(Saladin Dino Burdžović,El Fatiha za legitimni vojni cilj, Udruženje “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu – Jovan Divjak”, Sarajevo, 2024, 111 str.)
Piše: Senada ĐEŠEVIĆ
Postoje gradovi koji u književnost ulaze kao prostor i postoje oni koji u njoj postaju sudbina. Mostar u zbirci El Fatiha za legitimni vojni cilj Dina Burdžovića pripada ovim drugim. Pjesnik mu ne prilazi kao putnik koji želi samo da zabilježi njegove znamenitosti, premda je putopisna osnova mnogih pjesama očigledna, nego kao čovjek koji pokušava da razumije kako jedan grad nastavlja da živi poslije historijske katastrofe. Zato Burdžovićev Mostar nije razglednica, nego rana; Stari most nije samo arhitektonski spomenik, on je i stradalnik; Neretva nije samo rijeka nego i prostor koji pamti.
Zbirka je okupljena oko Mostara, Hercegovine i ratnih ožiljaka, ali se ne zatvara u uski krug ratne tematike. U njoj se prepliću narativna poezija, lirska osjećajnost i putopisni elementi, pa se pojedine pjesme čitaju gotovo kao kratke priče, zapisi s putovanja ili fragmenti intimne hronike grada. Pjesnički subjekt obilazi Mostar i njegovu okolinu, susreće ljude, sluša njihove priče, bilježi historijske događaje i povezuje ih sa sopstvenim doživljajem prostora.
Već naslov zbirke uspostavlja snažan paradoks. Burdžović je objasnio da je naslov inspirisan izjavom bivše hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je Stari most označila kao “legitimni vojni cilj”. Spajajući tu hladnu sintagmu ratnog i političkog jezika s Fatihom – koja se često doživljava kao molitva za mrtve i spomen na njih – pjesnik gradi ironijski naslov, kojim jasno osporava mogućnost da se rušenje jednog takvog kulturnog simbola opravda vojnom logikom.
Naslovna pjesma zato ima programsku funkciju. Pad Starog mosta nije predstavljen samo kao rušenje jedne građevine. Kada pjesnik kaže “padali smo i mi svi sa tobom”, most prestaje pripadati samo arhitekturi i postaje dio kolektivnog i ličnog identiteta. Posebno je značajna riječ “memoricid”: iza fizičkog rušenja pjesnik prepoznaje pokušaj uništenja sjećanja. Nasuprot tome stoji poezija, kao svjedočanstvo da je moguće razoriti kamen, ali nije moguće jednostavno narediti zaborav.
Stari most je stoga središnja figura zbirke: građevina, svjedok, žrtva i metafora u isti mah. Njegova osnovna funkcija jeste da spaja dvije obale, pa njegovo rušenje dobija značenje nasilnog prekidanja veze. Ne ruši se samo luk nad rijekom; simbolički se ruši mogućnost prelaska prema drugome i ono zajedničko što je vjekovima odolijevalo razlikama.
Paradoksalno, tek nakon pada most u Burdžovićevoj poeziji postaje još snažniji. Fizički poražen, simbolički se pokazuje neuništivim. Njegova obnova predstavlja povratak građevine koja opet “spaja nespojivo” – “Krst i polumjesec. / Istok i zapad”. Ali pjesnik ne podliježe jednostavnom optimizmu obnove. Ponovo sagraditi kamen nije isto što i ponovo sastaviti ljude.
U tome se otvara jedan od najupečatljivijih slojeva zbirke. Burdžovićev Mostar istovremeno je grad gotovo nestvarne ljepote i duboke unutrašnje podijeljenosti. Pjesnički subjekt prvi put dolazi u grad i gotovo odmah dobija dobrodošlicu koja zvuči kao presuda: “Dobro došao u najnesrećniji / grad na svijetu.” Ljepota i nesreća od tog se trenutka više ne mogu razdvojiti. Ta protivrječnost oblikuje Burdžovićevu sliku Mostara: očaravajuća ljepota grada neprestano stoji uz iskustvo stradanja, gubitka i ratnog užasa.
Zato ni pjesnikovo kretanje kroz grad nije turistička šetnja. Kujundžiluk, Bulevar, Velež, Hum, mahale, džamije, kuće i groblja nijesu dekor. Svako mjesto otvara priču, a iza priče pojavljuje se čovjek. Grad se čita kao slojeviti prostor pamćenja: ispod današnjeg Mostara neprestano izbija nekadašnji grad, a iza obnovljenih građevina ostaju ratne priče koje se ne mogu zatrpati novim fasadama.
