Piše: Refik BULIĆ

Prvo imenovanje jezika u Bosni i Hercegovini hrvatskim 1. 1. 1879. (Šator 2004: 71) bilo je uvjetovano hrvatskim utjecajima u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koje se u početnom periodu okupacije Bosne i Hercegovine najvjerovatnije odvijalo i pod utjecajem generala Filipovića, koji je komandovao operacijama okupacije.

Postoji više podataka o pristrasnosti generala Filipovića i njegovom lošem odnosu prema muslimanskom stanovništvu. Imamović (1997: 362) navodi podatak kako Filipović nije imao povjerenja u Bošnjake[1] i da je „njihov oružani otpor pretvorio (je) to nepovjerenje u pravu mržnju. U svojim izvještajima Carevoj vojnoj kancelariji, on naziva muslimansko stanovništvo ‘divljom i poživotinjenom gomilom’, koju tek treba dovesti do ‘ljudske svijesti’.“

Takve stavove o muslimanskom stanovništvu Bosne i Hercegovine Filipović je javno ispoljio 23. 8. 1878. godine prilikom prijema prve „poklonstvene deputacije“, koju su organizirali fra Grga Martić, Toma Herkalović i Dubrovčanin Đorđe Rajković. O tome v. u Imamovićevu navedenom djelu, str. 362–363. Ipak, treba znati da je general Filipović premješten iz Bosne početkom decembra 1878, čime, kako misli Imamović, „prestaje hrvatski kurs okupacione uprave“ (Imamović 1997: 374).

Imenovanje jezika u Bosni i Hercegovini hrvatskim nepun mjesec nakon odlaska generala Filipovića, ali i u kasnijem periodu, kazuje da nije prestao „hrvatski kurs okupacione uprave“ jer su i nakon Filipovićeva odlaska ostali brojni činovnici kojima takav kurs nije bio stran.

Literatura

Imamović, Mustafa (1997), Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo

Stančić, Ljiljana (1983), „Jezička politika i nominacija jezika u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske uprave“, Književni jezik, 12/3, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 139–160.

Šator, Muhamed (2004), Bosanski / hrvatski / srpski jezik u BiH do 1914. godine, Fakultet humanističkih nauka, Mostar

[1] Ime Bošnjak ovdje se upotrebljava sa današnjim njegovim značenjem. Treba imati na umu i činjenicu da je to ime osim muslimana u tom i ranijem periodu podrazumijevalo i „istočno-pravoslavne i katoličke kršćane“. Zanimljiv je u tom pogledu i jedan stav Vlade iz 1880. godine: „Vlada u pogledu domaćeg stanovništva zna samo za Bošnjake, koji se po vjeri dijele na muslimane, istočno-pravoslavne i katoličke kršćane“ (Arhiv Bosne i Hercegovine ZVS, br. 3271, präs., 6. 12. 1880 – prema: Stančić 1982: 151).

Pročitajte i tekstove: Opština ili općina, Mogu li Pale biti općina, Zamjenički oblik “tko” u bosanskom jeziku, Pravopis i “Republika srpska”, “Hlopta” je rugalica bosanskom jeziku, Bajrami – pisanje i čestitanja, Pisanje Allahovih imena u bosanskom jeziku, Česma – ćesma i džamija – đamija, Pišemo li kako govorimo, Jedemo li kruh ili hljeb i Može li se žensko oženiti i kako se pišu dvostruka prezimena, Grejna sezona ili grijna sezona, Mislite li da se djevojke žȅnē?, Pred kraj školske godine: Prošao s odličnim uspjehom ili prošao odličnim uspjehom, Izgovarate li pogrešno svoje i druga prezimena u bosanskom jeziku, Hvala lijepo i hvala lijepa, Injekcija i konjugacija, Midhat i Subhija.

Refik Bulić redovni je profesor u penziji. Autor je preko sto pedeset naučnih i stručnih radova te sedamnaest knjiga, među kojima su Bosanski pravopis, Bosanski pravopisni priručnik i Rječnik standardnoga bosanskog jezika.