Piše: Mirsad KUNIĆ
Roman akademika, profesora i pisca Enesa Karića „Zime zaručnice (doživljaji njemačkog vojnika Hasana)“, Ilum, Bužim 2025, prvi je pobjednik na konkursu za najbolje književno djelo „Derviš Sušić“ objavljeno 2025. godine na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku.
Roman je zapravo svojevrsna ispovijest glavnog lika Hasana K. ispripovijedana negdašnjom ikavicom srednje Bosne, što u sámo pripovijedanje unosi dozu autentičnosti, ali i otvara mogućnosti za bolje razumijevanju i lika i romana u cjelini.
Uz manje ili više vidljive aluzije na svjetski poznate likove, dobroga vojnika Švejka (Jaroslava Hašeka) i Jozefa K. (Franca Kafke), kriju se i neke dublje poveznice vidljive u izvjesnoj dozi ironije kao mogućnosti prihvatanja i preživljavanja svijeta u ratnim uvjetima. U slučaju Kafkinog junaka Jozefa K. i Hasana K. radi se o običnim malim ljudima naspram moćnih nevidljivih ili vidljivih društvenih sila, koji, svaki na svoj način, pokušavaju razumjeti svoje mjesto u svijetu – zašto su baš oni izabrani da se povijest sa njima na tako surov način poigrava.
Ikavica kao poželjan jezički idiom za književno stvaralaštvo
Poznato je da je bosanski standardni jezik, ili kako se nekada govorilo, književni jezik, ijekavski, što ga pomalo čini nepravednim prema brojnim bosanskim ikavcima, ali je to činjenica koja se ne može niti treba mijenjati. To, ipak, ne znači da ikavicom ne treba pisati književna djela, već, naprotiv, takva djela su dobrodošla i služe čuvanju izvornog maternjeg idioma i nematerijalne kulturne baštine, koja nam je, kao i sve drugo, nažalost, zapuštena i prepuštena „zubu vremena“.
Ikavica kojom Hasan K. donosi svoju ispovijest zvuči kao nešto iskonski naše, nešto što smo imali pa izgubili pod pritiskom kirografskih i pravogovorničkih praksi. Lingvisti, filozofi i antroplozi sve više uviđaju važnost govora koji se opiru pismu, jer su produkt usmene svijesti i jer sadrže u sebi dragocjena egzistancijalna iskustva svojih govornika, jer čuvaju i pamte kontakt sa individualnim i kolektivnim nesvjesnim, jer, dakle, imaju upravo onoga čega u pismu manjka.
Roman Zime zaručnice ispripovijedan je u prvom licu glasom junaka Hasana K. upravo takvom ikavicom.
Jezik koji je usvojen i naučen u djetinjstvu nosi u sebi najranija iskustva u susretu sa svijetom, upravo to začudno i infantilno odnošenje prema svijetu sačuvao je ovaj govornik i junak Karićevog romana.
Priča Hasana K.
I tako Hasan K. sa Vlašića iz svog izvanpovijesnog svijeta jednog dana silazi u Travnik da kupi soli, biva mobiliziran u njemačku vojsku i mimo svoje volje uvučen u glavne povijesne tokove, u samo žarište Drugoga svjetskog rata – u SS jedinice njemačke vojske. Dimenzija začudnosti, infantilne usmenosti, pomoći će mu da susret sa takvim svijetom prođe bez početnog šoka i da lakše podnosi nevolje, koje on prihvata kao usud, kao prepreke koje mu se stavljaju i koje on mora savladavati. Za Hasana K. kao da život nije iznenađenje i trauma, put iz nevolje u nevolju, nego kao resurs koji treba oblikovati u priču. Walter Ong kaže da je svijest usmenoga čovjeka zapravo narativna svijest, jer je vođena jakom potrebom da se zbilja oblikuje u priču. Hasan K. će tako poslije četrnaest godina podnošenja nevolja i savladavanja prepreka ostati živ i vratiti se u svoje Višnjevo na Vlašiću, živjeti i šutjeti sve dok jednog dana nije poželio ispričati svoju priču.
Usmeno oblikovana svijest Hasana K. je predideologijske prirode, jer ne želi razbijati glavu nikakvim pa ni zloglasnim ideologijama čiji je talac postao. Ili, preciznije – razumijeva ih na svoj način iz svoje prizemne perspektive, prespektive običnog malog čovjeka kojega vitlaju i melju dvije zloglasne i moćne ideologije – nacizam i staljinizam. S jedne strane, imamo jaku povijest, s druge, slabog pojedinca, a ironija je, međutim, da je Hasan K. upravo fizičkim predispozicijama bio izabran da bude poslušni vojnik jedne retrogradne ideologije koja je imala ambiciju novoga ‘sadivanja svita’. „Ošta mi je da razbijam glavu o svitu unaokolo mene!“, kaže junak. Njegov pogled nije uperen ni gore ka nebu u potrazi za pravednim odgovorima, nego je pogled, bahtinovski kazano, uperen ka materijalnom doli, ka praktičnim rješenjima kako preživjeti dan.
Kroz Hasanovu ispovijest defilira čitava galerija uspješno modeliranih likova: komšija Mato Palavra, profesor Bruno Rotaker, Nijemac, derviš Murat Hazbulatov, Tatarin, Janez Hočevar, Slovenac. Susret sa ljudima različitog profila i iz različitih dijelova Evrope istinski je susret sa svijetom, jer Hasanov svijet jesu ljudi i događaji, a ne ideologije i politike. Nauvjerljivije je oblikovan lik Nijemca Brune Rotakera, kojega Hasan naziva profisur i koji je bio učesnik i zarobljenik i u Velikome ratu u Francuskoj, a koji je dopao na ruski front jer se usprotivio ratu protiv Rusije.
Iz te duboke uronjenosti u najgrublju zbilju, s jedne, i nepristajanja da se ideološki i politički pokori najtvrdokornijim idejama, s druge strane, bljesne ponekad Hasanov komentar natopljen gorkom ironijom: „Cili ovaj vako sadiven svit ulitili smo žitkom izmećinom ostavljenom ko rastaljene kraste s obi strane mlogi puteva. (…) Al, dobro.“ Ili, kada ga Rus Kropotkin pita da li je čuo za Oktobarsku revoluciju, on opet sa dozom ironije odgovara: „Pita me da li sam čuo za revoluciju? Nisam? Pačemu? Patamu čto je moje selo Višnjevo daleko od glavnog puta. Ritko u njeg dolaze lipe visti.“
Iz navedene rečenice mi vidimo Hasanov odnos prema životu, usvojen odrastanjem i življenjem u Višnjevu na Vlašiću, „daleko od glavnoga puta“. I jednim slučajnim silaskom u grad on biva mobiliziran i bačen na glavne putove povijesti, svjesno odabran i žrtvovan da pogine i struhne negdje pod Moskvom ili u Sibiru za ideje novoga svijeta. Nije posustao niti odustao, uspio je preživjeti, vratiti se u rodno Višnjevo, odšutjeti i odbolovati preživljeno i na kraju ispričati svoju priču. Pričom se tako i nepodnošljivu zbilju unese doza podnošljivosti i smisla. Tako nas i roman „Zime zaručnice“ Enesa Karića na neki način poziva da se okrenemo priči, ovoj Hasanovoj i mnogima sličnim iz novijeg vremena, i u našu (ne)podnošljivu zbilju unesemo dozu podnošljivosti i smisla. ■
Derviš Sušić (1925–1990)
Mirsad Kunić redovni je profesor na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
