Piše: Refik BULIĆ
O porijeklu ekavizma u ekavsko-jekavskim govorima tešanjsko-maglajskoga kraja postoji nekoliko različitih hipoteza. One se mogu svrstati u dvije skupine. Prvu čine hipoteze prema kojima se postanak ekavizma vezuje za zamjenu jata na tešanjsko-maglajskom prostoru, a drugu hipoteze prema kojima se zamjena jata izvršila na drugim prostorima pa se migracijama prenijela u tešanjsko-maglajski kraj.
Jednu od hipoteza prema kojima je zamjena jata izvršena na drugom prostoru pa se migracijama prenijela u tešanjsko-maglajski kraj iznio je Gojko Ružičić u svome radu Jedan nezapažen bosanski govor (1936:254).
Pišući o mogućnostima razvoja ekavskog refleksa jata u tešanjsko-maglajskom kraju na osnovu Rešetarevih pretpostavki[1], Ružičić je izveo neke zaključke, koji su značajni za tumačenje postanka ekavizma u ovim govorima, te ćemo ih navesti u cijelosti:
Na glasovni razvoj ije > ë, ako bismo pošli od pretpostavke da su ovi govori (Tešnja i Maglaja, nap. R. B.) prvobitno bili čisto jekavski govori, nije moguće ni misliti. Isto tako ne može se pomišljati ni na unošenje ekavizma spolja, jer njihov geografski položaj potpuno isključuje takvu pretpostavku. Teritorija ekavskih govora isuviše je udaljena od njih, rastavljena širokim pojasom jekavskih govora. A što je najvažnije, na osnovu dosadašnjih rezultata naše istoriske dijalektologije mi na ovoj teritoriji ni u kom slučaju ne bismo smeli očekivati jedan čisto jekavski govorni tip kao prvobitni, već jedino čisto ikavski ili, eventualno, ikavsko-jekavski govorni tip. Sve to, po mome mišljenju, jasno pokazuje da pretstavnici ovih govora nisu autohtoni stanovnici ovih krajeva, nego kasniji doseljenici. To uostalom potvrđuju i još žive tradicije o doseljavanju nekih porodica iz Ugarske, Slavonije ili Srbije (ima i porodica s prezimenom Užičanin). I onda nam ostaju dve mogućnosti za tumačenje postanka dvojnog refleksa ě u ovim govorima. Moglo bi se, prvo, pretpostaviti da je odnos e : je postao na današnjem njihovu zemljištu na taj način što su u sastav stanovništva ušli doseljenici delom iz ekavskih, a delom iz jekavskih krajeva srpskohrvatske dijalekatske teritorije, pa se u nastaloj mešavini dvaju refleksa izvršila diferencijacija prema kvantitetu slogova s refleksima ě. Ali meni takva pretpostavka ne izgleda ni malo verovatna. Ja mislim da je prirodnije, a i mnogo verovatnije, pretpostaviti da je odnos dvaju refleksa stvoren na drugom mestu, negde na granici ekavskog i jekavskog govora, i to u ranije vreme, još onda kad se menjala diftonška vrednost glasa ě, pa je taj gotov odnos dvaju refleksa kasnije, seobom pretstavnika ovih govora, prenesen na današnje zemljište. (Ružičić 1936:253–254)
Ružičić potom objašnjava gdje bi moglo biti to mjesto gdje je stvoren odnos refleksa e : je i zaključuje «da je to prvobitno mesto moglo biti samo negde na severnom delu ekavsko-jekavske granice, po svoj prilici u blizini Save» (1936:254).
Ružičić se jasno opredijelio za hipotezu, ali je, završavajući svoju raspravu, ipak pokazao i izvjestan oprez: «Razume se, definitivno rešenje toga pitanja mogu dati samo detaljna proučavanja naših dijalekata i njihove prošlosti (1936:254).
Velike migracije u periodu turskih osvajanja pretrpjelo je i muslimansko stanovništvo. Između 1526. i 1536. godine turska je vojska osvojila cijeli prostor između rijeka Save i Dunava a u njega su se počeli naseljavati muslimani, «starosjedioci u lijevom Podrinju, desnoj Posavini, Pobosanju i Posprečju (Pavičić 1953:51).
Muslimani će na prostoru Slavonije ostati do ljeta 1687, kada će se muslimansko stanovništvo s tih prostora početi iseljavati, da bi njegovo potpuno iseljavanje bilo završeno za nekoliko mjeseci (Pavičić 1953:66).[2] «Odlazeći zauvijek iz Slavonije, cestama i putovima kretale su se tada duge kolone zastrašenih i pomalo izbezumljenih turskih izbjeglica, u kojima je bilo između 30 i 40 tisuća žena, djece i muškaraca» (Mažuran 1988:41). Muslimani su se iz Posavine najviše iseljavali u Bosnu, u kojoj je «ležalo i vrlo mnogo pustoga tla, jer su otuda upravo selili mnogi katolici i pravoslavni»[3].
Da li je ovo muslimansko stanovništvo moglo donijeti ekavizam u tešanjsko-maglajski kraj, pitanje je na koje je indirektno potvrdno odgovorio Stjepan Pavičić, baveći se problematikom porijekla hrvatskih i srpskih naselja i govora u Posavini. U tome svome radu Pavičić je djelimično potvrdio Ružičićevu hipotezu i ne spominjući je.[4] On je postanak ekavizma u muslimanskim govorima u Slavoniji locirao u Ivankovo:
Ivankovačko muslimansko stanovništvo kroz četiri, pet naraštaja bilo je pod jakim ekavskim utjecajem, i kad su muslimani iz njega 1687. izbjegli u Bosnu, oni su ponijeli govor ili od veće česti ekavski, ili izmiješani ikavski s ekavskim. Ivankovački su muslimani u Bosnu polazili ili putem na Vrpolje, Babinu Gredu i Savu, a onda dalje preko te vode u Pobosanje, ili su Savu prelazili u Brodu i oko toga mjesta. Njihove će se raselice prema tome u 18. st. i kasnije naći oko Gračanice, Maglaja, Tešnja i Žepča. Od njih će po svoj prilici biti oni ekavci u žepačkom kraju, koji su pojedine ekavske likove održali sve do danas, a za koje se zna, da su ih u prijašnjim naraštajima imali i mnogo više. (Pavičić 1953:108)
Na drugom mjestu Pavičić piše: «Našice i Podgorač Turci su napustili bez borbe 1687, te je muslimansko stanovništvo tih mjesta bez gubitaka prešlo u srednju Bosnu ili u Hercegovinu, gdje mu potomci žive među današnjim muslimanima ekavcima» (1953:158)[5].
Svoj je zaključak o ekavskom govoru muslimana Pavičić izveo na osnovu prethodnog razmatranja stanja i načina življenja u muslimanskim naseljima u Slavoniji. On smatra da su doseljeni muslimani na tome prostoru razvili nov tip stanovništva, te da je njihova brojnost pred kraj turske uprave u tim krajevima dostigla oko osam hiljada kuća sa četrdeset hiljada čeljadi. Pavičić također smatra «da na cijelom dunavskosavskom međuriječju muslimanskoga naselja nije bilo po selima, nego samo po kotarskim središtima, vojvodstvima i trgovištima. Koliko je i živjelo po manjim mjestima, bile su to pojedine posjedničke porodice, koje su stanovale u središtima svojih posjeda. Prema tome, pitanje podrijetla tih muslimana uglavnom je u uskoj svezi s pitanjem razvitka velikih i većih gradskih naselja na tom zemljištu» (Pavičić 1953:158).[6]
Pavičić, međutim, govori o ekavskom, a ne o ekavsko-jekavskom govoru, čime se u potpunosti ne opravdava Ružičićeva pretpostavka da je već stvoreni ekavsko-jekavski refleks nastao negdje «na sjevernom dijelu ekavsko-jekavske granice, po svoj prilici u blizini Save” (1953:254).
