Piše: Samedin KADIĆ
Boraveći u Maroku pedesetih godina 20. stoljeća Elias Canetti je počeo da sanja o čovjeku koji je zaboravio sve jezike svijeta, dok više ni u jednoj zemlji nije razumio šta se govori. Tumarajući čaršijom, sjedeći u školjci hladovine, ležeći u polusnu ispod prozora što je osluškivao žamor ulice i odbijao svjetlost zamirućeg sunca, želio bi samo jedno: uloviti dojam glasova bez značenja. “Šta je u jeziku? Šta on skriva? Šta nam oduzima?”, pitao se pokušavajući sačuvati snagu stranih, arapskih i berberskih, povika. Lišen spoznaje o stranoj zemlji, dalek za običaje i ljude, bez znanja koje bi se usvojilo – ponijeti samo mirise, buku, sjenke. “Ali ostala je riječ ‘Allah’, koju ne mogu zaobići”, zapisuje Canetti.
“S njom sam bio snabdjeven za onaj dio mog iskustva koje je bilo najčešće, najprodornije i najpostojanije, za slijepce… Svi slijepci nude ime Božije, milostinjom se može steći pravo na Njega. Oni počinju Bogom, oni završavaju Bogom, ponavljaju Njegovo ime deset hiljada puta na dan. Svi njihovi povici sadrže Njegovo ime u raznim oblicima, ali uzvik na koji su se jadanput navikli ostaje uvijek isti. To su akustične arabeske oko Boga, ali koliko upečatljivije od optičkih. Neki se uzdaju samo u Njegovo ime i ne viču ništa drugo nego Njega…” (“Glasovi iz Marakeša”)
Šta čovjek koji sluša buku svijeta može razabrati, oslušnuti, domaštati? Možda postoji jedna temeljna riječ, neki sveobuhvatni om iz kojeg je poteklo sve pomišljeno, izgovoreno, svako biće; možda postoji ime na kojem bi se, kao na predsokratovskim prapočelima, sastale sve onomastike i etimologije; možda postoji temeljni tetragram ispod nanosa povijesti, civilizacija, biblioteka; možda riječni talasi, vjetrovi u poljima, cvrtkuti u krošnjama imaju zajednički kod. Možda. Ali, čovjek koji je zatvorio oči za boje značenja, poput Canettija, traga za nečim drugim. Ako je ljudski žamor suma dozivanja, šta je, ili ko je, u temelju svih vokativa? Je li Najveće Ime – “hljeb”, kako tvrdi bezumna osoba u Attarovoj “Musibatnami”, budući da “za vrijeme gladi svi uzvikuju tu riječ” (Annemarie Schimmel, “Odgonetanje Božijih znakova”)? Postoji li ime koje bi svima, kao marakeškim slijepcima, bilo dovoljno – u nevolji, bolesti, tami?
***
“Ovo je pomalo neobičan zahtjev”, odgovor je dr. Vagnera kojim počinje priča “Devet milijardi Božijih imena” Arthura C. Clarkea, kada jedan lama iz nekog tibetanskog manastira traži da bude opremljen takvim kompjuterom koji će biti u stanju sabrati sva Božija imena spomenuta u povijesti, iskombinirati ih u složenoj matematičkoj operaciji u okviru posebne devetoslovne abecede, čime će biti ispunjeni uvjeti za kraj svijeta. Kada se ispiše ključna kombinacija, zvijezde će se pogasiti jedna za drugom.
