Piše: Samedin KADIĆ
(Prvi dio eseja pročitajte ovdje.)
“Šta je to Gospodar svjetova”, pita faraon Musaa u suri “Pjesnici”, a Musa odgovara: “Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, Gospodar i vaš i vaših predaka, Gospodar Istoka i Zapada i onoga što je između njih.” Karakteristično je da faraon upotrebljava zamjenicu šta tražeći tačnu identifikaciju, a Musa mu navodi opise koji direktno podrivaju njegov faraonski autoritet, što će ga, razumljivo, žestoko nanervirati. To nije želio da čuje, jer nije to ni pitao. Želio je da mu kaže ko je, šta je taj “Gospodar svjetova”, da Ga imenuje i otkrije, a Musa atribuira uz evidentne političke implikacije.
Ali, isto je, prema nekim izvorima, i Musa lično pitao Boga na Sinaju. Izgleda da prijelaz u suri “Taha” od izričaja kako “Bog ima najljepša imena” do kazivanja o Musau nije nagao, niti slučajan kako se na prvi pogled čini. Kao da je u pauzi u kojoj uzimamo dah pred novi ajet i novu cjelinu sakrivena veličanstvena drama Musaove potrage za Božijim imenom. U “Knjizi postanka” čitamo kako i je Jakov pitao Boga za ime, a pojedini sufijski tekstovi obavještavaju nas da je svaki poslanik tražio isto. U trećoj glavi “Izlaska” stoji:
“Nato Mojsije reče Bogu: ‘Ako dođem k sinovima Izraelovim pa im kažem: ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’, i oni me zapitaju: ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?’ ‘Ja sam koji jesam’, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: ‘Ovako kaži sinovima Izraelovim: ‘Ja jesam’ posla me k vama.’ Dalje je Bog Mojsiju rekao: ‘Kaži sinovima Izraelovima ovako: ‘Ja jesam, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati sa koljena do koljena.’” (“Knjiga izlaska”)
U eseju “Povijest odjeka jednog imena” J. L. Borges zapaža kako Mojsijevo pitanje nije “znatiželja filološke vrste, nego ispitivanje tko je Bog ili, točnije rečeno, što je”. Povedemo li se za drevnom filozofskom teorijom o neumitnoj povezanosti imena i bića, naziva i imenovanog, dokotrljat ćemo se na rub svetogrđa: da li Ime Najveće opisuje ono šta Bog jeste, a što je, prema poznatom hadisu, nemoguće spoznati? Da li Ismu-l-e‘azam imenuje Božiju bit? Sentenciozno ime “Ja sam koji jesam” bilo je poprištem teoloških rasprava kroz stoljeća. Je li riječ o pukoj ontološkoj tvrdnji? Da li je dovoljno znati nečije ime, pita se Borges prizivajući drevna egipatska i australska vjerovanja, kako bismo imenovano “držali pod svojom vlašću”? (Ajeti o Ademu i melekima iz sure “El-Beqare” usko povezuje funkciju halife i sposobnosti “imenovanja stvari”.) Karen Armstrong u ovoj epizodi vidi dosta manje drame:
“Kada ga Mojsije pita za ime i porijeklo, Jahve odgovara igrom riječi koja će, kao što ćemo vidjeti, zbunjivati monoteiste stoljećima. Umjesto da mu direktno otkrije svoje ime, on odgovara: Ja sam koji jesam! (Ehjeh ašer ehjeh). Šta je time htio reći? Svakako nije mislio, kao što će tvrditi kasniji filozofi, da je on samobitno biće. Hebrejski u toj fazi nije imao nikakvu metafizičku dimenziju, a proći će skoro 2000 godina prije nego što je dobije. Bog je izgleda značio nešto direktnije. Ehjeh ašer ehjeh je hebrejski idiom kojom se izražava namjerna nejasnoća. Kada Biblija koristi frazu kao što je “otišli su kamo su otišli”, onda to znači: ‘Nemam pojma kamo su otišli.’ I tako, kada ga Mojsije pita tko je, Bog ustvari odgovara: ‘Nije važno tko sam!’ ili ‘Gledaj svoja posla!’ O Božijoj prirodi nije trebalo biti nikakve diskusije kao ni pokušaja manipuliranja njome, kao što su to činili pagani kada su nabrajali imena svojih bogova. Jahve je Apsolutni: bit ću to što ću biti.” (“Povijest Boga”)
I Kur’an upotrebljava sličnu frazeologiju; tumačeći slavne ajete iz sure “En-Nedžm” o Lotosovom drvetu, Muhammed Asad – suprotno nekim predajama prepunim živopisnih opisa – ističe kako je Lotosovo drvo (“sidra”), koje je Poslanik, a. s., vidio na Mi’radžu opisano rečenicom koja je “namjerno neodređena ukazujući na neshvatljivu veličanstvenost i sjaj”:
“Kad je Lotosovo drvo bilo zastrto onim što ga je zastiralo.”