Pavičićeva argumentacija o mogućem poekavljivanju muslimanskoga govora u Posavini izgleda uvjerljivo:
Turci su ovaj kraj osvojili u svojem pohodu u ljeto 1536. Njima se nisu suprotstavile nikakve jače snage, nego su se tvrđave poispredavale, a zemlja je prešla u novo gospodstvo bez borbe. Turci su onda u Ivankovu osnovali središte novoga kotara, koji je obuhvatio sav opisani kraj, a uz to i kostromansku (babogredsku) Posavinu, vinkovačko područje, Nuštar i Cerić. Gušće je ekavsko naselje u njemu bilo cijelo okupljeno i ono mu je činilo barem polovinu stanovništva. U novom je položaju Ivankovo postalo muslimansko tvrđavno naselje s krajišničkim odjelom vojske s pašom na čelu.(…) Sudeći prema velikom opsegu područja i plodnosti zemlje, u njemu je moglo biti barem pet, šest stotina kuća. Među njih je u skrajnim mahalama spadalo i sedamdesetak starosjedilačkih kršćanskih domova, koji su u cijelom stanovništvu činili sedminu ili osminu. Ivankovačka je katolička župa zapisana već 1581.,(…) a poslije toga još nekoliko puta kroz 17. st. (…) Njoj je pripadalo do 1500 katolika u 250–300 kuća. U ivankovačkom je kotaru za turskoga vladanja postojala župa i u Cerni. U njoj je 1623. vizitator Petar Masarechi našao sedam sela i oko 1600 pripadnika; ta su sela bila: sama Cerna, zatim Popražje, Gradište, Šiškovci, Prkovci, Retkovci i Rožd.(…) U području Ivankova i Cerne moglo je oko 1680. godine živjeti 3100–3200 starosjedilaca katolika. Oni su u to vrijeme bili malone svi ekavci, sačinjavajući potomstvo onih starinaca, koji su tu živjeli prije Turaka. (1953:107)
Nakon razmatranja opisanog stanja u Ivankovu i njegovoj okolici, nameću se pitanja: kako su, ako jesu, muslimani primili od katolika ekavaca ekavski izgovor?, da li je vremenski period od oko stoljeće i po dovoljan za takav proces u govoru?, da li su muslimani postali ekavci samo u dugim slogovima? itd.
Ovdje treba ukazati i na to da Pavičić posredno odgovara i na pitanje kako je od potpunog ekavizma mogao postati miješani refleks, ali se njegova pojašnjenja odnose na drugo područje, «u kotaru novskom i pakračkom»[7] u zapadnoj Slavoniji:
Na to su zemljište doselili u prvim deseticama 18. st. mnogobrojni kajkavski ekavci od Čabra, Gerova i Broda na Kupi, i tu su došli u susjedstvo sa srpskim jekavcima, koji su na tom tlu bili isto tako doseljenici. Smještaj tih goranskih ekavaca bio je takav, da su jekavci na njih mogli djelovati i pojedinački i od sela do sela, a opet i skupno, jer je općena govorna struja u cijelom tome kraju bila jekavska. Prema tome jekavci su bili snažnija strana, koja je vršila utjecaj, a goranski su mu ekavci podlijegali. Sam se taj proces vršio od druge pole 19. st. (oko 1840. godine, nap. R. B. na osnovu drugog dijela Pavičićeva teksta), a traje u svojem posljednjem dijelu i danas, te se može pratiti u svojem razvitku u tančine. I na tom je zemljištu zamjenjivanje staroga ě mjesto glasa -e- novim jekavskim refleksom započelo najprije u kratkim slogovima (djeteta, pjevati), a dugi je slog čuvao svoj stari -e-. Poslije toga stalo je i ije polako prodirati u duge slogove». (Pavičić 1953:23)
Pavičić dalje navodi da je proces poekavljivanja dugih slogova «uhvatio» u tome kraju Rešetar u prvim godinama dvadesetog stoljeća, tačnije 1901. godine, kad je bilježio naporedne likove dete i dijete (1953:23).[8]
Na osnovu ovih podataka može se postaviti i pitanje zašto je ijekavizam počeo prevladavati i u dugim slogovima u Banovoj Jaruzi i okolici, a sačuvao se u bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim polujekavskim govorima, na koje Pavičić odgovara ovako:
Što je danas kod toga posljednjega (ekavsko-jekavski govori zapadne Slavonije, nap. R. B.) jekavski izgovor prodro i u dugi slog, te je pojekavljenje u njemu gotovo potpuno, ili je na putu da to postane, razlog je u tome, što su i u daljnjem razvitku postojale neprestano iste prilike, te je utjecanje jekavaca bilo uvijek stalno. Ono je u stvari i poraslo, jer su ona goranska sela, koja su već postala jekavska, svojom govornom snagom djelovala na ostala daljnja ekavska naselja, i to jamačno još s većim uspjehom, nego što su to mogla osnovna srpska sela. U spomenutom bosanskom, hercegovačkom i crnogorskom polujekavskom govoru povoljne su prilike za daljnje pojekavljivanje svakako prestale zbog nama danas nepoznatoga razloga, koji je mogao biti ili unutarnji ili vanjski, a možda je bio i jednoga i drugoga značaja. (1953:23)
Ako se Pavičićeve konstatacije prihvate kao tačne, onda se mora pretpostaviti dobrosusjedski odnos starosjedilaca i doseljenog muslimanskog stanovništva, iz čije je međusobne i česte komunikacije moglo nastati miješanje izgovora.[9] Zanimljivo je da Pavičić piše da je utjecaj hrvatskoga jezika po gradovima bio jak i da su njime «u pravilu govorili u većini i muslimani (…)» (1953:50).[10]
Druga činjenica koja može opravdati mogućnost jezičkog utjecaja jeste i mogući «masovni prelazak domaćeg stanovništva na islam» (Hafizović 2000:231)[11], koja bi bila ozbiljan argument za potvrđivanje međusobnog jezičkog utjecaja.[12]
Ovdje bi se mogao dodati još jedan razlog koji je mogao utjecati na eventualni ekavski izgovor muslimana. To je vrijeme zamjene jata u Slavoniji.
Vjerovatno je u Slavoniji zamjena jata bila kasnije nego na drugim južnoslavenskim područjima (Ivić 1971:43)[13] pa nije isključena ni mogućnost da su doseljeni muslimani u slavonskim krajevima mogli zateći nezamijenjeni jat ili neku njegovu diftonšku varijantu, što je, možda, moglo dovesti do retrogradnog fonemiziranja njihova već stvorenog refleksa. Ovakva bi mogućnost mogla biti pospješena kod osoba koje su tu učile jezik, bilo da su muslimani rođeni tu ili doseljeni Turci.