Nije poznato u koliko su fonetskih varijanti ljudi dozivali Vrhovno Biće, ali muslimani vjeruju da je ime Allah spušteno u vrijeme iz vječnosti. Kao što je poznato, “Allah” je arapska riječ za Boga, jedinog Boga; onog Boga kojeg ljudi dozivaju u nevoljama, zahvaljuju Mu na blagodatima a ponekad hule optužujući Ga da je loše i nepravedno uredio svijet. Allah je upravo “taj” Bog – na kojeg ljudi misle kada vape, likuju ili odmahuju / zamahuju rukom (poput Sveva Bandinija). Prema nekim arabistima, ono je legura određenog člana (el) i imenice ‘Bog’ (Ilah). Određeni član sugerira sveopću prevodivost riječi; iako muslimani cijelog svijeta koriste arapsku riječ Allah, mogu koristiti i domaću riječ za Boga. (U samom imenu Allah sadržana je negacija mogućnosti da muslimani prisvoje Boga samo za sebe.) Bilo je prijedloga da se nedostatak određenog člana u našem jeziku kompenzira velikim slovom: riječ Allah je isto što i napisati velikim Bog. Esad Duraković protivi se ovom prijedlogu, insistirajući na neprevodivoj veličanstvenosti imena Allah.
Karen Armstrong primjećuje kako je imenica Allah gramatički muškog roda, dok je riječ za božansku i nedokučivu suštinu Boga (al-Dhat) ženskog (“Povijest Boga”). Iako je Bog “On”, Kur’an implicitno daje do znanja da je “On” iznad, ili radije prije, rodne podjele. Zar Njemu kćerke pripisuju, a sebi priželjkuju sinove, ironično će Kur’an paganima koji su meleke smatrali Božijim kćerima. Da bi izbjegao poosobljavanje Boga, primjećuje Muhammed Asad, Kur’an uvijek mijenja zamjenicu koja se odnosi na Njega. On je u istom ajetu On, Ja i Mi, kao što se mijenja i prisvojna zamjenica koja se odnosi na Boga: Njegov, Moj i Naš (“Poruka Kur’ana”).
Bio sam skriveno blago pa sam poželio da me spoznaju, kaže glasoviti hadisi-kudsi (koji Fazlur Rahman odbacuje kao potpuno besmislen). Inspirirani ovim hadisom i Ibn Arebijevim razlepršanim tumačenjem, šiijska sekta ismailije vjerovali su kako je imenica ilah potekla iz arapskog korijena ulh – ‘biti tužan, uzdisati za’. Ne postoji racionalni dokaz Božije tuge, piše Karen Armstrong, mi samo tugu osjećamo kao suštinu naših tragičnih života.
“Ibn Arebi je zamišljao usamljenog Boga kako uzdiše zbog čežnje, ali ovaj uzdah (nefes rahmani) nije bio izraz sentimentalnog samosažaljenja. On je imao aktivnu kreativnu snagu koja je stvorila cio naš svemir; on je isto tako dahom izdisao ljudska bića, koja su postala logoi, riječi koje Boga izražavaju same sobom” (“Povijest Boga”). “To je dvosmjerni proces: Bog uzdiše da bi Ga spoznali, a Njega oslobađaju od Njegove usamljenosti ljudi u kojima se On otkriva” (“Povijest Boga”).
Kada se izgovori ime Allah, smatraju pobožni, zatreperi svemir i sve što je u njemu. Ne trpi množine, jer, kako pjeva Husein Hasković, “množina zavodi u svetogrđe”. Musliman smije govoriti o Allahu samo na temelju kur’anskih udivljenja ili hadiskih nagovještaja, ali i vlastite ljubavi koja ga opravdava: prah se odvažuje govoriti / pisati o imenu Onoga do Koga pogledi ne dopiru (a On do pogleda dopire), Koji je Sebe nazvao uzvišenim imenom Milostivi i Koji će, kada dođe vrijeme, smotati nebo i Zemlju, prostor i vrijeme, kao ispisani list papira (ili, izgaženi ćilim).
