Piše: Refik BULIĆ
Izvor: Preporod
Obično se kaže da se u bosanskom jeziku piše onako kako se govori. To načelo “piši kao što govoriš” pripisuju Vuku Karadžiću, ali to nije njegov izum, jer je to načelo na južnoslavenskim prostorima prije njega upotrijebio Sava Mrkalj, još 1810. godine u svojoj tankoj knjižici Salo debelog jera, iako se ono ni njemu ne može pripisati kao izvorno načelo pošto ono potječe od njemačkog lingvista Johanna Christopha Adelunga (1732–1806).
Načelo “piši kao što govoriš” kasnije je postalo temelj razvitka književnojezičke norme na južnoslavenskim prostorima, a i danas je odlika savremenoga bosanskog jezika, jer se i u nas piše onako kako se govori, tj. fonološki. Odstupanja su od tog principa neznatna, a jedno od njih imamo u odnosu pisanja i izgovora oblika futura I, glagolskog oblika za iskazivanje budućih radnji, stanja ili zbivanja.
Futur I (futur prvi) glagolski je oblik koji se tvori od infinitiva nekoga glagola i enklitičkih oblika prezenta pomoćnoga glagola htjeti. Ako infinitiv od koga se tvori ovaj glagolski oblik ima završetak –ći, futur I piše se na dva načina:
(ja) ću reći i reći ću,
(ti) ćeš reći i reći ćeš itd.
U glagola koji se u infinitivu završavaju na -ti situacija je nešto drukčija. Ako enklitički oblik pomoćnoga glagola dođe prije infinitiva, futur I piše se kao dvije riječi:
(ja) ću pisati,
(ti) ćeš pisati itd.
Ukoliko enklitike (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) dođu iza infinitiva koji se završava na -ti, onda se futur I može pisati na dva načina.
U prvome načinu se iz infinitiva u pisanju ispušta samoglasnik i: pisat ću i sl. Takav oblik futura I u govoru se realizira kao jedna riječ, i to bez t: [pisaću] i sl.
Zašto je to tako? Zato što su enklitike nenaglašene riječi i one se izgovaraju kao jedna akcenatska cjelina s riječima ispred sebe.
A zašto se t ne izgovara? Kad se pisat + ću i slični primjeri izgovore kao jedna riječ, t se “izgubi” ispred ć, jer je već sadržano u tome slivenom glasu. Jezik uvijek teži ekonomičnosti, a ona se ogleda u težnji za lakšim izgovorom.
Neki govornici bosanskog jezika, ali i radijski i televizijski spikeri i novinari, nepotrebno se trude da u ovakvim glagolima izgovaraju t, nastojeći da čitaju kako je napisano. U tome mogu uspjeti samo ako enklitike (ću, ćeš, će i druge) izgovore kao zasebne akcenatske cjeline, što ne ide u ortoepsku (izgovornu) normu standardnoga bosanskog jezika.
Pošto se ovakvi glagoli izgovaraju kao jedna riječ: čitat ću kao čitaću i sl., ustalio se i takav, drugi način pisanja, pa se ovakvi oblici futura I pišu i kao jedna riječ: pisaću, čitaću i sl., dakle, onako kako se i govori.
U savremenome bosanskom jeziku preporučuje se rastavljeni način pisanja futura I: pisat ću.
To je samo “tehničko pitanje”, jer je u oba slučaja izgovor isti – bez t.
Vidjeli smo da se u futuru I infinitiv piše bez samoglasnika i: čitat ću, postat će, pjevat će itd.
U govoru, međutim, ali i u pisanju, javljaju se i puni oblici infinitiva u ovakvim oblicima: čitati ću, pjevati ću i sl.
Standardnojezička norma ne prihvata takve oblike, osim ako se ne radi o odstupanju iz metričkih i ritmičkih razloga, dakle, samo u poeziji.
Možda je najbolji primjer ovakve upotrebe punog infinitiva u stihovima iz Kolajne Tina Ujevića:
Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.
Svaki stih u ovoj strofi ima po jedanaest slogova, a izostavljanje samoglasnika i u infinitivu smanjilo bi treći i četvrti stih za po jedan slog i time bi bio narušen ritmički sklad pjesme. To je razlog što i norma u ovakvim slučajevima “progleda kroz prste”.
Prethodna opredjeljenja koja se odnose na pisanje i izgovor oblika s futurom I podržana su i u Bosanskom pravopisu.
Dakle, u bosanskom jeziku pišemo i govorimo: (ja) ću pjevati; samo pišemo: pjevat ću, a izgovaramo pjevaću i prednost dajemo rastavljenom načinu pisanja futura I: pjevat ću. ■
Pročitajte i tekstove: Opština ili općina, Mogu li Pale biti općina, Zamjenički oblik “tko” u bosanskom jeziku, Pravopis i “Republika srpska”, “Hlopta” je rugalica bosanskom jeziku, Bajrami – pisanje i čestitanja, Pisanje Allahovih imena u bosanskom jeziku, Česma – ćesma i džamija – đamija, Pišemo li kako govorimo, Jedemo li kruh ili hljeb i Može li se žensko oženiti i kako se pišu dvostruka prezimena, Grejna sezona ili grijna sezona, Mislite li da se djevojke žȅnē?, Pred kraj školske godine: Prošao s odličnim uspjehom ili prošao odličnim uspjehom, Izgovarate li pogrešno svoje i druga prezimena u bosanskom jeziku, Hvala lijepo i hvala lijepa, Injekcija i konjugacija, Midhat i Subhija.
Refik Bulić redovni je profesor u penziji. Autor je petnaestak knjiga, među kojima su Bosanski pravopis i Bosanski pravopisni priručnik.