Prihvati li se Pavičićeva tvrdnja da su muslimani Ivankova donijeli ekavski izgovor u Bosnu, onda se postavlja pitanje šta je sa zamjenom jata u kratkim slogovima i gdje se razvio taj refleks. Govor Ivankova sedamdestih godina dvadesetog stoljeća bio je ekavski, ali ekavski «uvjetno», kako kažu Finka i Šojat, «jer nema ni jednog naselja na tom području gdje osim ekavskih ne bi supostojali i elementi koji nisu ekavski» (1973:7). Ekavizam se u tome govoru ne vezuje samo za duge slogove. No, ovaj podatak ne može eliminirati mogućnost da su muslimani, dok su živjeli na tome području razvili dvojni refleks.
Analizirat ćemo da li postoje neki mogući dokazi koji bi potvrdili da su ekavsko-jekavski tešanjsko-maglajski govori refleks jata dobili s muslimanima iz Slavonije.
Mi smo pokazali da je stanovništvo tešanjsko-maglajskoga kraja bilo prorijeđeno iseljavanjem katolika i djelimično pravoslavnih, te kugama, koje su bile česte[14]. Time je podatkom opravdana mogućnost naseljavanja u tešanjsko-maglajski kraj; činjenica da je stanovništvo bilo razrijeđeno, omogućavala je novopridošlom stanovništvu da se jezički potpuno ne «utopi» u novu sredinu.
Neki današnji toponimi s tešanjsko-maglajskoga područja postoje i u Slavoniji, a pošto se za neke od njih zna da su u Slavoniji zabilježeni u predturskom periodu, vjerovatno je da su doseljenici u tešanjsko-maglajski kraj donijeli sa sobom i nazive svojih naselja ili «bliskih» toponima, što je mogućnost poznata i u drugim krajevima Bosne. Toponimi koji su zabilježeni u Slavoniji i tešanjsko-maglajskom kraju jesu:
Bobare (selo u Slavoniji kod Pakraca, koje su naselili bosanski Srbi 1691. godine);[15]
Bobare (selo kod Tešnja);[16]
Krndija (planina kod Našica);
Krndija (naselje i potok kod Tešnja, danas predgrađe);[17]
Miljanovac (selo kod Pakraca);[18]
Miljanovci (selo kod Tešnja);[19]
«Lončar-ves» (staro selo kod Virovitice);[20]
Lončari (selo kod Tešnja);[21]
Vukovo (današnji Vukovar);[22]
Vukovo (selo kod Tešnja);[23]
Kosovac (selo kod Okučana);[24]
Kosova (selo kod Maglaja;[25] izvor kod Tešnja);
Gušća (staro selo kod Virovitice);[26]
Gušća (selo kod Tešnja);[27]
Čaglić (selo kod Pakraca);[28]
Čaglići (selo kod Tešnja);[29]
Cerovac (selo kod Kutjeva);[30]
Cerovac (selo kod Tešnja);
Vitkovci (staro selo kod Otoka u bosutskom međuriječju, zapadno od Nimaca);[31]
Vitkovci (selo kod Tešnja);[32]
Potočani (selo kod Mikleuša, Daruvara i Velike);[33]
Potočani (selo kod Tešnja);
Blaževci (selo kod Nimaca);[34]
Blaževci (selo kod Tešnja);[35]
Komušina (srpsko selo kod Požege);[36]
Komušina (mjesto kod Teslića);[37]
Ilova (rijeka i staro selo oko vrela rijeke Ilove);[38]
Ilova (rijeka u teslićkom kraju)[39].
Tako i antroponim Levaković (Prezime kod Lipika, bilježeno u svim popisima 18. stoljeća do 1860. godine. U 19. stoljeću postaju Ljevakovići.);[40]
Ljevaković (prezime u tešanjskom selu Trepče).
Može biti zanimljivo i prezime Šišić, potvrđeno u Raduši i Posavini[41] kao i prezimena Bedak i Dedak potvrđena u tešanjskom kraju.
Većina navedenih toponima potvrđenih u Slavoniji i tešanjsko-maglajskom kraju imaju iste fonetske likove, a neki se međusobno razlikuju, ali se, možda, mogu dovesti u vezu. Isključe li se iz ovoga popisa oni toponimi koji su u ovdje analiziranim historijskim izvorima potvrđeni u tešanjskom kraju do polovine sedamnaestog stoljeća, onda će se spisak istih toponima Slavonije i tešanjskoga kraja svesti na imena koja su mogla biti prenesena iz Slavonije: Bobare, Krndija, Gušća, Cerovac, Vitkovci, Potočani, Blaževci, Ilova.[42] Od ovih su danas ekavsko-jekavska mjesta samo Krndija i Cerovac. Slavonski Cerovac je u blizini Kutjeva, a ono uz samu Krndiju. Na tome je području bilo muslimanskih naselja i bilo je ekavaca.[43]
Pitanje je mogu li se nazivi ostalih, danas ijekavskih mjesta u okolici Tešnja, povezati sa mjestima u Slavoniji. Precizan se odgovor ne može dati, ali je sigurno da današnja slika rasporeda stanovništva na tešanjskom području nije ista kao nekada. To može potvrditi i predanje da su Đonlagići, koji su «jedan od najbogatijih i najmnogobrojnijih rodova» u Tešnju doselili «iz Budima u selo Vrela, gdje im je ‘kulina’ (odžak)»[44]. Vrela, međutim, još 1879. godine nisu više bila bošnjačko selo, jer prema popisu iz te godine nisu imala ni jednog Bošnjaka.[45] Selo Potočani nije 1879. godine iskazano kao zasebno u popisu stanovništva, ali su prema popisu iz 1961. godine bili nastanjeni samo Hrvatima i Srbima.[46] Vitkovci i Blaževci su sela koja također prema popisu iz 1879. i 1961. godine nisu imala Bošnjaka, što ne mora značiti da oni nisu osnovali naselja. Sličnih je slučajeva potpune smjene stanovništva bivalo i na drugim područjima. To se može pretpostaviti i za selo Gušća, koje je danas uz selo Tugaviće i neki ga smatraju zaseokom toga sela. Gušća danas ima samo pet kuća, sve nastanjene Hrvatima, koji su tu doseljenici. Mjesto je na vrlo nepovoljnom terenu, pa je vrlo vjerovatno da su njegovi «davni» stanovnici napuštali to mjesto kad su se mogli premjestiti na bolje. Gušća je u blizini Hrvatinovića i Tugavića, u kojima je danas zastupljen ekavsko-jekavski govor, a Gušća je selo u Slavoniji blizu Virovitice, u čijoj je okolici toponomastika iz predturskog perioda ima potvrda za ekavsku zamjenu jata[47].
Prema popisu stanovništva, 1879. godine u Miljanovcima su živjeli Bošnjaci i Hrvati, a u Bobarama Bošnjaci, Hrvati i Srbi (Niškanović 1987:2). No, danas ni Miljanovci ni Bobare nisu ekavsko-jekavska naselja, što, opet, ne mora biti slika iz vremena seobe iz Slavonije.[48] Ovome treba dodati i podatak da je u Sidžilu 1752–1758. potvrđeno da su u Žabljaku, danas nastanjenom Hrvatima, živjeli muslimani.[49]
Za razmatranje problematike postanka tešanjsko-maglajskog ekavizma nije bez značaja ni njegova trenutna rasprostranjenost. Izuzmemo li Jelah, Mračaj i Rosulje, u kojima je ekavizam kasnijeg postanja, u tešanjskom je kraju ekavizam zastupljen u gradu i njegovoj bližoj okolici. Isto je i u Maglaju, s tim što Novi Šeher predstavlja oazu toga govora, kao i Rajševa na teslićkom području.