“U stanju ljubavi prah je zaboravio da je prah. Allahu moj, oprosti za smjelost onih koji te vole.” (Ahmed Behdžet, “Allah, islamsko poimanje i vjerovanje”)
***
U romanu “Baldassarevo putovanje” Amin Malouf plete priču oko Đenovljanina Baldassara Embriacija, koji u levantskom gradu Džibeletu 1666. godine (za koju se vjeruje da je uoči Kijameta) slučajno dobiva knjigu Objavljivanje skrivenog imena, poznatu i kao Stoto ime, koju je napisao izvjesni Ebu Mahir el-Mazandarani. Siromašni starac Idriz, koji Baldassaru poklanja knjigu, umire u ubogom kućerku onog trenutka kada ovaj istu proda francuskom velikodostojniku. Budući da je svugdje anarhija i malodušnost, knjiga koja sadrži “stoto ime” mogla bi spasiti svijet. Sam pripovjedač ovako sažima problematiku Najvećeg Imena:
“Svima je poznato da se u Kur’anu spominje devedeset devet Božijih imena, neki više vole reći atributa: Milostivi, Osvetnički, Mudri, Jasni, Sveznajući, Onaj Koji sudi, Nasljednik… I, taj broj je, potvrđen sunnetom, oduvijek poticao radoznale duhove na pitanje koje se nametalo samo od sebe: Ne postoji li stoto, skriveno ime, kojim bi se zaokružio ovaj broj? Poslanikova kazivanja, koja neki tumači odbacuju, a drugi smatraju da su autentična, potvrđuju da uistinu postoji stoto Allahovo ime, koje je dovoljno samo izgovoriti da bi se izbjegla opasnost, da bi se ostvarila nebeska milost. Tvrdi se da je Nuh (Noa) poznavao to ime i da se upravo uz njegovu pomoć uspio spasiti sa svojom porodicom u vrijeme Potopa. Nije teško zamisliti čudesnu privlačnost djela koje, navodno, otkriva takvu tajnu u vrijeme kad ljudi strahuju od novog Potopa.” (“Baldassarovo putovanje”)
Hadis po kojem je Bog među ljude spustio svoje Najveće Ime, dao je ovoj temi “čudesnu privlačnost”, pogotovo u vremenima potopa i požara. Kartografija tesawufa je iscrtana Božijim imenima kao putokazima što vode do skrivenog imena kojim, kad je zazvan, Allah ne odbije dove. Simbolika je svoj puni intenzitet dostigla u pripovijesti prema kojoj je Sulejman, a. s., vladao svijetom džina pomoću prstena na kojem je bilo ugravirano Najveće Božije Ime. U poznatoj hikaji Isa spomene Božije ime i kamen pretvara u zlato (Annemarie Schimmel, “Isus i Marija u islamskoj mistici”).
Abdulbassit, imam džamije u Džibeletu, izražava Baldassaru tipično ulemansku skepsu prema “čudima”:
“Zašto bi ljudima bilo potrebno stoto ime? Mene su od djetinstva naučili svim imenima koja su mi bila potrebna za molitvu i zašto bi mi bilo potrebno neko stoto ime?” (“Baldassarovo putovanje”)
Ali problematika Najvećeg Imena poslužila je Maloufu samo kao trivijalni okvir za romaneskno kazivanje o dosta široj temi: stoto ime ne postoji, pošto je Bog “neparan i voli nepar”.
Ime Najveće spada u repertoar karakterističnih nedorečenosti islama poput Lejletul-kadra, čija je važnost naglašena neumoljivom komparacijom “vrednija od hiljadu mjeseci”; poput onog blistavog trenutka tokom džume namaza u kojem se primaju dove; poput enigmatičnih početaka pojedinih kur’anskih sura. Velika je dilema postoji li ono uopće (u unikatnoj fonetskoj formi), budući da su sva imena, kako su smatrali neki među ulemom, ravnopravna. Dapače, svako ime je, ako ga onaj ko vapi iskreno upotrijebi, najveće. Ibn Arebi je, naprimjer, smatrao da svako biće ima svog posebnog Boga – niko Ga ne može imati cijelog!
