Piše: Adnan ŽETICA
Noć je dio dana. Novi dan počinje sa svanućem. Tvoja dženaza klanjala se isti dan. Vojnici su odnijeli tvoj tabut. Nena tražila dženazu u kovčegu, inače će crvi, odmah, da pojedu tvoje tijelo i zemlja će ga pritisnuti. Volila tvoje tijelo, tvoje krupne šake i istesane ruke uspoređivala s kvalitetnim držalicama na koje se nasađuju sjekire. Sve fizičke atribute svodila na kraju, na pridjev: silan.
Djed joj pokušavao objasniti kako dženaza s kovčegom nije naš običaj.
Nije je briga. Dosta joj tih naših muslimanskih pravila. Samo zabrane, nemoj ovo, nemoj ono, što si bolji, to insana više nevolja stiže. Često ponavlja poslovicu: “Lakše je vruće gvožđe gristi nego nekad musliman biti.”
Ne znam jesi li primijetio da prema Bogu i dedi ima sličan odnos. Uvijek se žali, za vrijeme ramazana na duge dane i iscrpljenost, ali posti. Prigovora zbog studene vode zimi s kojom uzima abdest, ali uvijek završi na postekiji. O dedi priča samo u njegovom prisustvu i ističe njegove mahane, kad on nije prisutan pred drugima ako neko nešto kaže na njega, brani ga istom strašću s kojom mu u prisutnosti prigovora.
Vojnici su odvezli tabut u crvenom opel kadetu. Otvorenog gepeka, bez svjetala. Zadnja štop svjetla preljepljena neprozirnom selotejp trakom. Djed i nekoliko komšija, nisam siguran u tačan broj, ali sigurno su se mogli izbrojati na prstima obje ruke, pješke su krenuli k haremu. Kriomice sam ih pratio. Mjesečina, i noć je vedra. Dženaza se klanja prije ranog sabaha. Na dženazi se, ipak, skupi dovoljno ljudi, niko se nije umorio ukopavajući te.
Za ravnanja safova začuše se protuavionski meci, jedan za drugim, u rafalu. Vojnici skočiše u iskopan mezar. Komšije legoše iza haremskog zida. Djed ostade stajati iza hodže i njih dvojica dovrše namaz. Meci u jednakom razmaku ostavljali svjetleći trag po nebu. Otišli prema Blagaju kao autobusi prve sedmice maja za derviše u svitanje zore. Sahranismo te između haremskog zida i ogromnog oraha. Orah svojom krošnjom pravi hlad trećini harema. Njegovi plodovi su krupni, ali truhli. Lišće će padati na mezarje i po vrhu formirati humus iz kojeg će nicati zanimljive i nama nepoznate biljke. Nakon jednog olujnog vjetra orah napukne. Iz straha da se ne obruši na okolno mezarje biće ispilan. U zemlji ostaje panj s duboko skrivenim korijenjem.
Majka se ljuti, zbog mjesta gdje si ukopan. Nema prostora za njezin mezar. Danima neraspoložena te počinje pušiti više nego što je uobičajno. Komšija na prvoj godišnjoj hatmi popravlja narušene komšijske odnose. Obećava kako će on iskrčiti panj za njen kabur.
Poslije svake posjete haremu odmaramo se na panju. Pita ga zašto je baš na njenom mjestu morao korijenje tako duboko pustiti? Ali, kako se njen život oduži više nego što je očekivala, vremenom postaje zahvalna što joj čuva mjesto. Nemir i nesigurnost unose u nju i dan-danas dileme: ko će umrijeti prije, komšija ili ona i da li će biti na ferijama kad ona umre, pošto se u međuvremenu odselio u Njemačku, a ne misli se vraćati, iako se penzionisao.
Na žalosti, kroz kuću, se ljudi smjenjivali kao na autobusnoj stanici. Znani i manje znani obećavali pomoć ako nam zatreba. Nisam shvaćao šta se dešava. Izražavali saučešće, čekirali kartu posjete, ostajali koliko moraju zbog pristojnosti. Kućni prag prekriven papučama i cipelama. Oni koji su dolazili izdaleka nosili čiste, ulaštene cipele, a domaći potpećenu stariju obuću. Fascinirala me činjenica da ljudi koji više pješače imaju čišće i urednije cipele. Mislio sam o sitnicama da ne mislim na tebe. Činjenica se sama objasnila. Vidim ženu, majčinu radnu kolegicu, kako prezuva cipele u kojima pješači, umotava ih u bijelu kesu i skriva u šipak na dnu mahalske ulice. Iz torbe izvadi nove čiste cipele i u njima krene prema vrhu ulice, prema našoj kući.
Ulazna vrata kuće štitila drvena konstrukcija od dvije debele grede, spojene tanjim. Konstrukcija izgleda kao križaljka za igru križić-kružić. Na nju smo posložili vreće pijeska. Platnene vreće u kojima se u zimu skladišti krompir.
Šarao sam po vrećama, djedov glas me prati: ne upiri puno…
Mogu ih probušiti, a valjaće nam još. Dedo ništa ne baca, sve može valjati još, komadiće žice vješa o čivije ukucane u garažni zid. Pokvarene autodijelove slaže u stari ormar. Istrošene akumulatore skladišti iza poljskog wc-a. Iskrivljene čivije čuva u staroj zelenoj limenci od kafe. Ako mu zatreba čivija, ispravlja čekićem iskrivljenu, a paket novih čuva za posebnu priliku. Papir mu treba za motanje cigareta pa brani šarati. Ko zna šta je u tinti, možda je štetnija od duhana. Prisvojio je sav papir pa nema srca zabraniti šaranje po vrećama. Ispušio sve moje radove iz likovnog. Najprije prazne listove, a zatim i crteže koji nisu doživjeli da postanu uspomene.
Na platnenim vrećama ljudi koji su dolazili na žalost mogli su vidjeti loše skice Duha sa Sjekirom, ljiljane, dva pištolja i crvenu ružu pokušaj imitacije amblema Guns n Rosesa, grom između slogova AC DC, te Most. ■
Adnan Žetica rođen je 1980. godine u Mostaru. Dobitnik je više književnih nagrada, a pjesme su mu uvrštene u više antologija poezije. Objavio zbirke poezije Ljudi poslovice (2009), Čovjek koji je znao Filipa Latinovicza (2013), Skica za bajku (2016), Autentična povijest kućnog broja 198 (2018), Velesje: Putopis u stihovima (2019), Sve ono što u džepove nije moglo stati (2021) i roman Ne želim biti dobar čovjek (2026).





