Piše: Refik BULIĆ
Knjiga pripovijedaka Rastanak u Potočarima treća je knjiga Mirsada Mustafića, autora čije je prozno stvaralaštvo postalo prepoznatljivo po tematskoj orijentaciji. I u ovoj knjizi pripovijedaka Mustafić ostaje vjeran temama koje su uvijek u nekoj vezi s njegovom Srebrenicom. Nekad je ta veza ostvarena lokalizacijom radnje pripovijedaka, nekad slikanjem likova iz srebreničkog podneblja u nekim okolnostima izvan njihova zavičaja. Tematsko-motivska veza pripovijedaka i srebreničkoga kraja uvijek je zastupljena u Mustafićevu pripovijedanju, makar kao posljedica nekih ranijih događanja na srebreničkom području. Takvo piščevo opredjeljenje u izboru motiva i tema njegovih pripovijedaka sasvim je razumljivo, s obzirom na to da je Srebrenica njegov zavičaj, ali i da je neiscrpan izvor građe za oblikovanje književnoumjetničkih djela, posebno pripovijedne proze.
Naziv knjige pripovijedaka Rastanak u Potočarima upućuje na događaj iz nedavne prošlosti, koji je bio početak Genocida nad Srebreničanima. Motiv rastanka u Potočarima u pripovijeci je prikazan kroz likove Safeta i Azre, dvoje zaljubljenih, koji se u Potočarima rastaju zauvijek – Azra se kasnije, ne znajući da je Safet živ, udaje u Australiji, a Safet nakon šest mjeseci lutanja i skrivanja po šumama dolazi na slobodnu teritoriju i kasnije se ženi „iz nužde i očaja“. Jedanaest godina nakon rata on vidi Azru u Memorijalnom centru. Došla je sa kćerkom i mužem da nađe Safetov mezar. Na ruci je i dalje imala burnu koju joj je dao kao znak vjeridbe uoči rastanka u Potočarima. Ne prepoznavši ga, ona s mužem i kćerkom odlazi iz Memorijalnog centra. Dok je sa zadnjeg sjedišta kola mahala „sitna mala ruka“ njezine djevojčice, drugi put se dešavao rastanak u Potočarima.
Rastanak u Potočarima kao naslov Mustafićeve zbirke pripovijedaka nije samo rastanak zaljubljene djevojke i mladića. Takav je naziv za zbirku pripovijedaka simboličan. On simbolizira i rastanak sa starim gradom i ljudima, sa onim što je opisano u knjizi. To je simbol rastanka sa Srebrenicom, onakvom kakva je bila. A takva više nikada neće biti, bez obzira na to šta će se dešavati u vezi s njom. To simbolizira nestanak nečega što se više ne može ponoviti. A ne mogu se ponoviti ljudi kojih više nema, ne može se vratiti vrijeme koje je prošlo. Ljudi i događaji o kojima Mustafić piše u svojim pripovijetkama samo su djelići slike prošlosti srebreničkoga kraja, viđeni očima pripovjedača i književnoumjetnički oblikovani u zanimljive priče.Likovi Mustafićevih pripovijedaka, bez obzira na to što su vjerovatno samo fikcija pripovjedača, doimaju se kao stvarni, konkretni, kao ljudi iza čijeg imena i nesretnih sudbina mogu stajati mnoga druga imena i mnoge druge nesretne sudbine iz srebreničkog kraja. Oni sa sobom nose ljudsko iskustvo života protkano stradanjem kao univerzalnim motivom, ali osobeno po uzrocima koji su doveli do takvih ljudskih sudbina i okolnostima u kojima se te sudbine slikaju. Radnje Mustafićevih pripovijedaka djeluju kao stvarni isječci iz života mnogih pojedinaca iz „zbiljskog svijeta“, i to ne samo iz srebreničkoga kraja. Mustafićeva lokalizacija radnji, najčešće smještenih u srebrenički kraj i, najčešće, u poznati vremenski okvir nedavnih stradanja, dala je događajima iz njegovih pripovijedaka i njihovim likovima lokalnu specifičnost srebreničkog podneblja, odslikanu motivima i temama bliskim i drugim bosanskim podnebljima.
U dvadeset pripovijedaka koje autor čitaocima nudi kao zbirku nije predstavljena samo ratna tematika, kao što bi se na osnovu naslova zbirke moglo očekivati, ali se gotovo u svim pripovijetkama osjeća nešto što je u vezi s ratom. Radnja nekih pripovijedaka uvjetovana je posljedicama rata, a te su posljedice u pripovijetkama često isprepletene sa nekim predratnim doživljajima Mustafićevih likova. Tako je u pripovijeci Deverli glava pisac na zanimljiv način ispričao Behadilovu sudbinu. Njegova je sudbina samo dijelom posljedica rata, a počela je davno prije, o čemu priča sam Behadil, vraćajući čitaoca u vrijeme šezdesetih, kada je kao i mnogi drugi Bosanci otišao na rad u Njemačku. Vještim postupkom retrospekcije i kratkim pitanjima i komentarima drugih likova iz priče, Mustafić kroz Behadilovu priču odslikava sudbinu mnogih ljudi. Glavni lik pripovijetke nije iz Srebrenice, ali je Srebrenica prisutna u pripovijeci, makar kao odredište trojice putnika, povratnika koji putuju u Srebrenicu.
