine
Linije na mojim dlanovima
Uvijek su iste, kažem
Padajući u ponor njihovih očiju
Mrvica nade
Čovjek koji me voli
Pred spavanje mi govori
Fukaro
Ustajao ti zrak u kući
Ustajala ti hrana
Koju jedemo
Koja nas jede
Džin ljubavi se smješka
Mom ustajalom hljebu u rerni
Koji ne bacam
Iako se raspada od ustajalosti
Fukaro
Kažem i ja sebi
Kidam mrvicu hljeba svaki dan
I bacam u bunar tame
Govoriš
“Baci mrvicu i zamisli željicu”
Dok čekamo u nadi
Da se sve jednom završi
Život
Pričala bih ti
O jabukama crvavim
Koje sam nosila sa sobom
Upitao bi me
Zašto crvave jabuke i
Zar me crvi ne plaše
Na mom dlanu žuljevi
Podsjećaju na zvijezde
Kojima se molim
I govorim kako
Crvave jabuke su zdrave
Dok grickam jagodice
Na svojim noktima
I gledam sumnju
U tvojim očima
Jabuke su u cvatu
Rekao bi mi
I tišina bi stala
Između nas
Autobus života
U ljeto dok su jutra
Svježa
I trava mokra
S vrbe padaju kapljice rose
Na stanici
Na ćulah Starca
Ulazi u autobus
Hvata se rukama
Istrošenim od vremena
Za drške sjedišta
Kao za djevojke nekada
I ne gleda ko će osloboditi
Sjedište
Ostaje prazno
Lice sa crtama vremena
Rata
Rušenja pa skupljanja
Još kojeg dana
Gleda kroz staklo autobusa
Na put ispred sebe
I pogled se prekida
Svakim stajanjem
Na sljedećoj stanici
Izlazi i ulazi
Da putnici uđu
Da putnici izađu
Ne smeta
Ne govori
Samo izlazi
Ulazi
Sporo i teško
Broji stepenice
Jedan, dva, tri
I nije siguran broji li stepenice
Ili mrvice snage
Za još ovaj dan
Za još ovaj put
Lejla Mejrić (1996) studentica je postdiplomskog studija na Univerzitetu u Zenici. Jedna je od dviju osnivačica Edukativno-kreativnog centra u Maglaju, gdje aktivno doprinosi razvoju obrazovnih i kreativnih sadržaja. Piše poeziju. Objavljivala je u časopisima Život, Diwan i internetskim platformama.