Doslovno: “zastiralo ga je ono što ga je zastiralo”, čime se, kao i u slučaju “Ja sam koji jesam”, iskazuje neizrecivost, neopisivost onoga o čemu je riječ.
Kao što je poznato i kako nas, uostalom, obavještavaju enciklopedijske internetske stranice, tetragram (“riječ od četiri slova”) je naziv za hebrejsko ime Boga, koje se sastoji od četiri hebrejska slova: י (jod), ה (he), ו (vav), ה (he). Pisana s desna na lijevo ova riječ izgleda ovako: יהוה (YHVH). Od svih Božjih imena koja se pojavljuju u Bibliji tetragramaton se pojavljuje najčešće, 6.828 puta. To je neizrecivo ime Božje koje se nikad ne smije izgovoriti naglas. Dok glasno čitaju biblijske tekstove ili dok mole, jevreji redovno zamjenjuju ovo ime izrazom Adonaj (Moj Gospodin) ili rjeđe riječju Elohim (Bog, bogovi). Njega je smio izgovoriti samo prvi rabin jedanput godišnje u jerusalemskome Hramu na dan Velikog oproštenja. Nakon što su Rimljani konačno srušili Hram 70. godine nove ere, pravi izgovor tog imena se gubi. Zazivati Boga Njegovim Imenom znači sresti s Njegovom Zbiljom, a “onaj ko Ga zaziva Njegovim Imenom, taj mora da umre” (Geršom Šolem, “Temeljni tokovi jevrejskog misticizma”).
Obratimo još pažnju na El-Dagestanijevu interpretaciju poznatog odlomka iz sure “El-A’raf”: kada Musa moli Allaha da mu se ukaže (“da Ga vidi”), to znači da Ga pita za Ime. Kada je brdu Allah otkrio Najveće Ime, ono se, obavještava nas Kur’an, sasulo u prašinu. Prema Ibn Kesiru, Bog je još rekao Musau: “Što god Me živo vidi umrijet će, a što Me god neživo vidi srušit će se.” Učeći ovaj ajet, Poslanik je stavio palac na mali prst, čime je htio reći da se Bog “samo malo” otkrio brdu. “A Musa se onesviješćen strovali” – ne iz straha, već udivljenja i ljubavi.
***
Za mistike, nomenklature su okovi. (Ime je samo odjek, samo dim, kaže u “Faustu” Goethe, koji je također bio zadivljen problematikom Najvećeg Imena, o čemu piše Katharina Mommsen u djelu “Goethe i islam”). Mistici žele “sakriti Božansko ime” jer, poput svih zaljubljenih, znaju da je grijeh odati ime voljenog (“Odgonetanje Božijih znakova”). Najveće Ime ne smije biti otkriveno neposvećenome “jer neko ko ga pozna može izvoditi vrlo djelotvorno bajanje i magiju, jer ime posjeduje izuzetnu moć”, piše Annemarie Schimmel u bajalačkom, magijskom tonu, citirajući Rumija:
“Ko Mu ime izgovori
kosti mu u grobu neće truhnuti.”
A Dara Shikoh, sin Mumtaze Mahal i Šaha Džihana, graditelja Tadž Mahala, pjevao je:
“U ime onoga koji imena nema
koji svoju glavu diže kojim god imenom da zovneš…”
Attar će Ga opijeno opisivati: Neuporedivi, Skriveni, Neznani (“Govor ptica”). A Širazi: Neopisivi, Onaj Koji nema obilježja (“Đulistan”).
Riječ je satrap koji gasi autentični životni sjaj svijeta kakvog ga je Gospodar stvorio i uredio. Nema riječi koje bi doslovno prenijele sjaj zvijezde, niti miris ruže – kako da onda opiše “Uzdržavatelja svjetova”? Melekima, koji su bliski Bogu, imena nisu potrebna.
A Halladž, eh, Halladž, pjevao je:
“Tvoje ime na mojim usnama
…
Reci, gdje se kriješ?”
(“Arapska poezija”) ■
Samedin Kadić je vanredni profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i književnik. Autor je romana Penelopin vez: O medresi i čaršiji, Paučina i Radio Piton.
