Piše: Refik BULIĆ
- Pitanje naziva jezika u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Herceegovini tema je o kojoj se do sada mnogo pisalo s različitih aspekata. Cilj je ovoga izlaganja prikazati hronologiju važnijih događanja u vezi s imenovanjem jezika u austrougarskom periodu u Bosni i Hercegovini te pokazati da Bošnjaci nisu imali nikakvoga utjecaja na imenovanje jezika bosanskim od austrougarske uprave niti da je austrougarska uprava takvim nazivom željela „udovoljiti“ Bošnjacima.
Uloga generala Filipovića u imenovanju jezika i njegov stav o Bošnjacima
Prvo imenovanje jezika u Bosni i Hercegovini hrvatskim 1. 1. 1879. (Šator 2004: 71) bilo je uvjetovano hrvatskim utjecajima u Austro-Ugarskoj monarhiji, koje se u početnom periodu okupacije Bosne i Hercegovine najvjerovatnije odvijalo i pod utjecajem generala Filipovića, koji je komandovao operacijama okupacije.[1]
Naziv hrvatski jezik susreće se i u nekim naredbama nakon odlaska generala Filipovića iz Bosne. „Cirkularnom naredbom Zemaljske vlade od 6. juna 1879. određeno je da nastavni jezik u osnovnim školama bude hrvatski“ (Kraljačić 1982: 165).
Naziv hrvatski jezik bio je prvobitno predviđen za upotrebu u ustanovama „predobrazovanja“. To potvrđuje „Cirkularna naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 19. jula 1879, br. 12222, o osnivanju pansionata za dječake u Sarajevu“ (Šipka 2001: 71–72).[2]
U dokumentu se objašnjava da „svrha osnivanja pansiona se sastoji u tome da se mladima Bosne i Hercegovine bez obzira na vjersku pripadnost i u zaštitu slobodnog ispoljavanja religije osigura humanističko predobrazovanje kako bi mogli biti primljeni u obrazovne ustanove u kojima mogu steći viši stupanj obrazovanja. Stoga će u ovaj institut biti primljeno do 100 dječaka svih konfesija u dobi od 9 do 16 godina, gdje će šest semestara odnosno 3 školske godine pohađati nastavu hrvatskog i njemačkog jezika, čitanje i pisanje (krasnopis i pisanje po dikatatu)“.
Zemaljski jezik
Nešto drukčiji stav u pogledu naziva jezika nalazi se u „Uredbi Zemaljske vlade u Sarajevu od 26. augusta 1879, br. 16887 o osnivanju dvaju nastavnih tečajeva za ovladavanje čitanja i pisanja na zemaljskom jeziku sa latiničnim pismom“ (Šipka 2001: 72–74).
U stavu I. ove uredbe na njemačkom jeziku navodi se 1. oktobar 1879. godine kao datum kada će „biti osnovana dva nastavna tečaja za ovladavanje čitanja i pisanja na zemaljskom jeziku sa latiničnim okruglim pismom“, te da će se na tečaj primati djeca od 7 do 10 godina.
Kao što se i iz naziva Uredbe vidi, Zemaljska vlada je za samo nešto više od mjesec dana promijenila svoj stav o nazivu jezika i umjesto hrvatskim jezik je imenovala zemaljskim. Takav je stav očito spoznaja državnih službenika da naziv jezika može pogoršati situaciju u zemlji nakon oružanog otpora okupaciji i brojnih primjera da austrougarska vlast nije dočekana s dobrodošlicom.
Ima, međutim, nešto što može ukazivati na to da je, kako kaže Imamović (1997: 373), „Filipovićeva činovnička ekipa nastojala (je) u svakoj prilici istaknuti hrvatsko ime“ pa je u tekstu Uredbe od 26. augusta 1879. godine na našem jeziku, umjesto imenovanja jezika zemaljskim, jezik imenovan hrvatskim.[3] Da takav postupak nekoga iz austrougarskoga činovničkog aparata nije bio prihvatljiv i za austrougarske interese u Bosni i Hercegovini, pokazuje i „Naredba Zajedničkog ministarstva od 12. septembra 1879, br. 4479 B.H., o nastavi na zemaljskom jeziku sa latiničnim slovima“. U ovoj se naredbi korigira dio stava I. iz Uredbe od 26. augusta 1879, br. 16887. To je iskazano na sljedeći način: „Što se tiče teksta odredbe, u §. 1. treba stajati „Zemaljski jezik sa okruglim pismom“ i iz njega izostaviti riječ „hrvatski“ (Šipka 2001: 77).
Činjenica da se u navedenoj uredbiZemaljske vlade u Sarajevu od 26. augusta 1879, br. 16887 na njemačkom jeziku nigdje ne spominje hrvatski jezik može ukazivati na opravdanost prethodne Imamovićeve ocjene.
Zajedno s prethodnom uredbom objavljena je još jedna uredba Zemaljske vlade u kojoj je spomenuto ime jezika. To je „Uredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 26. augusta 1879, br. 17012, o osnivanju Realne gimnazije u Sarajevu“. U njoj se određuje da je jezik nastave „bosanski zemaljski jezik sa latiničnim slovima.“ Potom se nabrajaju predmeti koji se uče, pa se ispod predmeta „vjeronauka svih vjeroispovijesti“ navodi predmet „zemaljski jezik (hrvatski, srpski)“ (Šipka 2001: 74–77).
