Piše: Refik BULIĆ
Najpoznatija i najviše prevođena naša pjesma svakako je usmena balada Hasanaginica. Pjesma obiluje nizom nepoznanica a o nekima od njih napisane su brojne rasprave. Tako se nadugo i naširoko pisalo o tome ko su likovi o kojima se u pjesmi pjeva, gdje je pjesma nastala, je li je Fortis zapisao ili dobio zapisanu, ko je pjesmu spjevao, šta znači sintagma uboške haljine, kakav je to stid Hasanaginicin, čija je balada Hasanaginica… Ovo posljednje pitanje otvara još jedno drugo, sasvim blizu prethodnom: na kome je jeziku spjevana Hasanaginica?
Ne želim da ovo pitanje izaziva konotacije slične onima koje su pratile rasprave uz pitanje: čija je balada Hasanaginica?, ali želim ukazati na neke neprihvatljive stavove koji se spominju u raspravama o jeziku balade.
Vuk je Hasanaginicu smatrao srpskom pjesmom jer je srpskim jezikom smatrao sve što je štokavsko narječje. Hrvatski naučnici smatraju da je balada Hasanaginica nastala na hrvatskom jeziku. Tako, naprimjer, Iva Lukežić u svome radu Dijalektološko čitanje Fortisove „Asanaginice“ piše:
„Hrvatska pučka balada o plemenitoj Asanaginici nije do danas argumentirano pročitana (transkribirana) kao hrvatski tekst, kako bi nalagala njezina ukupna logika.“ te:
„Naime, pjesma je u izvorniku iz 1774. godine predočena hrvatskim jezikom na latinici grafijsko-ortografijskoga uzusa kakav se primjenjivao u južnoj Hrvatskoj u drugoj polovini 18. stoljeća. U izvorniku je usporedo s njome predočen i Fortisov prijevod pjesme s hrvatskoga na talijanski jezik.“[1]
Da bi bilo jasnije otkuda problem u vezi s jezikom balade Hasanaginica, neophodno je vidjeti šta o tome kaže sam Fortis. U poglavlju svoje knjige u kojemu govori o glazbi, pjesništvu, plesovima i igrama Morlaka Fortis piše:
„Preveo sam na italijanski nekoliko morlačkih junačkih pjesama, a jednu od njih, koja mi se čini da je u isto vrijeme dobro sročena i zanimljiva, dodat ću ovome svome dugom pripovijedanju. (…) Ilirski tekst što ćete ga naći poslije moga prijevoda omogućit će vam da prosudite koliko bi bio zgodan da posluži za glazbu i pjesništvo ovaj veoma zvučan i skladan jezik koji su gotovo posve zapustili čak i obrazovani narodi koji njime govore. Ovidije, dok je živio među Slavenima na Crnome moru, udostojao se pokazati svoj pjesnički dar pišući stihove na njihovu jeziku, te je za njih dobio hvale i pljesak tih divljaka, premda se poslije, kada ga je obuzeo rimski ponos, sramio što je oskvrnuo latinski metar. Grad Dubrovnik dao je mnoge vrsne pjesnike pa i pjesnikinje ilirskoga jezika, među kojima je najslavniji Ivan Gundulić. Ni drugi primorski i otočni gradovi Dalmacije nisu njima oskudijevali, ali prečesti talijanizmi što su se uvukli u njihova narječja mnogo su promijenili starinsku jednostavnost toga jezika. Njegovi poznavatelji (s najučenijim od njih, a to je arhiđakon Matej Sović iz Osora, vodio sam veoma duge rasprave o ovoj pojedinosti) nalaze da je morlački govor jednako tako barbarski i prepun tuđih riječi i izraza. U svakom slučaju, bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, mojem je uhu skladniji nego ilirski u Primorju; ovo ne smiju uzeti za zlo primorski Dalmatinci, jer moje je uho daleko od toga da bi polagalo pravo na to da upućeno presuđuje u ovakvoj stvari.“[2]