Prihvati li se mogućnost da je ekavizam import na tešanjsko-maglajsko područje, onda se mora pretpostaviti da nosioci te jezičke inovacije nisu odmah mogli biti naseljeni u gradu, barem ne u nekom značajnom broju.[50] Stoga su se, najvjerovatnije, doseljenici iz posavskih krajeva smještali uz gradove, osnivajući nova naselja. To smještanje bliže uz gradove vjerovatno je odraz njihove želje, jer su i u Slavoniji uglavnom živjeli u gradovima ili u zajedničkom gradu. Vrlo je vjerovatno da su doseljenici u okolicu jednoga grada bili kompaktna cjelina i da su se iz Slavonije iseljavali organizirano.
Sasvim je sigurno da su novopridošli stanovnici na tešanjsko i maglajsko područje naselili i uz neke dijelove gradovima bližih sela, koja su već postojala. I to bi mogao biti razlog što se ekavizam danas javlja kao dominantna govorna odlika i u naseljima koja su postojala prije doseljavanja muslimana iz Slavonije. Takva su tešanjska sela Raduša, Hrvatinovići, Mekiš i Vukovo i maglajska Liješnica i Misurići.[51]
Ako je to bilo tako, onda je ekavizam u grad ulazio postepeno, kako su se stanovnici gradske okolice useljavali u njega. No, sigurno je da su se u grad useljavali i stanovnici iz drugih dijelova Carstva, prvenstveno carski službenici i vojnici, pa je vrlo vjerovatno da je proces poekavljivanja gradova trajao dugo, možda čak i do dolaska austrougarske vlasti, kada su se mnogi zbog gubitka posjeda, zanata ili zbog nekih drugih nedaća morali iseliti iz grada u njegovu okolicu, gdje su imali posjede. Tako su gradovi postajali «otvoreniji» za useljavanje onih koji su živjeli u njegovoj okolici, a gradski su se stanovnici svojim preseljenjem u susjedna sela «izmiješali» sa dotadašnjim stanovnicima od kojih su neki svakako bili ekavci.
Drugo mjesto odakle bi eventualno mogao doći ekavizam u tešanjsko-maglajski kraj jeste područje Srbije, iz kojega je također bilo znatnog iseljavanja muslimanskog stanovništva u Bosnu i Hercegovinu.
Protiv mogućnosti importa ekavizma iz Srbije ima više argumenata. Prvo, takvu mogućnost nije potvrdio Rešetar, jer su mu to pobijali, pretpostavljam u Maglaju i Žepču[52], a pošto je između eventualnog doseljavanja i «pobijanja te mogućnosti» proteklo svega nekoliko decenija, onda mu se to mora vjerovati, jer bi u tome vremenu najvećim dijelom još bili živi ljudi o čijem se doseljavanju govori.[53]
Da je manje vjerovatno da je ekavizam došao iz Srbije potvrđuju još neki podaci. Za doseljenike iz Srbije formirana su posebna nova naselja u kojima danas nema ekavizma. Takva su naselja Bosanski Šamac (Gornja Azizija), Orašje (Donja Azizija) i Brezovo Polje,[54] ali ni to nije suviše neočekivano s obzirom na broj doseljenih i mjesta iz kojih su doseljeni.[55]
Useljavanje iz Srbije teklo je postepeno u rasponu od srpskih ustanaka do sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća,[56] pa su se doseljenici u bosanska mjesta kao razdvojena manjina, nekompaktna skupina, u njima postepeno «utapali» u jezičke osobine domaćeg stanovništva. Svi doseljenici iz Srbije i nisu živjeli na ekavskom govornom području, a vrlo je vjerovatno da ni u «ekavskim» gradovima, pa ni selima, u kojima su živjeli muslimani, «zajednički» život sa susjedima Srbima nije bio takav da bi u značajnoj mjeri omogućavao usvajanje jezičkih osobina susjeda.[57]
Još nekoliki poznati podaci mogu ukazivati na eventualne jezičke utjecaje iz Srbije, ali oni ne mogu biti od tolikog značaja da bi utjecali na formiranje ekavsko-jekavskoga govornog tipa.[58]
Tako Risto Jeremić spominje «priličan broj Arnauta i Arnautaša koji su došli od Đakovice i Prizrena kao salebdžije pa se mnogi i stanili. Tako je nastao zaselak Arnauti u opštini Ulišnjak, srez maglajski i u Bijeljini Arnautmahala».[59] «Žena Tahirkapetana Uzeirbegovića u Maglaju, Ružica, bila je robinja iz Srbije»[60]
Jedan podatak iz pisma fra Grge Martića, upućenog Andriji Torkvatu Brliću 1860. godine, dovodi u vezu Novi Šeher s Beogradom. Odgovarajući na Brlićev upit o «poglavitim Turcima», Martić piše: «4o u Novom Šeheru: Eminbeg Muratbegović i bratja, n.b.: ovoga djed bio je medju Dahiam Beogradskim, i veliko blago s’ glavom odonud sretno izgubio, òstali su ubožni».[61]
Ovaj Martićev podatak može upućivati na beogradsko porijeklo Muratbegovića, iz vremena srpskih ustanaka, no to nije eksplicitno kazano.
Područje iz koga bi eventualno mogao doći tešanjsko-maglajski ekavizam nagoviješteno je u Jahićevoj pretpostavci prema kojoj su kombinirani refleksi jata stvoreni na drugom području i naknadno preneseni na područja naseljena muslimanskim stanovništvom. On kaže da se to «moglo dogoditi i kod muslimanskoga povratničkog stanovništva iz prekosavskih, dalmatinskih, ili prekodrinskih zapadnosrbijanskih krajeva».[62]
Ono «dalmatinskih» može se odnositi na ijekavsko-ikavski refleks, a nikako ekavsko-jekavski. Na ekavsko-jekavski refleks mogu se odnositi odredbe «prekosavskih» i «prekodrinskih», ali je već ukazano na takve eventualne mogućnosti.
Prezentirani podaci ukazuju da je tešanjsko-maglajski kraj u prošlosti predstavljao metanastazičku oblast u kojoj su smjene stanovništva bile znatne, te da ne može «otpasti» Ružičićeva hipoteza o doseljavanju za pretke Tešnjaka i Maglajlija.[63] Ako se za tešanjsko-maglajske ekavsko-jekavske govore pretpostavi sličan razvoj ekavizma u dugim slogovima, a govorne osobine upućuju na to, onda se moraju pretpostaviti približni uvjeti za takav razvoj. Teško da se može pretpostaviti da je to bilo na sadašnjem prostoru, jer ekavsko-jekavski govori tešanjskog i maglajskoga kraja nemaju teritorijalni kontinuitet, a i jedni i drugi su udaljeni od Rajševe. Najvjerovatnije je da toga kontinuiteta nije bilo ni u prošlosti, jer se radi o dosta velikom području koje je i ranije bilo naseljeno. Ako kažemo da je ekavsko-jekavski refleks stvoren ranije u Posavini, onda se opet može postaviti pitanje teritorijalnog kontinuiteta. Ali, ako pretpostavimo da je to bilo «još onda kada se menjala diftonška vrednost jata»[64], a vidjeli smo da je moglo biti tada, onda se za Posavinu može i isključiti teritorijalni kontinuitet, ne isključujući, naravno, druge uvjete koji se odnose na slične osobine muslimanskih doseljenika i autohtonog posavskog stanovništva.