Navođenje imena jezika u ovoj uredbi ukazuje na dvije činjenice. Prva se tiče naziva „bosanski zemaljski jezik sa latiničnim slovima“. Ovaj naziv ne treba protumačiti kao početak upotrebe naziva bosanski jezik. U ovoj se konstrukciji naziv bosanski jezik odnosi na jezik „zemlje Bosne“, kao što bi se mogao upotrijebiti i naziv „austrijski zemaljski jezik“, koji ne bi značio „austrijski jezik“ kao naziv jezika, već samo jezik koji se upotrebljava u Austriji. To je isto kao da je Zemaljski muzej u Sarajevu nazvan Bosanski zemaljski muzej.[4]
Druga činjenica tiče se „greške“ s nazivanjem jezika hrvatskim uz predmet zemaljski jezik („zemaljski jezik / hrvatski, srpski“). Ta „greška“ se neće ponoviti u kasnijim naredbama austrougarske administracije. U njima će se jezik nazivati „zemaljskim“ sve do uspostave naziva bosanski jezik.[5]
Naziv zemaljski jezik bit će upotrijebljen i u „Uredbi Zemaljske vlade u Sarajevu od 10. oktobra 1879, br. 21132, o osnivanju opće gradske djevojačke škole u Sarajevu“. U prvom paragrafu Uredbe kaže se da se u Sarajevu 3. novembra 1879. godine osniva opća gradska djevojačka škola i određuje jezik na kome će biti nastava: „Jezik nastave je zemaljski jezik“. U drugom paragrafu Uredbe nabrajaju se predmeti koji će se izučavati u školi pa se pod b) navodi: „zemaljski jezik; čitanje, pisanje, vježbanje u govoru i pismenom izražavanju“ (Šipka 2001: 78–80).
Da će pitanje naziva jezika postati problem u okupiranoj Bosni i Hercegovini, pokazuje i „Izvod iz jednog izvještaja Zemaljske vlade u Sarajevu od 27. novembra 1879, br. 26491, o upotrebi ćiriličnih slova u nastavi“.
Izvod glasi:
„Dao sam nalog da se izričito naglasi da je jezik nastave zemaljski jezik sa latiničnim i ćiriličnim slovima kako Srbi ne bi dobili povod da se žale na tobožnje zapostavljanje“ (Šipka 2001: 80–81).
Ovaj izvod pokazuje da su otpori imenovanju jezika u to vrijeme dolazili od Srba, ili barem najviše od Srba. To može ukazivati na to da su u to vrijeme imali dobru organiziranost u kulturnom i političkom životu, vjerovatno i zbog toga što su imali oslonac i poticaj za takvu aktivnost i iz Srbije, za razliku od Bošnjaka[6], koji su odlaskom Turske ostali bez ikakva oslonca i vrlo dezorijentirani nakon sloma otpora austrougarskoj okupaciji. Na trećoj strani, Hrvati su, vrlo često i kao činovnici austrougarske uprave, bili u boljem položaju, jer je i Hrvatska otprije bila pod upravom Austro-Ugarske monarhije.
Kao potvrda prethodnoj ocjeni o otporima Srba imenovanju jezika može poslužiti i „Cirkularna naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 9. februara 1880, br. 2649, o nastavi na zemaljskom jeziku sa latiničnim slovima“.
Ta cirkularna naredba počinje sljedećim tekstom:
„Desio se slučaj u jednom mjestu u kojem je kotarska vlast htjela podići jednu školu u kojoj bi se učio zemaljski jezik sa latiničnim pismom da su se predstavnici grčko-pravoslavne kulturne zajednice žalili Zemaljskoj vladi zbog uvođenja jedne takve škole izrazivši bojazan da se takvim školama ugrožava opstanak postojećih i mogućnost osnivanja novih škola koje bi održavala pomenuta kulturna zajednica te da se uvođenjem latiničnog pisma u općim pučkim školama isključuje ćirilično pismo.“ (Šipka 2001: 81–82)
U spomenutoj nardbi se dalje objašnjava da „zbog nedostatka normativa o pučkim školama ovdašnje stanovništvo uopće nije moglo biti upoznato sa namjerama koje ova Zemaljska vlada ima u oblasti školstva“ te se naglašava da svaka vjerska zajednica može podizati svoje škole i brigu o njima voditi vlastitim sredstvima. Dalje se kaže da Zemaljska vlada nema ništa protiv da se u takvim školama uči samo jedno pismo, „u muhamedanskim tursko-arapsko, u pravoslavnim ćirilično, u izraelitskim hebrejsko“, ali da političke ustanove moraju imati pravo vrhovnog nadzora nad njima.