ׅ“Mi nikada ne vidimo nikakvog boga osim vlastitog Imena koje je bilo otkriveno i koje stvarno postoji u svakome od nas.” (“Povijest Boga”)
U uvodnim stranicama Ibn Kesirovog “Tefsira” čitamo kako je besmela, prema hadisu, jedno od Allahovih imena i kako je udaljenost između besmele i Najvećeg Imena “koliko između crnila i bjelila očiju”. A na osnovu dove Božijeg Poslanika doznajemo da postoje četiri vrste Božijih imena:
- imena, kojima je sam Sebe nazvao,
- imena koja je objavio u Svojoj Knjizi,
- imena kojima je podučio nekog od Svojih robova i
- imena / ime koja je ostavio tajnim i skrivenim.
Ulema je iz spomenute dove zaključila da postoji više od 99 imena, ali je “samo” 99 objavljeno ljudima. Iako Poslanik nije precizirao koje je ime najveće, većina smatra kako se ono nalazi među 99 navedenih imena. Neki navode da je to upravo ime Allah. Sejjid Husein Nasr o ovoj temi piše:
“Postoji čitava nauka o Božijim imenima, koja je u temelju praktično svih islamskih nauka, bilo da se radi o teologiji, pravu ili čak filozofiji. Muslimanski su mislioci u toku stoljeća napisali bezbrojne knjige o Božijim imenima; među najpoznatijim je ona El-Gazalijeva, poznata u čitavom islamskom svijetu… Tradicionalni muslimanski vodeći umovi su podijelili ta imena u dvije grupe: Imena ljepote (esmau-’l-džemal) i Imena uzvišenosti (esmau-’l-dželal).” (“Vodič mladom muslimanu”)
Abdul-Hamid Ebu Sulejman zapaža kako postoje dvije tradicije, dva diskursa koja proizlaze iz afirmacije jedne od grupa Božijih imena. Prema Abdul-Hamidu, muslimani su skloniji pozivati se na imena uzvišenosti, što je rezultiralo nešto “krućim” muslimanskim mentalitetom. Potrebno je rehabilitirati adoraciju Imena ljepote kako bi se muslimani vratili svom iskonu: milosti, ljepoti i praštanju.
Tumačeći 175. i 176. ajet sure El-A’raf, u kojima se “kazuje vijest” o čovjeku kojemu je Bog “dao Svoje znakove, ali se od njih udaljio pa ga je šejtan sustigao”, Ibn Kesir u Tefsiru iznosi mišljenje da se radi o Bel’amu ibn Ba’uri, potomku Luta, a. s., kojemu je Allah, dž. š., otkrio Svoje Najveće Ime.
Ali spomenuti se okrenuo dunjaluku i strastima, pa je postao “kao pas koji dahće” – i kad mu je dobro i kad mu je loše. Navodno je Bel’am ibn Ba’ura živio u Kananu u vrijeme Musaa, a. s., pa je, zaveden dunjalučkim privilegijama, upotrijebio Najveće Ime protiv Musaa. Popeo se na brdo i počeo činiti dovu da Bog sravni sa zemljom Izraelićane ulogorene u dolini. Ali jezik mu se zapetaljao pa je izgovarao suprotno od željenog.
Ako je navedena pripovijest istinita, malo nam ostaje vjere u veličinu ljudskog imena. Nema svetinje koju čovjek neće oskrnaviti. Sve postojeće, svaka blagodat, pa i najveća, Ime Najveće, može se zloupotrijebiti – “na svijetu nema ništa bezrazložno dobro osim dobre volje”, znamenita je Kantova misao. Što se Bel’ama ibn Ba’ure tiče, mogao je dobiti šta je poželio – imao je šifru – ali je pomislio da je “vječan na dunjaluku”. Imena su, piše Malouf, rijetko kad bezazlena. ■
(Nastavit će se ovdje.)
Samedin Kadić je vanredni profesor na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu i književnik. Autor je romana Penelopin vez: O medresi i čaršiji, Paučina i Radio Piton.