Zaključak da su sve poznate osobine opisanog govora ijekavskošćakavske, koji navodi Brozović (1966), ili da se tešanjski govor razlikuje od govora okolnih muslimana samo po refleksu jata u dugom slogu, koji navodi Brabec (1959), ne mogu se u cijelosti opovrći,[65] ali je neophodno ukazati i na to da se te osobine, također, vrlo malo razlikuju i od osobina posavskih govora.[66] To, opet, ne potvrđuje njihovu hipotezu o samostalnom razvoju ekavsko-jekavske zamjene jata na tešanjsko-maglajskom području, ali ne negira ni Ružičićevu.
Danas nema pouzdanih dokaza za samostalan razvoj ekavsko-jekavske zamjene jata na tešanjsko-maglajskom području.
Na ovakav zaključak upućuju sljedeći argumenti:
- diftonški izgovor refleksa dugog jata nije karakteristika govora tešanjsko-maglajskog područja niti je na njemu potvrđen govor s nezamijenjenim jatom,
- nema nikakvih jasnih dokaza u savremenim govorima koji bi upućivali na defonemizaciju jata u e na istraživanom području, niti dokaze za to nudi građa iz popunjenih Upitnika za ispitivanje bosansko-hercegovačkih govora,
- tešanjsko-maglajski kraj predstavlja metanastazičku oblast u kojoj su često harale kuge i u kojoj je dolazilo do demografskih promjena, što je potvrđeno i pisanim dokumentima,
- tešanjsko-maglajski kraj dobro je povezan sa okruženjem i ne predstavlja geografski odvojenu cjelinu koja bi mogla doprinijeti konzeriranju stanja iz vremena zamjene jata,
- sam geografski položaj ukazuje na to da bi, isključimo li migracije, govorne osobine starinačkog stanovništva s obiju strana rijeke Bosne na istraživanom području morale biti podudarne, a na jednome tako otvorenom prostoru, gdje su međusobni kontakti svakako morali biti u kontinuitetu, teško se može pretpostaviti stvaranje ekavskog refleksa jata.[67]
- sistemski ekavski refleks nije potvrđen u bližoj okolici ovih govora,
- najveći broj naselja u kojima se javlja refleks jata nisu postojala s tim imenom 1604. godine,
- da je ekavizam ostatak govornog tipa koji je nekada bio rasprostranjen na širem bosanskohercegovačkom prostoru, moralo bi biti više njegovih potvrda u mjestima za koja se zna da su starosjedilačka i u kojima se također čuvaju predmigracione dijalekatske osobine,
- ekavizam ne potvrđuje pismo fra Augustina Vojnića koje je 1673. godine nastalo na maglajsko-žepačkom prostoru,
- u Popisu 1604. godine ne spominje se Novi Šeher, također oaza ekavsko-jekavskoga govora na maglajskom području,
- spontani razvoj ekavsko-jekavskog refleksa teško se može pretpostaviti na tako uskom prostoru bez izvanjskih utjecaja, pogotovo na prostorima koji su trpjeli snažne migracione procese u oba smjera,
- nije očekivano da ekavsko-jekavski refleks nastane na periferiji ijekavskog i ikavskoga govora,
- ekavsko-jekavski govori tešanjskog i maglajskoga kraja nemaju teritorijalni kontinuitet.
Ovim bi se arumentima mogli dodati i oni koji se ne odnose na govore tešanjsko-maglajskoga kraja:
– osim Plahovića, ekavizam nije pronađen ni u jednom selu kod Kladnja, a Plahovića nema s ti imenom u Popisu iz 1604. godine,
– Bjelave pod tim imenom nisu postojale u Popisu iz 1604. godine, što ne mora značiti da naselje nije postojalo,
– u Popisu iz 1604. godine nema ni Rajševe, koja je oaza ekavsko-jekavskoga govora na teslićkom području.
Iz ovoga proizlazi da može biti prihvatljiva Ružičićeva hipoteza o importu ekavizma na tešanjsko-maglajsko područje. Uz uzimanje prethodnih argumenata koji su protiv autohtonog ravoja ekavizma, Ružičićevu hipotezu opravdavaju i sljedeći argumenti:
- ekavsko-jekavski refleks javlja se samo u govoru Bošnjaka,
- osobine ekavsko-jekavskih govora tešanjsko-maglajskoga kraja jesu, uz izuzetak zamjene jata, uglavnom, ijekavskošćakavske, ali su, osim u odsustvu tzv. čakavskog akuta, vrlo bliske i posavskim govorima,
- tešanjsko-maglajski kraj predstavlja metanastazičku oblast u kojoj su često harale kuge i u kojoj je često dolazilo do izmjene demografske strukture,
- neki današnji toponimi s tešanjsko-maglajskog područja postoje i u Slavoniji a za neke se zna da potječu iz predturskog perioda,
- dijelovi muslimanskog stanovništva u Posavini mogli su kroz četiri ili pet naraštaja biti pod ekavskim utjecajima,
- muslimansko je stanovništvo u Posavini živjelo najviše po gradskim središtima,
- muslimani su živjeli zajedno sa hrvatskim starosjedilačkim stanovništvom, od kojih su mnogi primili islam,
- muslimansko stanovništvo koje je preživjelo genocid u Slavoniji najvjerovatnije je iz pojedinih mjesta organizirano napuštalo Slavoniju i prelazilo u Bosnu,
- ekavsko-jekavski su govori rasprostranjeni samo na uskom prostoru oko Tešnja i Maglaja, te u oazama u Novom Šeheru i Rajševi.
Ovome u prilog može ići i najvjerovatnija kasnija zamjena jata u Posavini, te brojni posavski govori s miješanim refleksima jata, a posebno govori u okolini Banove Jaruge, u kojoj je proces poekavljivanja dugih slogova «uhvatio» i Rešetar 1901. godine.
Na pitanje kako se ekavsko-jekavski govor održao u ijekavskom okruženju možda i nije teško odgovoriti. Ekavsko-jekavski doseljenici su poslije doseljavanja morali imati čvršće međusobne veze na terenima gdje su se smjestili, i vjerovatno su te veze trajale duže vrijeme, posebno u oaznim mjestima takvih govora kakvi su Novi Šeher i Rajševa, a kad se otvorio proces njihove integracije, kad su počele udaje i ženidbe sa stanovništvom koje su zatekli, mogli su početi i jači međusobni jezički utjecaji na tome području.
Iako je pokazano da su dokazi za import ekavizma na tešanjsko-maglajsko područje vrlo vjerovatni, mora se naglasiti da bi se takva hipoteza mogla «učvrstiti» defterima ili drugim historijskim dokumentima koji bi pokazali da su, makar neka, ekavsko-jekavska naselja, prvi put spomenuta neposredno poslije velikih seoba iz Posavine. Takvi dokumenti, međutim, nisu nam dostupni, jer turski popisi naselja istraživanog područja koji su pravljeni poslije 1604. godine, prema našim podacima, nisu sređeni, a nema ni drugih pronađenih dokumenata koji bi bez sumnje opravdali Ružičićevu hipotezu.
LITERATURA
Brabec, Ivan (1959), Istraživanje govora stanovništva na lijevoj obali Bosne, Ljetopis JAZU, 63, Zagreb, 421–422.