Posebno je upečatljiva pjesma Putem koji ne vodi nigdje. Pjesnik odbacuje pojednostavljenu predstavu da grad razdvaja most. Nevidljivi zid nalazi se u Bulevaru, ali još više u “iskrivljenim istorijama” i mržnji prenošenoj “s koljena na koljeno”. Knjiga se tako pomjera od pitanja šta je rat fizički porušio prema težem pitanju: šta se događa kada rat prestane kao vojni događaj, a nastavi da postoji u ljudima, njihovim podjelama i naslijeđenim predstavama o drugima.
Uz grad i most, Neretva čini treću važnu tačku ove poetske topografije. Njena ljepota neprestano privlači lirskog subjekta, ali ni ona više ne može biti samo nevina priroda. U naslovnoj pjesmi nakon pada mosta Neretva postaje Stiks. Antička rijeka mrtvih preseljena je u Hercegovinu, čime se u jednoj metafori spajaju dvije krajnosti koje Burdžović često postavlja jednu uz drugu – ljepota i smrt.
U jednom od najupečatljivijih stihova knjige pjesnik kaže: “Nema ljepšeg mezara od Neretve!” Rijeka, prirodni znak ljepote i pripadnosti, pretvara se u mjesto smrti i pamćenja. Burdžović veliku temu umije da spusti i u intimni registar, kao u pjesmi O imenu, gdje ljepotu Neretve priznaje gotovo krišom, “da ne čuje Lim što me rodi”. U tom kratkom dodatku pojavljuje se i pjesnikova lična veza sa zavičajem, koja ne poništava njegovu očaranost Hercegovinom.
Jedna od vrijednosti ove knjige jeste sposobnost da se velika historija prikaže kroz pojedinačne ljudske sudbine. Burdžović ne pamti prošlost samo kroz događaje i datume, koje često navodi, nego prije svega kroz imena i lične priče. Hazim Ahmić, Rabija, Adis, Seada, Osman Đikić, Džemal Bijedić i drugi postaju dio memorijske mape Mostara i Bosne i Hercegovine. Njihovim imenovanjem pjesnik čuva trag o ljudima i njihovim sudbinama, suprotstavljajući pamćenje nestanku i zaboravu.
Grob u vjetru Hazima Ahmića dobar je primjer takvog postupka. Naizgled običan putopisni trenutak, skretanje s puta prema Mostaru, pretvara se u suočavanje s Ahmićima i pričom o Hazimu Ahmiću. Predio koji je najprije prostor tišine i ljepote postaje prostor smrti, a završna slika “groba u vjetru” pokazuje kako Burdžović iz konkretnog događaja prelazi u snažnu poetsku sliku.
Spoj dokumentarnog i lirskog jedna je od prepoznatljivih osobina knjige. Burdžović ne njeguje zatvorenu, hermetičnu liriku. Njegova pjesma želi da govori, ispriča, zabilježi, imenuje i komentira. Stih je slobodan, često blizak proznom iskazu, a u njega bez zazora ulaze dijalog, anegdota, historijski podatak, usputna opaska, postskriptum i razgovorni izraz. Zbog toga zbirka mjestimično poprima karakter poetske hronike Mostara i njegovih stradanja.
Upravo se ovdje nalazi i prostor za kritičku rezervu. Burdžovićeva potreba da svjedoči povremeno je toliko snažna da pjesma dolazi na samu granicu između poezije i dokumentarnog zapisa. Ponegdje podatak, komentar ili historijska činjenica preuzmu prostor koji bi u strože lirskom postupku pripao slici, ritmu ili sugestiji. Nije svaki dokumentarni detalj podjednako poetski preobražen niti svaki polemički iskaz dobija istu estetsku snagu.
Ali to ograničenje istovremeno otkriva prirodu ove knjige. Burdžović ratnu traumu ne udaljava od njenog konkretnog historijskog i ljudskog iskustva. Njegov stih ostaje grub tamo gdje je grubo iskustvo o kojem govori. Kada je odnos između činjenice i metafore uravnotežen – kao u slikama Neretve kao Stiksa, groba u vjetru ili kamenih ptica koje odlijeću iz mosta – zbirka dostiže svoje najupečatljivije poetske domete.