Iz ovoga citata jasne su sljedeće Fortisove napomene:
- Fortis je preveo na italijanski nekoliko morlačkih junačkih pjesama, a jednu od njih dodat će svome dugom pripovijedanju;
- pjesma koja je dodana je Hasanaginica;
- tekst Fortisove Hasanaginice je na ilirskom;
- ilirski je veoma zvučan i skladan jezik koji su gotovo posve zapustili čak i obrazovani narodi koji njime govore;
- grad Dubrovnik dao je mnoge vrsne pjesnike pa i pjesnikinje ilirskoga jezika, među kojima je najslavniji Ivan Gundulić;
- ni drugi primorski i otočni gradovi Dalmacije nisu oskudijevali ilirskim pjesnicima, ali prečesti talijanizmi što su se uvukli u njihova narječja mnogo su promijenili starinsku jednostavnost toga jezika;
- poznavatelji ilirskog jezika nalaze da je morlački govor jednako tako barbarski i prepun tuđih riječi i izraza (kao i ilirski, nap. R. B.);
- najučeniji od poznavatelja ilirskog jezika je arhiđakon Matej Sović iz Osora;
- Fortis je sa Sovićem vodio veoma duge rasprave o ovoj pojedinosti (o morlačkom i ilirskom govoru, nap. R. B.);
- bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, Fortisovu je uhu skladniji nego ilirski u Primorju;
- Fortis napominje da prethodno njegovo mišljenje „ne smiju uzeti za zlo primorski Dalmatinci, jer moje je uho daleko od toga da bi polagalo pravo na to da upućeno presuđuje u ovakvoj stvari“.
Za razrješenje problematike u vezi s pitanjem jezika Hasanaginice iz ovih su Fortisovih napomena važne sljedeće pojedinosti:
- Hasanaginica je morlačka pjesma;
- Fortisov zapis Hasanaginice u njegovoj je knjizi na ilirskom jeziku;
- Morlaci u unutrašnjosti govore bosanskim (jezikom);
- bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, Fortisu je bio skladniji nego ilirski u Primorju.
Iz ovoga nije jasno da li je Fortis ilirski jezik i bosanski, kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, smatrao dvama jezicima. Ne ulazeći u problematiku odnosa termina govor i jezik i shvatanja tih termina, želim pokazati da se preko prethodnih Fortisovih napomena olahko i brzo prelazilo i da su neke nejasnoće u vezi s Hasanaginicom i proizišle iz toga. Bit će najprije da je ilirski i bosanski Fortis smatrao jednim jezikom. Ovo ne treba čuditi jer je u vremenu u kome je živio Fortis, pa i ranije, bilo uobičajeno da se jezik naziva ilirskim, bosanskim, slavjanskim. Tako Dževad Jahić u svojoj knjizi Bosanski jezik u 100 pitanja i sto odgovora (Ljiljan, Sarajevo: 1999) na str. 15 piše: „Naši su slavenski preci sebe nazivali ‘Ilirima’, a svoj jezik ‘ilirskim’ (‘iliričkim’).
Još prije Fortisova vremena Matija Divković, rođen u selu Jelaške kod Olova 1563. godine, u svome Nauku krstjanskom piše: „I ovo istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“[3] Navođenje naziva jezika koji je upotrebljavao Divković ovdje nije bez značaja s obzirom na to da Divkovića spominje Fortis u svome putopisu: „Priča se da su se u početku ovog stoljeća morlački pastiri mnogo bavili čitanjem debele knjige o kršćanskom, moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Divković, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom bosančicom koja se djelimično razlikuje od ruskog pisma.“[4] Kao što se iz citata vidi, Morlaci su imali isti jezik i pismo kao i Divković.