Brozović, Dalibor (1966), O problemu ijekavskošćakavskog (istočnobosanskog) dijalekta, Hrvatski dijalektološki zbornik, II, Zagreb, 119–208.
Bulić, Refik (2004), Ekavsko-jekavski govori tešanjsko-maglajskog kraja, doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Sarajevo, 412.
Ćeman, Mustafa (1989), Kronologija Tešnja i okolice, Tešnjak: Privredno-kulturni informator, 97–137.
Džambić, Jozo (priredio) (1995), Pogledi u prošlost i kulturu Žepča, Zavidovića, Maglaja, Novog Šehera i Komušine, knjiga prva, Šeherski glasnik, Novi Šeher.
Finka, Božidar – Šojat, Antun (1973), O slavonskom dijalektu ekavskog izgovora u okolici Vinkovaca, Rasprave Instituta za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 2, Zagreb, 7–19.
Hafizović, Fazileta (2000), Vakufi u Požeškom i Pakračkom sandžaku u periodu osmanske vlasti, Prilozi za orijentalnu filologiju, 49/1999, Sarajevo, 231–251.
Hafizović, Fazileta (2001), Popis Sandžaka Požega 1579. godine (prijevod)
Halilović, Senahid (2002), Fonetske osobine govora Hercegovine i jugoistočne Bosne, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, knj. VIII, Institut za jezik, Sarajevo, 239–342.
Hodžić, Šaban (1958), Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788–1862. godine, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. II, Zavičajni muzej u Tuzli, Tuzla, 65–143.
Imamović, Mustafa (1997), Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 636.
Ivić, Pavle (1971), Srpski narod i njegov jezik, Srpska književna zadruga, Beograd, 327 + karta.
Jahić, Dževad (1991), Jezik bosanskih Muslimana, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 139.
Jeremić, Risto (1922), O poreklu stanovništva tuzlanske oblasti, Glasnik Geografskog društva, sv. 7 i 8, Beograd, 141–157.
Maočanin, Nenad (2001), Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 198.
Mažuran, Ive (1988), Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, JAZU, Zavod za znanstveni rad, Osijek, 574.
Niškanović, Miroslav (1987), Porijeklo stanovništva tešanjskog kraja, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Etnologija, Sarajevo, 1–23.
Okuka, Miloš (1973), O fonetskim osobenostima današnjeg govora donjeg toka Usore, magistarski rad, rukopis, Filozofski fakultet u Sarajevu, 118.
Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, I/2, II, III, Bošnjački institut Zürich – Odjeljenje Sarajevo i Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2000.
Pavičić, Stjepan (1953), Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Djela JAZU, knj. 47, Zagreb.
Pejanović, Đorđe (1955), Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Naučna knjiga, Beograd, 120.
Pranjić, Pero i dr. (1981), Komušina i Kondžilo s posebnim osvrtom na Usorsku banovinu i stari Kuzmadanj, Komušina, 174.
Remetić, Slobodan (1981), O još jednom nezapaženom ekavsko-jekavskom bosanskom govoru, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, Beograd, 11, 181–186.
Rešetar, Milan (1907), Der štokavische Dialekt, Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung, I, Südslavische Dialektstudien, Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, Wien, Heft IV, 320.
Ružičić, Gojko (1936), Jedan nezapažen bosanski govor, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 16, Beograd, 236 – 254.
Sidžil Tešanjskog kadiluka od 1153. do 1159. g. H. (1740–1746), prevela Hatidža Čar Drnda – upoređenje prevedenog teksta s originalom, dopuna prevoda i rječnik termina: Salih Trako i dr. Lamija Hadžiosmanović (rukopis Centra za kulturu i informisanje u Tešnju), 259 + XIII.
Sidžil Tešanjskog kadiluka od 1165. do 1171. g. H. (1752–1758), s turskog preveo Abdulah Polimac – upoređenje prevedenog teksta sa originalom, dopuna prevoda i rječnik termina: Salih Trako i dr. Lamija Hadžiosmanović (rukopis Centra za kulturu i informisanje u Tešnju), 389.
Šimunović, Petar (2002), Ojkonimija srednjovjekovne Vukovske župe, Folia onomastica Croatica, knj. 11, HAZU, Razred za filološke znanosti, Zagreb, 1–41.
Sokolović, Osman Asaf (1941), Tešanj prije tri stoljeća, Narodna uzdanica, Kalendar za godinu 1942,godina X, Sarajevo, 166–176.
Vujičić, Dragomir (1983), Govori sjeverne i sjeveroistočne Bosne: Fonetske osobine, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, knj. V, Sarajevo, 1985, 13–171.
Vujičić, Dragomir (1990), Govori centralne, jugoistočne i jugozapadne Bosne: Fonetske osobine, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, knj. VI, Sarajevo, 1990, 13–125.
Izvor karte: https://hr.wikipedia.org/wiki/Budimski_pa%C5%A1aluk#/media/Datoteka:Central_europe_1683.png
[1] U: Rešetar 1907:72-73; 80-87.
[2] Na drugom mjestu Pavičić kaže: «U turskom raspu između 1684. i 1691. nestalo je sa toga područja između Drave, Dunava, Save i Ilove u prvom redu 115.000 muslimana, dakle veće polovine cijeloga stanovništva (…). (…) U govornom pogledu značilo je to da je Slavonija odlaskom muslimana izgubila dvije trećine svojih ikavaca, a u podravskim krajevima i nešto ekavaca.» (1953:308). Isti broj muslimana navodi i Imamović (1997:258). Šimunović smatra da je to «jedno od najvećih razmještaja pučanstva u povijesti ovoga dijela Evrope» (2002:36). I Mažuran navodi mišljenje da «takav demografski pad nije zabilježen nigdje u Evropi, osim za vrijeme velike epidemije kuge 1348. godine»
[3] Pavičić 1953:66. V. i: Pejanović 1955:21.
[4] Čitaocu je nejasno da li je Pavičić imao Ružičićev rad Jedan nezapažen bosanski govor. U spisku literature uz knjigu Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Posavini nema Ružičićeva rada. Iz teksta se ne vidi da je Pavičić imao taj rad, a iznenađuje Pavičićevo povezivanje ekavizma samo sa «žepačkim krajem» (v. naredni citat), ukoliko u taj kraj nije svrstavao i Tešanj i Maglaj. Za rasprostranjenost ekavizma znao je iz Rešetarova rada Der štokavische Dialekt, koji je naveden u njegovoj literaturi.
[5] Na koje je muslimane ekavce u srednjoj Bosni i Hercegovini mislio Pavičić, nije jasno. Prema radu Fonetske osobine centralne, jugoistočne i jugozapadne Bosne (Vujičić 1990: 64–73), izvan punkta 82 (Kladanj, čaršija, M) i 53 (Bjelave, Sarajevo, M), zabilježen je samo poneki ekavski refleks, te nema tragova tog eventualnog ekavizma o kojemu govori Pavičić. Stanje je slično i na području Hercegovine, gdje se u ijekavskim govorima, osim lekeseme telo, koja je zabilježena u 12 punktova, susreću «isti ekavizmi i ikavizmi» (Halilović 2002:295).
[6] Mora se, međutim konstatirati da su turski popisi pokazivali i drukčije stanje; u Požeškom kadiluku, u kome je preovladavalo muslimansko stanovništvo, «65% kuća bilo je u gradu, a 35% na selu» (Hafizović 2000:232). V. i: Hafizović 2001.