Ova je cirkularna naredba veoma jasna u pogledu namjere austrougarske vlasti da sprovodi svoju politiku i upravu na prostoru Bosne i Hercegovine. To se naglašava u nastavku Naredbe:
„Postojanje takvih škola (misli se na škole vjerskih zajednica, nap. R. B.) neće spriječiti Zemaljsku vladu da podiže javne pučke škole na mjestima na kojima smatra da su potrebne, te da u njima uvodi latinično pismo.“ (Šipka 2001: 81–82)
Dalje se, međutim, kaže kako stanovništvo treba biti obaviješteno o tome da će se u takvim školama ravnomjerno učiti latinično i ćirilično pismo, a gdje se ukaže potreba, i tursko pismo. Ovakvi stavovi već ublažavaju ranije stavove o pismu iz prethodnih naredbi i nagovještavaju izvjesnu popustljivost austrougarske vlasti.
Ta se popustljivost ogleda i u „Naredbi zajedničkog ministarstva od 14. marta 1880, br. 1285 B.H. o nastavi na zemaljskom jeziku sa latiničnim slovima“.
U njoj se kotarske vlasti upozoravaju na obazrivost i izbjegavanje prisile:
„S obzirom na zabrinutost koje pomenuta namjera izaziva („Cirkularna naredba Zemaljske vlade u Sarajevu od 9. februara 1880, br. 2649, o nastavi na zemaljskom jeziku sa latiničnim slovima“, nap. R. B.) kod grčko-pravoslavnog stanovništva, želim u ovom osjetljivom pitanju preporučiti najveću obazrivost i izbjegavanje svake vrste prisile.
Čim se jednom nepromišljenim postupcima izazove nepovjerenje, teško ga je otkloniti naknadnim objašnjenjima, i to sve teže što kod naroda koji je pisane znakove navikao smatrati simbolom svog vjerozakona ima manje razumijevanja za kulturne prednosti koje mu donosi upotreba nekog drugog alfabeta.“ (Šipka 2001: 82–83)
Prethodna naredba predstavlja prvu prekretnicu u tretiranju pisama. Austrougarska je vlast već shvatila da mora mijenjati svoj prvobitni kurs u pogledu latiničnog pisma. Do toga je dovelo protivljenje srpskog stanovništva upotrebi samo latinice u državnim školama. To će se pokazati u „Cirkularnoj naredbi Zemaljske vlade u Sarajevu od 26. novembra 1880, br. 28132, o nastavnom planu u gradskim pučkim školama“.
Uz toj se naredbi daje „Provizorni nastavni plan za gradske pučke škole i za gradsku djevojačku školu u Sarajevu“, u kome su data imena predmeta. Pod brojem jedan navodi se ime predmeta: „Bosanski zemaljski jezik (latinično i ćirilično pismo ravnomjerno)“.[7]
Naziv predmeta Bosanski zemaljski jezik ostat će i u „Izvodu iz Naredbe Zajedničkog ministarstva od 12. decembra 1880, br. 7704 B.H., o izradi školskih knjiga“. U tome izvodu iz naredbe daje se uputa o tome koje knjige treba koristiti do izrade novih, a u dijelu koji se tiče broja časova u nastavi navodi se ime predmeta: „Bosanski zemaljski jezik (jezička nastava)“ sa 12 časova sedmično u prvom razredu, a po osam u drugom, trećem i četvrtom razredu.
Da naziv jezika bosanski zemaljski jezik još uvijek ne znači isto što i naziv bosanski jezik u kasnijem i savremenom značenju, pokazuje „Sbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu“ od 1. novembra 1881. godine. U navedenom „sborniku“ štampan je „Naputak za sudove u Bosni i Hercegovini“, u čijem je trećem poglavlju u §. 19 regulirano pitanje poslovnog jezika:
„Sa strankami ima sudbeni činovnik općiti zemaljskim jezikom. Ne brani se medjutim stranci, služiti se kako u ustmenu tako i u pismenu obćenju njemačkim ili magjarskim jezikom, kojim će se jezikom, bude li sudbeni činovnik tomu jeziku vješt, ter ne uztreba li prizvati tumača, i razprava voditi i riješiti.
Glede unutarnjega poslovanja i jezika za obćenje koli sa zemaljskim oblastmi toli sa oblastmi austro-ugarske monarkije i inih država valjaju naredbe u tom pogledu izdane.“ (Šipka 2001: 88)
Jedan od vrlo značajnih dokumenata za kasniju nominaciju jezika i sve događaje koji su bili u vezi s tim jeste Izvještaj Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 11. februara 1884. godine, br. 3884, koji se tiče uvođenja udžbenika geografije u škole u Bosni i Hercegovini, a koji je napisao zemaljski poglavar Appel.
U navedenom se izvještaju Kallayu predlaže da nakon uvođenja „bukvara u bosanskohercegovačke pučke škole“ (Prva čitanka za pučke škole u Bosni i Hercegovini, nap. R. B.) „sastavi udžbenik geografije sa posebnim osvrtom na matičnu zemlju u okviru Austrougarske Monarhije“. U daljem dijelu Izvještaja Appel obrazlaže svoje mišljenje o potrebi toga:
„Razlozi koji su ponukali Zemaljsku vladu da nakon bukvara sastavi udžbenik geografije nisu samo didaktičke već i političke naravi, jer, s jedne strane, tačno poznavanje domovine budi ljubav prema njoj, a s druge strane, u udžbenicima će Bosna i Hercegovina biti prikazana kao sastavni dio Austrougarske monarhije čime će se u učenicima razviti svijest o pripadnosti njihove zemlje austrougarskoj carevini.