Također prije Fortisova vremena „Jakov Mikalja (1601–1654) u predgovoru ‘Blagu jezika slovinskoga‘ iz 1649. kaže da je nastojao da u ovaj rječnik uvrsti ‘najodabranije riječi i najljepše narječje’; dodajući da ‘u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da na njim pišu'“.[5]
Iliričkim je svoj jezik nazivao i bosanski pisac Ivan Ančić, rođen u selu Lipi u Duvanjskom polju oko 1600-te godine.[6]
Iz konteksta u kome Fortis spominje Ovidija i njegovo pjevanje među Slavenima na njihovu jeziku na Crnome moru, jasno je da on i ilirski smatra slavenskim jezikom, tj. da on spada u grupu slavenskih jezika, kako bismo danas kazali. U jednom dijelu teksta u kojemu govori o morlačkim pjesmama on kaže kako je vidio „gdjekojega (Morlaka, nap. R. B.) kako plače i uzdiše na nekom mjestu koje u meni nije budilo nikakva ganuća. Vjerovatno je da je taj učinak proizvela vrijednost ilirskih riječi koje su Morlaci bolje razumjeli…“.[7] Iz ovoga se vidi da je Fortis jezik Morlaka nazivao i ilirskim, ali je jasno da je uočavao razliku između ilirskog u Primorju i bosanskog u unutrašnjosti. Zbog toga onda ne treba čuditi ni Fortisovo navođenje bosanskog (jezika) kojim govore Morlaci u unutrašnjosti, i ilirskog, kojim se govori u Primorju. Miješanje naziva ilirski i bosanski, kao što je pokazano u prethodnom dijelu rada, nije u prošlosti bilo neuobičajeno.
Navođenje ilirskog jezika kao jezika na kojemu je pjesma zapisana (a ne ispjevana, isticanje i napomena R. B.) može pokazati put rješenja nekih jezičkih pitanja iz Hasanaginice. To je prije svega pitanje zamjene jata, koje je u pjesmi kao u Fortisovu ilirskom, zapravo dubrovačkom[8], pitanje gubljenja glasa h, pitanje bilježenja sintagme uboške haljine i dr.
Navođenje ilirskog jezika kao jezika na kojemu je pjesma zapisana, ne može biti opravdanje da se Hasanaginica smatra hrvatskom baladom. Fortisovo navođenje ilirskog jezika na kome je pjesma objavljena nikako ne znači negiranje jezika na kome je pjesma spjevana, tj. bosanskog, koji govore Morlaci u unutrašnjosti, kako kaže Fortis. Fortis u svojoj knjizi navodi da je slušao morlačke pjesme, ali nigdje ne kaže da je on zapisao Hasanaginicu, a to može upućivati na činjenicu da ju je dobio u ilirskoj varijanti. Fortis je u napomenama ispod italijanskog prijevoda u svojoj knjizi naveo prva četiri stiha Hasanaginice trima pismima: glagoljicom ili jeronimskim pismom liturgijskih knjiga, ćirilicom starih dokumenata te morlačkom rukopisnom ćirilicom.[9] Uz morlački tekst on daje napomenu: „Morlački kurziv ima slabiji pravopis, ali sadrži više istine o njihovu izgovoru, kakav god on bio; ja sam se od njega u tekstu malo udaljio.”
Fortisova napomena da „morlački kurziv ima slabiji pravopis, ali sadrži više istine o njihovu izgovoru, kakav god on bio“ te da se on „od njega u tekstu malo udaljio” pokazuje da su prilikom zapisivanja pjesme vršena prilagođavanja onome što je on nazivao ilirskim jezikom. Upravo bi ovaj podatak mogao ukazivati na uzrok pojavama onih „neriješenih jezičkih pitanja“ Hasanaginice o kojima su napisane brojne rasprave.
Iz prethodnog dijela teksta jasno je da se usmenoj baladi Hasanaginica ne može negirati bosanski jezik, bez obzira na to je li ga Fortis izjednačavao s ilirskim ili ga smatrao posebnim jezikom.