Posebno mjesto u takvom postupku pripada ironiji. Ona kod Burdžovića nije samo stilski ukras nego sredstvo razotkrivanja apsurda i jezika nasilja. Sam naslov počiva na ironijskom obratu, a isti mehanizam vraća se u izrazima poput “generali iz kafića”, “blagoslovljene granate” ili “osvještana granata”. Jezik kojim se pokušava racionalizirati nasilje pjesnik izvrće i suočava s posljedicama koje takav jezik pokušava prikriti.
Važno mjesto u zbirci zauzimaju i brojne književne, historijske i kulturne reference. Burdžović u svoje pjesme uvodi Aleksu Šantića, Osmana Đikića, Vita Nikolića, Miroslava Antića, Miladina Šobića, Aldu Merini, Crnjanskog i druge književne i kulturne ličnosti. Neke od njih neposredno su povezane s Mostarom, dok druge pjesnik priziva kroz njihove stihove, biografije ili asocijacije koje uklapa u vlastiti doživljaj grada. Tako Mostar u zbirci nije oblikovan samo svojim građevinama i historijom nego i pričama, pjesmama, ljudima i kulturnim sjećanjima koja pjesnik povezuje s njima.
U tom se prostoru različite tradicije neprestano dodiruju: islamski motivi stoje uz hrišćanske, antički Stiks uz Neretvu, sevdalinka uz modernu muziku, legenda uz historijski zapis. Ta otvorenost odgovara simbolici samog mosta: kao što most povezuje obale, pjesma nastoji da u istom prostoru sačuva različita kulturna pamćenja.
Zato je rušenje u ovoj zbirci uvijek više od fizičkog čina. Kada stradaju mostovi, bogomolje, kuće i spomenici, stradaju mjesta na kojima ljudi i zajednice čuvaju svoje pamćenje. Burdžovićeva riječ “memoricid” zbog toga se može posmatrati kao jedna od ključnih riječi zbirke. Ona povezuje uništenje prostora s pokušajem uništenja sjećanja na ono što je taj prostor nekada predstavljao.
Ipak, El Fatihu za legitimni vojni cilj bilo bi pogrešno svesti na katalog stradanja ili elegiju o jednom gradu. U njenom temelju nalazi se pitanje ljudskosti. Šta ostaje od čovjeka kada pripadnost postane važnija od drugog čovjeka? Šta ostaje od civilizacije kada počne da opravdava rušenje onoga što je vjekovima spajalo ljude?
Burdžović ne nudi jednostavne ni utješne odgovore. Njegov pjesnički svijet prožet je gorčinom i nepovjerenjem prema velikim riječima, ideologijama i naknadnim opravdanjima. Ali sama činjenica da je ova knjiga napisana protivi se potpunom pesimizmu.
Pjesnik radi upravo ono što rušitelj ne želi: vraća imena. Vraća ljude. Vraća mahale. Vraća srušene bogomolje. Vraća pjesnike. Vraća most. I gradu vraća ono što mu je najteže oduzeti – pravo na vlastito sjećanje.
Zato se naslovna Fatiha može razumjeti šire od molitve za mrtve. Ona postaje spomen onome što je izgubljeno, ali i čuvanje onoga što je preživjelo među živima. Stari most u toj simboličkoj ravni nije najvažniji samo zato što je bio lijep niti samo zbog toga što je srušen i ponovo sagrađen. Njegova sudbina postavlja jedno od najvažnijih pitanja zbirke: šta se događa s čovjekom kada počne rušiti ono što ga povezuje s drugim čovjekom?
Burdžovićev odgovor ne nalazi se u paroli, nego u postupku same knjige. Nasuprot rušenju on sastavlja fragmente. Nasuprot bezimenosti ispisuje imena. Nasuprot podjeli prelazi s jedne obale na drugu. Nasuprot memoricidu – pamti.
Senada Đešević (1967) profesorica je crnogorskog, bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika u JU SMŠ “Bećo Bašić” u Plavu. Piše priče i književnu kritiku. Objavila je knjigu Plavsko-gusinjske usmene lirske pjesme (2019) i zbirku priča Ajšino čevre (2025). Dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja.
Zapratite “Bosnistiku” i dijelite tekstove svojim prijateljima: Facebook, Instagram i LinkedIn.