Pošto ovaj cilj u pučkim školama nije moguće ostvariti na odgovarajući način i u odgovarajućoj mjeri drugim sredstvima osim nastavom geografije i povijesti, Zemaljska vlada je odlučila, na poticaj Vaše Ekselencije, da odmah nakon bukvara sastavi i udžbenik geografije.“ (Šipka 89–103)
Ovaj izvještaj nije mogao zaobići ni jezičku politiku u Bosni i Hercegovini toga vremena, koja još uvijek nije bila u potpunosti izgrađena, ali su naznake i stavovi o njezinu kasnijem rješenju izneseni i u ovom izvještaju:
„U pogledu ovdašnjih jezičkih prilika, Zemaljska vlada je slobodna iznijeti sljedeće:
„Pri opisu stanovništva Bosne i Hercegovine, u udžbeniku geografije se kaže da svi stanovnici Bosne i Hercegovine govore jednim jezikom (Svekoliko domaće stanovništvo Bosne i Hercegovine govori jednim jezikom); time se željelo izbjeći da se jezik koji se ovdje govori nazove srpskim ili hrvatskim, kao što se to svugdje koristi izvan zemlje, čime se želi iskazati pripadnost ovdašnjeg stanovništva srpskoj ili hrvatskoj nacionalnosti, što se pak u ovom slučaju željelo po svaku cijenu spriječiti.“ (Šipka 89–103)
Uvođenje naziva bosanski jezik
Naredni dijelovi Appelova izvještaja donose podatke koji donekle mijenjaju dosadašnje stavove o Kallayevu predimenzioniranom utjecaju na jezičku politiku u Bosni i Hercegovini u austrougarskom periodu. Odluke jesu bile njegove, ali, kao što će pokazati sljedeći citat, poticaji za to su, barem na samom početku opredjeljenja za naziv bosanski jezik došli od Appela.
U daljem dijelu Appelova izvještaja stoji:
„Zemaljska vlada dozvoljava sebi slobodu da Vašoj ekselenciju (?!) uputi molbu za dobijanje ovlaštenja da na onom mjestu u udžbeniku, na kojem se govori o jeziku, izvrši dopunu i taj jezik nazove ‘bosanskim’ (Ovako: svekoliko.. itd. govori jednim jezikom i to bosanskim), pri čemu se može zanemariti da jezik koji se govori u Bosni i Hercegovini predstavlja dijalekt jezika koji nauka naziva srpskim i hrvatskim, ovim dvoma nazivima bi se dodao i treći ravnopravan naziv čime bi se dosadašnji dijalekt podigao na nivo samostalnog jezika. Pri tome se nameće pitanje da li bi nazivanje ovdašnjeg jezika ‘bosanskim’ naišlo na dobar prijem u narodu ili bi pak, kao što se to sa sigurnošću može očekivati u srpskohrvatskom taboru, pobudilo nezadovoljstvo. Zemaljska vlada smatra da s obzirom na trenutne okolnosti može dati pozitivan odgovor na ovo pitanje.“[8]
Iz ovdje iznesenih stavova, ali i onih u ostatku Izvještaja, vidi se da Appel nije slučajno postavljen na mjesto zemaljskog poglavara, ali i to da je on bio predlagač naziva bosanski jezik, koji će Kallay prihvatiti.[9]
Da je pitanje jezika vrlo značajno za austrougarsku vlast, pokazuje i formiranje komisije za jezik 1883. godine.[10] Komisija je formirana iz praktičnih razloga i njezin je zadatak bio ujednačavanje jezika u udžbenicima koje je Vlada namjeravala štampati.
