Piše: R. BULIĆ
Upotreba jezika i pisma u Ustavu Republike srpske bila je regulirana članom 7, prema kome je u službenoj upotrebi bio srpski jezik ijekavskog i ekavskog izgovora i ćirilično pismo, a latinično pismo na način određen zakonom.
Prema Zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisma, koji je naslijeđen iz 1992. godine, naziv jezika je također bio srpski jezik.
Takvo je stanje ostalo do aprila 2002. godine, kada je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio amandman LXXI, kojim je član 7. Ustava Republike srpske, kojim se rješava pitanje službenog jezika u Republici srpskoj izmijenjen i glasi:
„Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica.
Na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.“
Amandman LXXI
1. Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica.
2. Ovim amandmanom zamenjuje se stav 1. člana 7. Ustava.
Tekst ovog amandmana utvrđen je Odlukom Visokog predstavnika broj: 150/02.
Kao što u Ustavu Republike srpske stoji, amandman je donesen odlukom visokog predstavnika. I to je, naravno, tačno. Ali, ono što javnost ne zna, to je činjenica da je visoki predstavnik Petritsch odluku o dopunjavanju amandmana na Ustav Republike srpske donio u skladu sa Sarajevskim sporazumom.
Izvorni cjelovit tekst dokumenta pod nazivom „Sarajevski sporazum“ iz marta 2002. godine nije dostupan na internetu kao zaseban dokument, jer se radilo o političkom dogovoru (platformi) stranačkih lidera koji, prema našim saznanjima nikada nije službeno objavljen u svom izvornom obliku.
Međutim, najvjerovatnije je da su njegov kompletan sadržaj i dogovorene odredbe prepisane i integrirane u ustavne amandmane koje je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch nametnuo 19. aprila 2002. godine. Svjedočanstvo o ovome nalazi se i u tekstu „Oslobođenja“ od 20. aprila 2002. godine.
Na vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine u to vrijeme bila je tzv. Alijansa za promjene.
Ostaje historičarima da pronađu zapisnike, Sarajevski sporazum i sve druge dostupne podatke o ovome, kako bi se znala istina o ovome što piše u „Oslobođenju“ i imala jasna slika o tome ko je kriv za asimetrična rješenja u ustavima bosanskohercegovačkih entiteta.
Pročitajte i tekstove: Opština ili općina, Mogu li Pale biti općina, Zamjenički oblik “tko” u bosanskom jeziku, Pravopis i “Republika srpska”, “Hlopta” je rugalica bosanskom jeziku, Bajrami – pisanje i čestitanja, Pisanje Allahovih imena u bosanskom jeziku, Česma – ćesma i džamija – đamija, Pišemo li kako govorimo, Jedemo li kruh ili hljeb i Može li se žensko oženiti i kako se pišu dvostruka prezimena, Grejna sezona ili grijna sezona, Mislite li da se djevojke žȅnē?, Pred kraj školske godine: Prošao s odličnim uspjehom ili prošao odličnim uspjehom, Izgovarate li pogrešno svoje i druga prezimena u bosanskom jeziku, Hvala lijepo i hvala lijepa, Injekcija i konjugacija, Midhat i Subhija, Šta se dešava s Dejtonskim sporazumom?, Kako se pišu nazivi knjiga, novina, časopisa i drugih djela.
Refik Bulić redovni je profesor u penziji. Autor je preko sto pedeset naučnih i stručnih radova te sedamnaest knjiga, među kojima su Bosanski pravopis, Bosanski pravopisni priručnik i Rječnik standardnoga bosanskog jezika.
Zapratite “Bosnistiku” i dijelite tekstove svojim prijateljima: Facebook, Instagram i LinkedIn.