Još jedan podatak iz Fortisove knjige zaslužuje posebnu napomenu. To je podatak o tome da je Hasanaginica morlačka pjesma. Ovaj bi Fortisov podatak bio tačan samo ukoliko se ovo odnosi na to da je pjesma zapisana od Morlaka, iako ni to sa sigurnošću ne možemo smatrati tačnim, a nikako na njezino izvorno porijeklo. Fortis nigdje ne spominje Bošnjake, ali je iz konteksta jasno da su to oni koje Fortis smatra Turcima. S obzirom na to da se u knjizi na više mjesta govori o neprijateljstvima između Morlaka i Turaka, jasno je da pjesmu nisu ispjevali Morlaci, jer se pjesme te vrste nisu pjevale o neprijateljima. Morlaci su je mogli imati u svome „usmenom repertoaru“, ali je ona nastala u društvenom kontekstu kakav je opjevan u pjesmi. Među Morlake je mogla ući preko onih „Turaka“ koji su nakon nastanka pjesme i ratova na dalmatinskoj vojnoj granici bili pokršteni i ostali da žive na „morlačkoj“ teritoriji.
U literaturi se navodi i podatak da je Fortisu tekst Hasanaginice mogao dati i Julije Bajamonti, u čijoj su zaostavštini pronađena dva zapisa Hasanaginice. Iako cilj ovoga rada nije bavljenje različitim zapisima Hasanaginice, ipak bi trebalo znati da je Bajamonti više puta dolazio u Bosnu. O tome svjedoče dva sačuvana pisma. Jedno je ono koje je Bajamontiju uputio Osman-beg Filipović iz Glamoča, najvjerovatnije 1780. godine i najvjerovatnije pisano bosančicom i drugo, ono koje je Bajamonti uputio Osman-begu Filipoviću, vjerovatno između 1771. i 1780. godine, također pisano bosančicom.[10] Ovi podaci mogu upućivati i na mogućnost da su Hasanaginice iz Bajamontijeve ostavštine mogle biti zapisane i u Bosni, odnosno od Bošnjaka.
[1] Iva Lukežić, Dijalektološko čitanje Fortisove “Asanaginice” „Čakavska rič“, XXXlll, br. 1-2, Split, 2005, 102–103 na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=165453dostupno 2. 1. 2015. Isticanja u citatima R. B.
[2] Alberto Fortis, Put po Dalmaciji (priredio Josip Bratulić), Globus, Zagreb, 1984, 59 na: https://drive.google.com/file/d/0B5HlfcYGiZiySFYzSEVfb1VHY3M/edit?pli=1 – dostupno 2. 1. 2015. U citatu su izostavljene uredničke fusnote Fortisova izdanja jer nisu značajne za ono što je tema ovoga rada.
[3] Zbornik radova o Matiji Divkoviću, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo, 1982, 102.
[4] Fortis, o.c., 42–43.
[5] Prema: Senahid Halilović, Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo, 1991, 22.
[6] Prema Svetozar Marković, Jezik Ivana Ančića, SANU, Beograd, 1958, 1.
[7] Alberto Fortis, o. c., 58.
[8] Prema Fortisu je u Dubrovniku bio ilirski jezik: „Grad Dubrovnik dao je mnoge vrsne pjesnike pa i pjesnikinje ilirskoga jezika, među kojima je najslavniji Ivan Gundulić“ (Alberto Fortis, o. c., 59.
[9] Navođenje stihova ovim pismima upućuje na to da je vrlo vjerovatno da je Fortisu u tome mogao pomoći arhiđakon Matej Sović iz Osora, koji je inače ranije u Rimu predavao staroslavenski jezik.
[10] Pisma donosi Muhamed Nezirović u knjizi Krajišnička pisma, Preporod, Sarajevo, 2004, str. 402–405.
Refik Bulić redovni je profesor u penziji. Autor je sedamnaest knjiga, među kojima su Bosanski pravopis, Bosanski pravopisni priručnik i Rječnik standardnoga bosanskog jezika.