Jedan od najvažnijih njenih zadataka na samom početku rada bilo je rješenje dileme u upotrebi fonološkog i etimološkog načina pisanja, pri čemu je prevagu odnio prvi način, čime je trasiran put kasnijoj ortografskoj tradiciji u Bosni i Hercegovini austrougarskog perioda. Na osnovu stavova Komisije za jezik kasnije će biti štampana i Gramatika bosanskog jezika, čije je izdavanje pokrenuto 1884. godine, a izrada rukopisa završena 1888. godine.[11]
Gramatika je objavljena 1890. godine a njezinim objavljivanjem ozvaničen je naziv bosanski jezik, ali će to ozvaničenje donijeti i niz prigovora i nesuglasica. Takvi su, naprimjer, bili otpori srpskih škola koje su u godišnjim izvještajima brisale naziv bosanski i upisivale srpski jezik (Kraljačić 1982: 171). Nakon toga je (15. juna 1893) Vlada izdala naredbu kojom se takvi postupci zabranjuju, ali je i to izazvalo otpor u srpskim školama. [12] Ne nalazeći boljeg rješenja, Vlada je poslije spomenutih otpora upotrebi naziva bosanski jezik u crkvenim školama dopustila da se u formularima unosi naziv srpski jezik, ali, shodno tome, i hrvatski jezik.[13]
Ova popustljivost Vlade pokazuje odstupanje od čvrstog stava koji je Kallay izrekao godinu dana ranije, 1896. godine:
„Naziv bosanski jezik niti je izmišljen, a još manje je importiran. To je naziv zemlje i kao takvog ga je vlada i usvojila. Gdje nije zvanična stvar, svako se može nazivati kako hoće“ (Šator 2004: 72).[14]
U vezi s ovim Kallayevim stavom iz 1896. godine treba spomenuti i govor Vatroslava Jagića koji je održao 18. juna 1896. godine i u kome je podržao naziv bosanski jezik.[15]
Profesor Šator je u vezi s nominacijom jezika u austrougarskom periodu u Bosni i Hrercegovini napisao da je ona „ispolitizirana, posebno zbog zvanične upotrebe jezika s predznakom bosanski“, te da je za to „optuživana austrougarska vlast iako je jasno da termin bosanski jezik postoji u literaturi u kontinuitetu još od početka XV stoljeća“.[16]
Treba, međutim, imati na umu i Kallayevu izjavu iz 1901. godine, kada je, kako navodi Kraljačić, posljednji put javno govorio o jeziku u budžetskom odboru austrijske delegacije. On je tada kazao „da neće da se upušta u staru prepirku, kako treba da se zove jezik zemaljski, da li srpski ili hrvatski ili srpskohrvatski“ te naglasio „da je spreman prihvatiti za Bosnu svaki naziv, u kojemu se sporazumiju oba plemena, Srbi i Hrvati“ (Kraljačić 1982: 176).
Ova njegova izjava sasvim jasno ukazuje na to da njemu ni u ranijem periodu nije bilo stalo do toga kako će se jezik u Bosni i Hercegovini nazivati, već samo do toga kako iznaći rješenje koje neće predstavljati problem upravljanju Bosnom i Hercegovinom. Navodeći samo dva „plemena“, Srbe i Hrvate, i izostavljajući bosanskohercegovačke muslimane, Kallay je implicitno iskazao i svoj stav prema „plemenima“ u Bosni i Hercegovini.
Kallayevom smrću 13. jula 1903. godine počinje se približavati raspletu jedan veoma buran period borbe oko jezika u Bosni i Hercegovini, prvenstveno njegove nominacije, u kojoj je Kallay aktivno sudjelovao i imao odlučujuću ulogu.[17]
Ukidanje naziva bosanski jezik
Poslije Kallayeve smrti zamjenjuje ga „Stefan Burijan, koji je u odnosu na svog prethodnika bio politički znatno popustljiviji“ (Stančić 1982: 155). Nakon toga sve više će slabiti „stečene pozicije“ imena bosanski jezik i taj će se termin približavati službeneom ukidanju. Ukidanje je ozvaničeno 14. oktobra 1907. godine dopisom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine Nr. 168639. U njemu stoji:
„Zemaljska vlada ovim nalaže da se dosadašnji naziv zemaljskog jezika ‘bosanski jezik’ u cjelokupnom službenom saobraćanju i u svim dopisima zemaljskih ustanova, službi i zavoda, zemaljskih poduzeća svih vrsta u potpunosti ukida i da se ubuduće za zemaljski jezik koristi zvaničan naziv ‘srpsko-hrvatski jezik’. Naziv ‘zemaljski jezik’ može se zadržati u onim slučajevima kada se uopćeno govori o zemaljskom jeziku.
Sljedstveno ovom nalogu se izdaje naredba da se novi zvanični naziv zemaljskog jezika ima staviti u upotrebu u novim izdanjima školskih knjiga i tiskovina koje se izdaju u ovdašnjim izdavačkim kućama, nadalje u svim časopisima i publikacijama koje izdaje Zemaljska uprava, za što zadužene ustanove, službe i organi moraju preuzeti obavezu. Ovi potonji, kao i direkcije i uprave raznih državnih obrazovnih zavoda imaju obavezu da u starim izdanjima školskih knjiga, koje su još u upotrebi izvrše ispravku dosadašnjeg naziva zemaljskog jezika.“[18]
Nakon ovoga naloga Zemaljske vlade došlo je 1908. godine i preimenovanje Gramatike bosanskog jezika u Gramatiku srpsko-hrvatskog jezika. Time je konačno napušteno imenovanje jezika bosanskim. Tim je činom austrougarska vlast konačno popustila pod otporima uvođenju naziva bosanski jezik. Pojačavanje otpora nazivu bosanski jezik pratilo je ujedno i slabljenje austrougarske vlasti. To su dva procesa koja su se u tome vremenu u Bosni i Hercegovini odvijala istovremeno.
