Piše: Ilhan MULALIĆ
Svakog ponedjeljka kada sam druga smjena, ustanem rano ujutro, odvezem sina u Behram-begovu medresu u Tuzlu i vratim se u Lukavac na pijacu. Volim rana jutra i izlazak sunca dočekati na pijaci među kutijama punim starih knjiga. Buvljak. Poznajem sve prodavače. Pozdravimo se i progovorimo po koju. Onda kreće moj standardni ritual. Potraga za knjigama. Volim da sam tu kada istovaraju robu. Ako su kutije sa knjigama na dnu kombija, onda pomognem u istovaranju raznih kutija sa šerpama, tavama, vrećama s odjećom i slično. Sve s ciljem da što prije dođem do knjiga.
Istovarajući robu, podigao sam kofer na kojem je bila naljepnica i napisano ime Đenana Buturović. Kao da je vrijeme tog trenutka stalo i krenulo unatrag u 2007. godinu. Sjedim u učionici Filozofskog fakulteta u Tuzli na času Usmene književnosti kod profesora Mirsada Kunića. Profesor nam priča o Albertu Lordu, Milmanu Periju, Avdi Međedoviću, Aliji Đerzelezu, Tali Ličaninu, Munibu Magajliću i Đenani Buturović. Lagano, opušteno, tiho i upečatljivo prenosi nam znanje. Ti su časovi stavili pečat na moju već postojeću ljubav prema knjigama.
“Ne može se otvoriti taj kofer. Probala sam kod kuće”, dodaje prodavačica.
Pokušao sam i ja, nije išlo. Kopče su bile zatvorene, ključa nije bilo.
“Mogu li ja ovo na silu otvoriti?”, upitao sam.
“Otvori”, reče prodavačica i nastavi da iznosi robu iz kombija.
Pomoću šarafcigera sam pokidao kopče i otvorio kofer. Unutra gomila bilježnica, požutjeli listovi, povezani snopići pisama, crno bijele fotografije. Istog trenutka shvatio sam da ispred sebe imam blago koje moram kupiti. Ako ne kupim, završit će na smeću ili u vatri. Sve vrijeme mi je kroz glavu prolazio lik profesora Kunića. Želio sam što prije da kupim taj kofer i javim profesoru.
Nakon dužeg ubjeđivanja s prodavačicom, dogovorili smo se oko cijene. Odnio sam kofer u auto s takvim uzbuđenjem kao da nosim Kumranske spise. Odmah sam javio profesoru i našli smo se na kahvi u lukavačkom kafiću. Predao sam mu materijal, a poštovani profesor će se pobrinuti da ovo blago završi na sigurnom mjestu i da se sačuva od zaborava.
Zahvalan sam Bogu što mi je podario da budem na tom mjestu u tom trenutku i da pomognem u očuvanju od zaborava lik i djelo naše najveće istraživačice usmene književnosti Đenane Buturović. ■
Više informacija o Đenani Buturović i njenoj ostavštini možete pročitati u tekstu Mirsada Kunića Sjećanje na Đenanu Buturović (1934–2012) i poziv nasljednicima da preuzmu ostavštinu.