U pripovijeci Kojina kafana pisac je ispričao zanimljivu priču o gostima kafane i događajima u objektu koji je nekada bio jedan od simbola grada, ali se u priču o događajima iz prošlosti vraća iz ovoga vremena, opisom Srebrenice kakvu je on vidio: „Skoro će zima. Sa Gubera i Starog grada prohujali ledni vjetrovi i sve miriše na snijeg. Niz mahale polupuste i porušene Srebrenice, vuče se samrtna tišina. Samo ponegdje, u zebnji za sutrašnjicom, promine neki prolaznik sa rukama zavučenim duboko u džepove i izgubi se u tami kotline. Pred kućama iz kojih se stidljivo vije plavičasti dim, naslagane kupe isječene bukovine.“Priča iz prošlosti opet se završava sadašnjom slikom Srebrenice: „Ovdje ljudi žive svoj bol i radost, tugu i tragediju, kao usud i kob koji im je nametnuo Svevišnji i sa njome se nose do kraja. Ovo mjesto je historija obilježila i sva ova brda i narod dio su kolorita pred kojim se civilizovani svijet srami i iščuđuje. (…) Iznova studi. Prve pahulje snijega plešu na vjetru. Već sutra bijela pustoš ovladat će gradom i okolinom. Iz Kojine kafane sad se čuju neke druge pjesme, koje nikad nisu bile svojstvene ovoj čaršiji. Vrijeme nosi sjećanje na ljude koje smo svakodnevno viđali i koji su bili identitet ovog grada.“Rat je često vremenska odrednica – neko je umro prije rata, nešto se dogodilo prije rata ili poslije njega i sl. Pripovijetka Korida na Berinjcu nema ratnu tematiku, ali se u njoj javljaju orlovi koji napadaju. Tada se matori Ibrahim prisjeća kako je uz onaj rat sanjao orlove kako mu napadaju goveda i hoće da odnesu tele, i kako su sutradan dva aviona „osula bombama po selu“ i ubila dva mladića.
Motiv stradanja u ratu nezaobilazan je i u drugim pripovijetkama i pisac ga se teško oslobađa. On se ne može osloboditi toga motiva ni onda kada kroz postupke profesora u pripovijeci Šesta baklja priča o školi i odnosima u njoj. To se pokazuje u slikanju straha učenice Bisenije: „Bisa ili Bisenija kako smo je odmilja zvali, premrla od straha, dugo se dizala iz klupe, drhteći kao da je vode na strijeljanje.“ To strijeljanja, koje će mnogo kasnije nakon opisanoga događaja iz škole postati dio života Srebreničana, našlo se i u pričanju prijeratnih događaja, a piščev opis straha navedenim poređenjem pokazuje da se to duboko urezalo u svijest ljudi iz srebreničkog podneblja, što je sasvim razumljivo.
Pripovijetka Magle nad Drinom jedna je od onih u kojima nema rata. U njoj je kroz sudbinu glavnog lika Asima ispričana sudbina mnogih podrinjskih seljaka koje su iselili iz njihovih rodnih sela da bi se napravila hidrocentrala. A kada je napravljena hidrocentrala, oni su i dalje bili bez struje. Iako bez ratne tematike, s mjestimičnim slikama političkih sukoba toga vremena, u ovoj je pripovijeci kroz povike „udrite Turčina“ samo nagoviješteno nešto što će se ponoviti tridesetak godina kasnije.
U pripovijeci Kojina kafana pisac iz sadašnjeg vremena, kada se „niz mahale polupuste i porušene Srebrenice vuče smrtna tišina“, zaranja u sjećanja i priča priču o prohujalom vremenu u staroj Srebrenici. Priča je kroz galeriju likova vezanih za taj prostor i oživljava vrijeme kada je srebrenička čaršija bila „živa“. Kroz priču prolaze mnogi likovi koji su nekada bili simboli grada.
I kroz druge Mustafićeve pripovijetke promiču likovi običnih ljudi koji sa sobom nose terete svojih sudbina i porodičnih tragedija, redaju se događaji i uklapaju u mozaik ljudskog stradanja, uokviren različitim oblicima pripovijedanja, koji ponekad kroz slikanje stvarnih mjesta i događaja bivaju protkani i dokumentarističkom realnošću. Čitalac ima pred sobom umjetničku priču sa likovima koji se doimaju kao stvarni, obični ljudi kakve je susretao ili slušao o njima. Situacije kroz koje ih pisac vodi slične su onima iz stvarnog života predratne, ratne i poratne Srebrenice, ali i drugih bosanskohercegovačkih krajeva.
Mustafićeve pripovijetke nisu hronika predratnih, ratnih niti poratnih srebreničkih događanja, one su samo neki umjetnički oblikovani „isječci“ iz tih vremena. Pisac je uspio da u kratkoj formi pripovijetke vjerno odslika ljude i događaje o kojima piše, pokazujući pritom i zavidno pripovjedačko umijeće.
Jezik Mustafićevih pripovijedaka odlikuje se izrazitom slikovitošću. Ta se slikovitost posebno pokazuje u slikanju prirode, ambijenta u kojemu se događaju radnje njegovih pripovijedaka, dijalozima i monolozima te u slikanju likova i njihovih karaktera. U dijalozima i monolozima do izražaja dolaze i dijalekatske osobine srebreničkoga kraja, što upotpunjuje lokalizaciju radnje pripovijedaka i čini ih autentičnijim. To, naravno, motivima i temama Mustafićevih pripovijedaka ne oduzima ništa od njihove univerzalnosti.
Pripovijetke Mirsada Mustafića jesu zanimljiva književna ostvarenja i sa zadovoljstvom ih preporučujem za objavljivanje.
Zapratite “Bosnistiku” i dijelite tekstove svojim prijateljima: Facebook, Instagram i LinkedIn.