U vezi s nominacijom jezika bosanskim u vrijeme austrougarske uprave zanimljivo je i stajalište Tomislava Kraljačića, koji misli da ni u „tadašnjim vodećim muslimanskim slojevima“ nije bilo raspoloženja za Kallayevu „politiku bosanskog jezika“. Ovakav zaključak nameće se u Kraljačićevu tekstu koji slijedi nakon citata iz teksta Svačije poštujemo – a svojim se dičimo, Bošnjak br. 4 od 23. 7. 1891.:
„Jedino je bezrezervnu podršku Kalaju pružala grupa Muslimana okupljena oko lista ‘Bošnjak’, koja se uporno zalaže za ‘bosanski jezik’ kao bitan konstitutivni elemenat bosanske narodnosti. Već u prvim brojevima list ističe jedinstvo između jezika i nacije. ‘A što se tiče našega jezika, to se ne plašimo pred cijelim svijetom otvoreno kazati, da nam je i ime našega jezika usko skopčato sa imenom narodnim, te da nam se i jezik nazove bosanskim. Mi smo konservativne naravi te nećemo da rastavljamo ono, što je kroz vjekove spojeno jedno uz drugo i ne možemo jedno izreći, a da na drugo ne pomislimo. Ali, podrška ‘Bošnjaka’ nije bila tako jaka da u vodećim muslimanskim slojevima stvori raspoloženje za Kalajevu politiku ‘bosanskog jezika'“. (Kraljačić 1982: 176–177)
Ako se zna da je „Bošnjak“ jedini bošnjački list koji je u vrijeme austrougarske uprave izlazio krajem devetnaestog stoljeća u Bosni i Hercegovini,[19] onda prethodna Karaljačićeva ocjena zahtijeva odgovore na pitanja o tome gdje su na drugome mjestu mogli iskazivati „raspoloženje za Kallayevu politiku bosanskog jezika“, oko čega su mogli biti okupljeni, je li trebalo „iskazivati raspoloženje“ i sl.[20]
Zanimljivo je danas to što nominaciju jezika bosanskim u vrijeme austrougarske okupacije u Bosni i Hercegovini niko nije dovodio u vezu sa sadašnjim stavovima koje često navode srpski i hrvatski lingvisti.[21]
Literatura
Brozović, Dalibor (1999), „Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika“, Jezik, 47/1, 13–16.
Halilović, Senahid (1991), Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin, Sarajevo
http://www.rastko.rs/filologija/odbor/odluka001.html, 28. 11. 2012.
Imamović, Mustafa (1997), Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo
Jahić, Dževad (1991), Jezik bosanskih Muslimana, Biblioteka Ključanin, Sarajevo
Kraljačić, Tomislav (1982), „Kalajeva jezička politika u Bosni i Hercegovini“, Književni jezik, 11/4, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, 165–177.
Kuna, Herta (1981), Jezik štampe u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Radovi, VIII, Sarajevo
Kuna, Herta (1983), „Neki problemi jezičke standardizacije u BiH krajem XIX vijeka na materijalu jezika štampe“, Književni jezik, 12/3, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 113–125
Nehring, Gerd-Dieter (2005), „Razvoj standardnog jezika za vrijeme Austro-Ugarske monarhije“, u: Svein Mønnesland, ur., Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik u Sarajevu – Institut za istočnoevropske i orijentalne studije, Sarajevo – Oslo, 303–319.
Okuka, Miloš, Ljiljana Stančić (1991), Književni jezik u Bosni i Hercegovini od Vuka Karadžića do kraja austrougarske vladavine, Slavica Verlag, München
Stančić, Ljiljana (1983), „Jezička politika i nominacija jezika u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske uprave“, Književni jezik, 12/3, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 139–160.
Šator, Muhamed (2004), Bosanski / hrvatski / srpski jezik u BiH do 1914. godine, Fakultet humanističkih nauka, Mostar
Šator, Muhamed (2005), „Jezička politika u vrijeme Austro-Ugarske“, u: Svein Mønnesland, ur., Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik u Sarajevu – Institut za istočnoevropske i orijentalne studije, Sarajevo – Oslo, 321–344.
Šipka, Milan (2001), Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini: Dokumenti, Institut za jezik u Sarajevu, Posebna izdanja, knjiga 11, Sarajevo.
[1] Postoji više podataka o pristrasnosti generala Filipovića i njegovom lošem odnosu prema muslimanskom stanovništvu. Imamović (1997: 362) navodi podatak kako Filipović nije imao povjerenja u Bošnjake (Imamovićevo imenovanje, nap. R. B.) i da je „njihov oružani otpor pretvorio (je) to nepovjerenje u pravu mržnju. U svojim izvještajima Carevoj vojnoj kancelariji, on naziva muslimansko stanovništvo ‘divljom i poživotinjenom gomilom’, koju tek treba dovesti do ‘ljudske svijesti’.“ Takve stavove o muslimanskom stanovništvu Bosne i Hercegovine Filipović je javno ispoljio 23. 8. 1878. godine prilikom prijema prve „poklonstvene deputacije“, koju su organizirali fra Grga Martić, Toma Herkalović i Dubrovčanin Đorđe Rajković. O tome v. u Imamovićevu navedenom djelu, str. 362–363. Ipak, treba znati da je general Filipović premješten iz Bosne početkom decembra 1878, čime, kako misli Imamović, „prestaje hrvatski kurs okupacione uprave“ (Imamović 1997: 374). Imenovanje jezika u Bosni i Hercegovini hrvatskim nepun mjesec nakon odlaska generala Filipovića, ali i u kasnijem periodu, kako ćemo dalje pokazati, kazuje da nije prestao „hrvatski kurs okupacione uprave“ jer su i nakon Filipovićeva odlaska ostali brojni činovnici kojima takav kurs nije bio stran.