[7] Sela oko Banove Jaruge (nap. R. B.).
[8] Rešetar je ekavsko-jekavski izgovor našao u Marinu selu (sic!), Poljani, Međuriću, Banovoj Jaruzi, Krivaju, Kraljevoj Velikoj i Staroj Subotskoj, ali i čisti ekavizam u selu Lipovljanima i češći ekavski nego ijekavski u Piljenicama (prema: Pavičić 1953:231).
[9] Prema Pavičićevim podacima iz prethodnih citata, može se zaključiti da su muslimani bili brojniji od katolika ekavaca u Ivankovu, ali u približnom broju ako se katolicima pridodaju stanovnici Ivankovačke župe.
[10] Nije jasno šta Pavičić podrazumijeva pod hrvatskim jezikom. U Imamovića je: «Gradovi u Podunavlju nisu bili samo etnički i jezički pretežno bošnjački, nego su takvi bili i po urbanoj dispoziciji (…)» (1997:258).
[11] Mogućnost prelaska na islam potvrdio je i Pavičić: za istočni dio Srijema (1953:58), za Podgorač, Našice, Motičinu i Orahovicu (n.d., 156), za područje oko Mikleuša, Voćina, Slatine, Vaške i Virovitice (n.d., 171), za područje Daruvara, Pakraca i Novske (n.d., 211), za područje od Broda i Đakova do Gradiške i Cernika (n.d., 238), za Ilok (n.d., 71) itd. Treba, međutim, istaknuti i to da Pavičićeve podatke s rezervom uzima Nenad Moačanin. On o tome kaže: «Taj je rad (Pavičić, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, nap. R. B.) potpuno zastario i ne može više služiti kao polazište iole ozbiljnom istraživanju. Pavičićeve su teze – bez krivnje dobronamjerna pisca – predugo zavodile u bludnju, prije svega spekulacije o Međurječju kao području s polovicom stanovnika koji bi imali biti muslimani. Stvarna slika do koje možemo doći temeljem osmansko-turske građe dat će ne više od ¼ muslimana u 16. stoljeću, te ne više od 1/3 u sedamnaestom, ali samo ako uračunavamo gradove. Bez gradova taj je postotak puno manji. Na selu je islamizirana približno polovicaPožeštine, i to je jedina veća aglomeracija muslimanske raje na čitavom našem prostoru. Nekoliko muslimanskih sela nalazilo se još oko Cernika, Orahovice, Osijeka i Mitrovice i to je sve (svugdje drugdje susrećemo, i to rijetko, izolirane slučajeve od po jedne do tri kuće). Podrijetlo tih muslimana bilo je vrlo šaroliko: razni zarobljenici, Vlasi, došljaci iz Bosne, a najmanje autohtoni živalj» (Maočanin 2001:43). Da se dio hrvatskoga starosjedilačkog stanovništva islamizirao, potvrđuje i Šimunović (2002:35).
[12] Ni ovdje izneseni Moačaninovi argumenti ne umanjuju mogućnost međusobnih jezičkih utjecaja među stanovnicima Posavine.
[13] Tako i u: Finka – Šojat 1973:7-8. I Šimunović misli da je jat u Slavoniji dugo čuvao svoju glasovnu posebnost (n.d., 10).
[14] V. t. 1.3.4. u: Bulić 2004.
[15] Prema: Pavičić 1953:220.
[16] Nema ga u Popisu iz 1604. godine. Zanimljivo je da se u sidžilima tešanjskih kadija (1639–1642) spominje «prezime ili pridjevak» Bobar (Sokolović 1941:176), ali se ne spominju Bobare, što znači da se navedeno «prezime ili pridjevak» ne moraju dovoditi u vezu s imenom sela na tešanjskom području. Selo Bobare zabilježeno je u Sidžilu 1752–1758, 1.
[17] Ne spominje se u analiziranim historijskim dokumentima.
[18] Pavičić ga spominje kao jedno iz skupine sela, od kojih je većina u sedamnaestom stoljeću dugo vremena bila pusta, te su nastanjena tek pred turski rasap (1953:217). Iz podatka, međutim, nije jasno da li selo Miljanovac spada u tu većinu.
[19] Nema ga u Popisu iz 1604. godine. U sidžilima tešanjskih kadija 1639–1642. na više mjesta se spominje selo Meljine (i Meline) (prema: Sokolović 1941), koje je Ćeman označio kao Miljanovci (1989:110–111). No, to ubiciranje može značiti samo da je selo Meljine bilo na mjestu sela Miljanovci, odnosno da je kasnije promijenilo ime, što ne mora biti tačno. Selo Miljanovci spominje se u Sidžilu 1740–1746, 199.
[20] Pavičić 1953:169. Pavičić ga spominje u kontekstu zamjene poluglasa sa e: «Kajkavski refleks staroga poluglasa u glasu -e- imaju obje isprave u imenu Gradec i Bisterc, a prva i u imenu Lončar-ves» (ibid.).
[21] Selo je pored Miljanovaca i danas je uglavnom nastanjeno Hrvatima. Prema popisu iz 1879. imalo je samo 84 stanovnika i svi su bili Hrvati (Niškanović 1987:2).
[22] Pavičić, n.d., Registar, 346.
[23] Bilo popisano 1604. godine, a spominje se i u sidžilima tešanjskih kadija, te se ne mora izravno dovoditi u vezu s naseljem u Slavoniji.
[24] Pavičić, n.d., 221, 222, 224. Kosovac se navodi kao selo u kojemu je 1755. godine popisano 16 srpskih kuća (n.d., 221) te kao mjesto u koje su u drugoj polovini 19. stoljeća useljavali hrvatski dosdeljenici, Ličani i Gorani (n.d., 222). U Požeškom je sandžaku popisana mezra Kosovci (Hafizović 2001:366).
[25] U Popisu iz 1604. godine zapisano je selo Koševa, koje je pripadalo Maglaju, a urednik Popisa označio ga je kao nepoznato. U sidžilima tešanjskih kadija 1639–1642. spominje se selo Kosovo i Kosova (Sokolović 1941:173, 176), koje je Ćeman označio kao Kosova (1989:111). U Sidžilu 1740–1746. upisano je Kosova (str. 254).
[26] Pavičić, n.d., 173.
[27] Danas zaselak Tugavića sa samo pet kuća naseljenih Hrvatima.
[28] Pavičić, n.d., 219. U Požeškom sandžaku bilo je selo Čaglin, nastanjeno muslimanima i kršćanima (Hafizović 2001:90–92).
[29] Godine 1530. spominje se mezra Čagljevići kod Jablanice (Handžić 1974:173, 178), a to položajem odgovara današnjem mjestu Čaglići. U Popisu iz 1604. godine zapisano je: Čaglići (sv. III, 363).
[30] Selo u kome su stanovali «čisti muslimani» (Pavičić, n.d., 247). Popis iz 1702. godine pokazuje da su to selo nastanili sami Hrvati iz Bosne (n.d., 248), što pokazuje da su se muslimani iselili.
[31] Ostalo kao naselje i poslije turskog povlačenja (Pavičić, n.d., 81).
