Piše: Ena BEGOVIĆ-SOKOLIJA
(Suada Hodžić, Iza zatvorenog uma, Dobra knjiga, Sarajevo – Svetionik, Novi Pazar, 2026)
Roman Iza zatvorenog uma Suade Hodžić može se čitati kao proza o zaumnom jeziku srca – jeziku koji izrasta iz osjetljivog iskustva različitosti i osamljenosti, ali i iz duboke potrebe za pripadanjem i ljubavlju. Ovo je štivo koje hrabro ulazi u tematski i estetski zahtjevna područja, a pritom zadržava narativnu jednostavnost i komunikativnost prema čitatelju. Već u prvom čitanju postaje razvidno da je riječ o književnom djelu koje ne teži samo pripovijedanju intimne priče nego i refleksiji o granicama društvenog prihvatanja, o statusu onih koji su drugačiji i o načinu na koji književnost može dati glas potisnutima ili marginaliziranima, onima koji inače ostaju u tišini.
U središtu romana nalazi se lik Mumija, dvadesetogodišnjeg mladića čiji je “zatvoreni um” na razini šestogodišnjaka i koji istovremeno otkriva bogatstvo imaginacije i metaforičkih asocijacija, s jedne strane, te tragičnu krhkost suočavanja s nerazumijevanjem okoline i nesposobnost funkcioniranja u zadanim društvenim okvirima, s druge strane. Autorica razvija narativ tako da se Mumi pojavljuje i kao subjekt i kao objekt pripovijedanja: čitalac ga vidi njegovim vlastitim očima, ali i kroz pogled majke i zajednice. Time roman ostvaruje slojevitu perspektivu, u kojoj se intimno i društveno neprestano prožimaju.
Posebno mjesto pripada figuri majke, čiji lik odražava tipologiju snažne, ali rezignirane žene u bošnjačkoj književnoj tradiciji. Ona nosi teret svakodnevice, brige i samoće, otežan ulogom zaštitnice i jedinog mosta između Mumija i svijeta. Time se otvaraju pitanja odnosa između ljubavi i odgovornosti, između biološke datosti i moralne obaveze, između snage i ranjivosti.
Unutar relativno jednostavne, linearne fabule ostvaruje se slojevita naracija. Realistički opisi svakodnevice isprepliću se s lirskim introspektivnim pasažima, naročito u trenucima kada autorica prenosi Mumijeve unutrašnje slike i asocijacije. Upravo u toj dinamici – između poetskog i realističkog, na momente i filozofskog – krije se posebna vrijednost romana, jer on uspijeva govoriti i srcu i umu čitatelja.
Analitički posmatrano, roman pokazuje nekoliko važnih kvaliteta: dosljednu strukturalnu organizaciju sačinjenu od tri cjeline i četrdeset pet kraćih poglavlja, uvjerljivo oblikovanje likova, stilski balans između realističkog i poetskog diskursa te tematsku relevantnost u savremenom društvenom i kulturnom kontekstu. Moguće je primijetiti poneku narativnu redundanciju i ponavljanje motiva, ali to ne narušava cjelovitost djela, nego više pokazuje autoricino nastojanje da naglasi ključne ideje.
U književnoteorijskom smislu, roman se može čitati kao studija o granicama između “normalnog” i “drugačijeg” te kao refleksija o načinu na koji književnost prikazuje marginalizirane glasove. Suada Hodžić izbjegava stereotipne obrasce i patetične tonove, nudeći umjesto toga suptilnu i introspektivnu naraciju. Naročito su sugestivni dijelovi u kojima se pripovjedački glas spušta u Mumijevu svijest – punu metafora, strahova i fantazija – pa se čitalac istovremeno suočava s nježnošću i bolom, humorom i tragikom. Pritom “zatvoreni um” funkcionira i kao oznaka za psihološko stanje protagoniste romana, ali i kao metafora univerzalne ljudske zatvorenosti unutar autopredodžbi i heteropredodžbi.
Iako je radnja smještena u ruralni ambijent, tematska okosnica romana – odnos majke i sina, iskustvo neprihvaćenosti i moć ljubavi – nadilazi lokalne granice i otvara se univerzalnim čitalačkim horizontima. Tome doprinosi i intertekstualni dijalog koji ovaj roman na motivskoj i simboličkoj ravni uspostavlja s djelima bosanskohercegovačke i svjetske književnosti. Primjerice, Mumijeva nemuštost i stalna potraga za identitetom, posebno očinskom figurom, nose snažnu paralelu s Ibrišimovićevim Ugursuzom, jer je u središtu romana književni lik koji nosi stigmu i koji se kreće na margini društva, obilježen traganjem za smislom vlastitog postojanja. S druge strane, imaginarni ljubavni susreti u voćnjaku, kikot Romkinje Grane ili prodavčeve kćeri prizivaju atmosferu Huminog Grozdaninog kikota, gdje priroda, eros i mladost tvore idilični, ali tragično kratkotrajni prostor ljudske sreće.
Također, Mumijeva naivnost i dobrodušnost neminovno u svijesti čitatelja prizivaju jednostavnu, ali duboku filozofiju Malog princa. Posebno upečatljiva paralela između ovog i De Saint-Exupéryjevog romana jeste motiv prijateljstva s lisicom, a intertekstualnost se gradi na temelju čistote pogleda na život, djetinje sposobnosti da se vjeruje i iznova izmišlja smisao, uprkos grubom i otuđenom svijetu. Ne zvuči li kao neka rečenica koju bi izgovorio Petar Pan jedna od onih koje u unutarnjem monologu (i otporu svijetu odraslih) izgovara Mumi: “Šta je dobro u tome da odrasteš?” Zato i često bježi u svoj izmaštani svijet, a nekad se jednostavno skriva od vanjskog svijeta u krevetu, jer: “Krevet je Mumiju bio posebno važan. Šta bi mu god palo na pamet, to je njegov krevet mogao biti: i čamac i volujska kola i magarac koji sjedi na grani i pjeva.” Ove i mnoge druge intertekstualne niti u romanu Iza zatvorenog uma stvaraju mrežu značenja koja ga povezuju s modernom bosanskohercegovačkom i bošnjačkom književnošću, ali i svjetskom književnom tradicijom, ne uskraćujući mu pritom originalan doprinos. ■
Ena Begović-Sokolija vanredna je profesorica na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Bavi se proučavanjem književnosti i kulture Bosne i Hercegovine, hrvatske književnosti te teorije i interpretacije književnosti, a među predmetima koje predaje nalaze se i kolegiji posvećeni interpretaciji romana i poezije.