[2] Dokumente koje je objavio Institut za jezik u Sarajevu u knjizi Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850–2000) a sakupio i uredio Milan Šipka označavat ćemo sa Šipka 2001.
[3] V. u Imamović 2001: 373.
[4] Nešto drukčije mišljenje o tome ima Ljiljana Stančić. V. Stančić 1983.
[5] Grešku će ponoviti ministar Slavi u svome govoru na sjednici austrijske delegacije 6. 11. 1880. godine. On je tada izjavio „da je nastavni jezik u školama „bosanski ili srpskohrvatski zemaljski jezik“, a da je kod nižih vlasti službeni jezik u saobraćaju sa stanovništvom „isključivo hrvatski“, na kome se vode i sudske rasprave i donose presude“ (Kraljačić 1982: 165). Kraljačić piše da je „ova mješavina naziva za jezik plod (je) složenih prilika u zemlji, postepenog napuštanja prohrvatskog kursa okupacione uprave i traženje rješenja koje bi najbolje služilo ostvarivanju opštih ciljeva okupacije“ (1982: 166). Mi mislimo da izjavu ministra Slavija treba shvatiti kao izjavu slabo obaviještenog ministra, što se može vidjeti iz nastavka rada na osnovu hronologije u upotrebi naziva za jezik do vremena ministrove izjave.
[6] Ime Bošnjak ovdje se upotrebljava sa današnjim njegovim značenjem. Treba imati na umu i činjenicu da je to ime osim muslimana u tom i ranijem periodu podrazumijevalo i „istočno-pravoslavne i katoličke kršćane“. Zanimljiv je u tom pogledu i jedan stav Vlade iz 1880. godine: „Vlada u pogledu domaćeg stanovništva zna samo za Bošnjake, koji se po vjeri dijele na muslimane, istočno-pravoslavne i katoličke kršćane (Arhiv Bosne i Hercegovine ZVS, br. 3271, präs., 6. 12. 1880 – prema: Stančić 1982: 151).
[7] Šipka 2001: 83–85. Naziv predmeta Bosanski zemaljski jezik još uvijek ne znači isto što i bosanski jezik. V. objašnjenje u prethodnom dijelu rada.
[8] U prijevodu Appelova pisma: Šipka 2001: 102–103.
[9] Kallayeva „je uloga u našoj historiji uglavnom pogrešno i u krivom svjetlu interpretirana. Kallay je bio izvanredan poznavalac prilika na Balkanu, a bavio se i naučnoistraživačkim radom. Zbog njegovog zalaganja za bosanstvo u sjeni je ostao njegov veliki trud i ostvarenja na kulturnom planu, te njegova želja da se kodificira jezik u Bosni i Hercegovini“ (Šator 2004: 71).
[10] Komisija se prvi put sastala 31. marta 1883. godine. Njeni članovi bili su: Antun Vuković, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Kosta Hörman, Đorđe Nikolajević, fra Alojzij Mišić, Ivan V. Popović, Franjo Vuletić, Ljuboje Dlustaš.
[11] Podatak o izradi Gramatike je prema podatku o originalnom rukopisu Gramatike iz Arhiva Bosne i Hercegovine. Treba znati da je originalni rukopis u Arhivu Bosne i Hercegovine pronašao Muhamed Šator. Njegov pronalazak i opis u radovima objavljenim u časopisima i knjizi Jezik u Bosni i Hercegovini do 1914. godine rasvijetlili su sve nejasnoće i otklonili mnoge pogreške koje su se o Gramatici bosanskog jezika iz 1890. godine nalazile u literaturi. Profesor Šator otklonio je spekulacije o tome da se Vuletić nije htio potpisati kao autor na Gramatici bosanskog jezika i u svojoj knjizi objavio faksimil naslovne strane Gramatike na kojemu je Vuletićev potpis precrtan crvenom olovkom, što je učinio Davorin Nemanić. V. Šator 2004.
[12] Kraljačić (1982: 171–172) navodi i podatak da su najjači otpor pružali u srpskoj školi u Tuzli, u kojoj su u formularima precrtali naziv bosanski jezik i upisali srpski. Nije bez značaja ni podatak da katoličke škole nisu pokazivale otpor prema navedenoj naredbi iz 1893. godine.
[13] Prema Kraljačićevu podatku iz fusnote (1982: 172), dokument je u Arhivu Bosne i Hercegovine, ZV, Res 25/1897, što bi značilo da je dokument iz 1897. godine.
[14] Ponekad se zbog različitih i često pogrešnih interpretacija stanja u vezi s nominacijom jezika u austrougarskom periodu može steći dojam da je naziv bosanski jezik, kako piše Dževad Jahić, „maltene iskonstruisao sam Benjamin Kalaj“ (Jahić 1991: 129).