[32] U Sidžilu 1740–1746. spominje se selo Vitkovci iz kojega je porez «i sve ono što se odnosi na selo Vitkovci» uzeo Ali-beg (str. 17). Iz konteksta se može zaključiti da je selo bilo dio Gazi Husrev-begova vakufa. Prema popisu iz 1879. u selu su živjeli samo Srbi (Niškanović 1987:3).
[33] Pavičić, n.d., 175, 223, 249–250. U Požeškom sandžaku je 1579. godine popisano selo Potočan u kome su živjeli kršćani (Hafizović 2001:67).
[34] Selo napušteno u velikim ratovima (Pavičić, n.d., 79–80). Zanimljivo je da se nalazilo u blizini Nimaca kao i Vitkovci, a da su i u tešanjskom kraju danas Blaževci i Vitkovci susjedna sela. Blaževci su kao mezra, nenaseljena njiva, popisani u Požeškom sandžaku 1579. godine (Hafizović 2001:378).
[35] Zanimljivo je da su u Blaževcima prema popisu 1879. živjeli samo Srbi i Hrvati (Niškanović 1987:2).
[36] Srbe su naselili Turci (Pavičić, n.d., 242, 253). Zanimljivo je da ima mišljenja da su Komušinu kod Požege naselili «pribjezi iz Bosne» (Pranjić 1981:64), ali je iz konteksta u kojemu se taj podatak daje jasno da se «pribjezi» odnosi na Hrvate. Selo Komušina popisano je u Požeškom sandžaku 1579. godine, a u Donjoj Komušini bili su sve muslimani (Hafizović, n.d., 33, 43–44, 68).
[37] Popisano 1604. godine sa trideset šest baština (tri muslimana i trideset tri nemuslimana) (Popis 1604, sv. I/2, 459–460). Spominje se i 1637. godine (Pranjić 1981:47), a od 1708. godine upotrebljava se kao naziv sjedišta župe umjesto dotadašnjeg Kuzmadanja (n.d., 65). Komušina se spominje i u sidžilima tešanjskih kadija 1639–1642. kao mjesto gdje su živjeli muslimani: «Ibrahim sin Balije» (Sokolović 1941:176). Rajševa je u blizini Komušine.
[38] Pavičić, n.d., 79, 148, 157, 163, 176, 196 (…).
[39] Sidžil 1740–1746, 112.
[40] Pavičić, n.d., 225.
[41] Šišići su potvrđeni u ekavskom selu Retkovci oko 1725. godine, a smatra se da niko od njih nije tu doselio (Pavičić, n.d., 109, nap. 189).
[42] Ovdje bi se, možda, mogli ubrojati i Miljanovci i Kosovac. V. odnos uspoređenih fonetskih likova.
[43] O području oko Cernika, Požege, Kutjeva, Pleternice i Vrbove v. u: Pavičić, n.d., 223–256.
[44] Prema: Niškanović 1987:15.
[45] Podatak prema: Niškanović, n.d., 2.
[46] Niškanović, n.d., 2.
[47] V. u: Pavičić, n.d., 168–195.
[48] Ružičić je «prema kazivanju nekih lica» zaključio da «sličan govor (ekavsko-jekavski, nap. R. B.) ima i muslimansko selo Bobare» (1936:237). To nije potvrdilo Okukino niti moje istraživanje, niti je potvrđeno u Upitniku za ispitivanje bosansko-hercegovačkih govora, koji je popunjen u Bobarama (Okuka 1973; Vujičić, 1983:98).
[49] Str. 374.
[50] I Tešanj i Maglaj smješteni su uz tvrđave i imaju prilično nepovoljan položaj za naseljavanje unutar čaršija.
[51] Vidjeli smo da je današnje tešanjsko selo Dobropolje zapisano 1604. godine kao mezra, dakle, vjerovatno nije bilo naseljeno.
[52] V.: Rešetar 1907:72-73. Suprotno tome, kladanjski ekavci «su ubijeđeni da je taj njihov specifični ekavizam importovan iz Srbije u vrijeme seoba poslije oslobodilačkih ratova na toj strani (znaju da ima doseljenika ‘ot Kolobare’, Valjeva, Užica» (Remetić 1981:183). Zanimljivo je da se u jednom dokumentu «koji sadrži skupni spisak broja užičkih, beogradskih, sokolskih i šabačkih muhadžira naseljenih po pojedinim kadilucima« kao doseljenici u Kladanjski kadiluk navodi ukupno 26 osoba, sve užički muhadžiri (Hodžić 1958:140).
[53] Uostalom, i Ružičić je nekoliko decenija kasnije konstatirao da doseljavanje potvrđuju «još žive tradicije o doseljavanju nekih porodica iz Ugarske, Slavonije ili Srbije (ima i porodica s prezimenom Užičanin)» (Ružičić, n.d., 254). U Tešnju još žive ljudi s prezimenom Užičanin, ali se Užice iz vremena muslimanskog raseljavanja ne mogu vezati s ekavizmom. I naše je istraživanje potvrdilo da je bilo doseljavanja s toga područja, ali naše potvrde nisu brojne i ne odnose se samo na mjesta s ekavskim govorom u dugim slogovima.
[54] Jeremić spominje samo Brezovo Polje i Orašje (1922:148).
[55] U Gornju Aziziju (Bosanski Šamac) naseljene su 1862. godine ukupno 624 osobe, a među njima su najbrojniji užički muhadžiri 498, zatim šabački 57 i sokolski 69 (Hodžić 1958:119). U Donju Aziziju (Orašje) doseljeno je 1862. godine ukupno 498 osoba (iz Užica 304, Beograda 134, Šapca 47, Sokola 4) (Hodžić, n.d., 131). U Brezovo Polje doseljeno je ukupno 666 osoba (215 iz Užica, 375 iz Šapca i 76 iz Sokola) (Hodžić, n.d., 106).
[56] Izuzimajući dva veća vala. V. t. 1.3.4. u: Bulić 2004.
[57] Treba imati na umu i činjenicu da je u srpskim gradovima živjelo malo Srba.
[58] Nesumnjivo je da je sličnih događaja postojalo još, ali ne u toj mjeri da bi se mijenjao izneseni zaključak.
[59] Jeremić, n.d., 148.
[60] Jeremić, n.d., 149. Sličnih podataka ima i za druge krajeve. Tako «u Miljanovcima, Prnjavoru, Kalesiji u srezu zvorničkom i Vukovijama u Tuzlanskom ima nekoliko muslimanskih porodica koje potiču od robinja dovedenih iz Srbije 1813. godine» (Ibid.).
[61] Prema: Džambić 1995:113.
[62] Jahić 1991:14–15.
[63] Ovdje treba naglasiti da za migracije na tešanjskom području ima više potvrda, ali da je ekavizam u tome kraju i izraženiji nego u maglajskom.
[64] Ružičić 1936:254.
[65] O tim osobinama v. u: Bulić 2004, t. 6.2.1 i 6.2.1.2.
[66] V. t. 6.2.2. u: Bulić 2004. Jedna od najbitnijih osobina ijekavskošćakavskog dijalekta jeste izostanak duljenja vokala u poziciji vokal + sonant + konsonant. Ta stara osobina vrlo je rijetka u ekavsko-jekavskim govorima tešanjsko-maglajskoga kraja kao što je i u posavskim govorima.
[67] Vareš je u pogledu komunikacije s okolinom mnogo zatvorenije područje pa diftonzi koje bilježi Brozović u tome kraju i ne moraju biti veliko iznenađenje. V. o tome u: Bulić 2004, t. 1.6.