[15] Kraljačić (1982: 173) donosi Jagićevu izjavu iz knjige Spomeni mojega života (II, Beograd, 1934, str. 147), gdje navodi da Kallayeva administracija „nije htela doneti svega što sam ja kazao, već samo što je išlo na Kalajev mlin, tj. da sam ja branio njegov ‘bosanski’ jezik'“. Na istome mjestu Kraljačić donosi i podatak da je Jagić trebalo da vodi filološku sekciju na filološko-etnografskom kongresu koji je bio planiran za 1897. godinu i radi čijeg je održavanja na području Bosne i Hercegovine sprovedena anketa na osnovu kvestionara Pitanja o govoru prostoga naroda, koji su sastavili Jagić i Rešetar. No, do održavanja kongresa nije došlo, a u vezi s njim i razlozima neodržavanja postoje razne spekulacije, što može biti tema posebnog rada.
[16] U vezi s historijatom imena bosanski jezik v. Halilović 1991.
[17] Kallay je dužnost ministra finansija i vrhovnu upravu Bosne i Hercegovine preuzeo 4. juna 1882.
[18] Naredbu nešto drukčijeg sadržaja od 4. oktobra 1907. godine (Arhiv Bosne i Hercegovine ZMF, br. 168539) navodi Šator (2004: 187) i, pozivajući se na Juzbašića (1969) i Papića (1976), za nju kaže da nije objavljena, već je poslata interno, s napomenom da se muslimani mogu u službenoj prepisci i školskim svjedodžbama služiti nazivom bosanski jezik.
[19] Od 1891. do 1910. godine. Tek će 1900. biti pokrenut „Behar“, koji je bio drugi bošnjački list po redoslijedu osnivanja u austrougarskom periodu, a tek 1906. godine list „Musavat“, koji je bio treći bošnjački list po redoslijedu osnivanja.
[20] Pitanje je iskazuju li Bošnjaci i danas dovoljno raspoloženja za naziv bosanski jezik. Treba na web stranici Federalnog ministarstva za obrazovanje i nauku pregledati spisak odobrenih udžbenika za upotrebu u osnovnim školama pa se uvjeriti da se najveći broj udžbenika za nastavu jezika zove „Naš jezik“. Je li do autora, do izdavača ili Ministarstva, autor ovoga teksta nije siguran, ali je pismeno morao intervenirati u Ministarstvu da njegovim udžbenicima i radnim sveskama za četvrti i peti razred devetogodišnje osnovne škole u spisku izmijene imena u „Bosanski jezik“, jer ta greška nije bila „do autora“.
[21] U tekstu Tri pitanja i tri odgovora Odbora za standardizaciju srpskog jezika (http://www.rastko.rs/filologija/odbor/odluka001.html) piše: „Zašto su muslimani/Muslimani/Bošnjaci izabrali baš ime Bošnjaci, – nije teško pogoditi, a nije teško ni u nazivu jezika koji su odabrali (bosanski) prepoznati njihovu težnju ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali i oni i njihov jezik“. Tako i Dalibor Brozović u tekstu Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika (1999: 13) piše: „Govorimo li otvoreno, a nema smisla da lisičimo i okolišamo, prilično je jasno zašto Bošnjaci žele svoj jezik oblikovati i izgrađivati onako kako to njima odgovara po vlastitoj tradiciji i ukusu, što je njihovo nesumnjivo pravo, ali ako taj jezik nazovu ne bošnjačkim nego bosanskim, onda iz toga proizlazi da je to domaći, zemaljski jezik, a hrvatski i srpski da su uvozni i da bi bosanskohercegovački Hrvati i bosanskohercegovački Srbi zapravo trebali prihvatiti bošnjački jezik pod bosanskim imenom kao svoj i kao opći jezik za Bosnu i Hercegovinu. Ta je pretenzija savršeno jasna“.
Na fotografiji: Profesor Muhamed Šator
Ključne riječi: bosanski jezik, hrvatski jezik, srpski jezik, zemaljski jezik, zemaljski bosanski jezik, gramatika bosanskog jezika
Pročitajte i tekstove: Opština ili općina, Mogu li Pale biti općina, Zamjenički oblik “tko” u bosanskom jeziku, Pravopis i “Republika srpska”, “Hlopta” je rugalica bosanskom jeziku, Bajrami – pisanje i čestitanja, Pisanje Allahovih imena u bosanskom jeziku, Česma – ćesma i džamija – đamija, Pišemo li kako govorimo, Jedemo li kruh ili hljeb i Može li se žensko oženiti i kako se pišu dvostruka prezimena, Grejna sezona ili grijna sezona, Mislite li da se djevojke žȅnē, Hvala lijepo ili hvala lijepa.
Refik Bulić redovni je profesor u penziji. Autor je preko sto pedeset naučnih i stručnih radova te sedamnaest knjiga, među kojima su Bosanski pravopis, Bosanski pravopisni priručnik i Rječnik standardnoga bosanskog jezika.
Zapratite “Bosnistiku” i dijelite tekstove svojim prijateljima: Facebook, Instagram i LinkedIn.
